Izvor: dnevnikjednehidzabice.blogger.ba
Dan 1:
Petak je. Dolazim do BBI mesdžida u nadi da ću tu bez problema klanjati podne, ali na moje veliko iznenađenje dočekaju me zaključana vrata. Pristiže još jedna sestra i obje blejimo u znak da je zabranjeno klanjati džumu u tom mesdžidu. Ona se baš razočara i kaže mi kako je došla sa Baščaršije do BBI mahsuz kako bi klanjala podne, a sad ništa od toga.
Dan 2:
Podne namaz. Trčim ja na pauzu. Namaz u džamiji je završen, ali lijepo je vrijeme pa ja računam da mogu klanjati u Alipašinoj, ispred džamije. Stižem ispred džamije, zaključana je, a ispred džamije s jedne strane klanjaju dva muškarca, s druge strane klanja jedan muškarac. A ja nemam gdje da klanjam. Nema veze, sačekaću ja da završi ovaj jedan, jer mi se čini da predaje selam. U tom pristižu trojica i umjesto da idu na onu stranu gdje već klanjaju dvojica i gdje ima dovoljno mjesta i za njih, oni pravo na ovu drugu stranu, tako da ja ponovo nisam mogla klanjati.
Dan 3:
Vrijeme je podne namaza. Trčim ja na pauzu. Ovaj put pokušavam da stignem na vrijeme da klanjam u džamiji. Ulazim u džamiju ali nema mjesta više za žene. Izlazim vani da klanjam ispred, ponovo ista scena- nekoliko muškaraca zauzelo je obje strane. Ponovo saburam i čekam. Dok čekam prilazi mi strani bračni par. Pitaju me na engleskom da li ona može negdje tu uzeti abdest i klanjati? Ja se nasmijem i ljubazno odgovorim da nažalost nema gdje uzeti abdest, a izgleda ni klanjati. Welcome to Bosnia.
A da sad ne započinjem priču o tome kako moram tražiti u zgradi u kojoj radim neki wc koji se može zaključati kako bih mogla uzeti abdest, jer je abdesthana za žene izgleda misaona imenica. Ali o tome neki drugi put.
A ja ću se svim silama potruditi da ova priča ima i svoj epilog. Neću sjediti skrštenih ruku, već ću vidjeti koji je način da se ovaj problem riješi.
