Piše: Sead Zubanović
Od kada je nametnut Dejtonski sporazum ne prestaju svakodnevni napadi na rahmetliju Aliju izetbegovića, potpisnika ovog dokumenta i prvog predsjednika države Bosne i Hercegovine. Što je najžalosnije, ovog skromnog, ali velikog čovjeka, najviše napadaju eminentni Bošnjaci, ljudi koji kriju istinu da su bili učesnici jednog povećeg skupa, sazvanog i održanog par dana uoči puta naše delegacije u grad Dejton, odnosno njegovu sad već čuvenu vojnu bazu.
Pošto ni nakon mnogobrojnih sjednica državnih organa nije iskristalisan jasan stav kojim bi se naša delegacija mogla rukovoditi, kao njen vođa, predsjednik Predsjedništva se našao u jako delikatnoj situaciji. Svjestan težine političkog momenta i odgovornosti koja ih čeka u pregovorima, pogotovo nakon Holbrukove prijetnje da će SAD bombardovati položaje Armije BiH ukoliko ona ne prekine svoje napredovanje prema Banja Luci, čime se i najjača zemlja svijeta stavila na stranu agresora, Izetbegović zakazuje ovaj prošireni sastanak sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda. Rat ili mir, potpis ili ne? Ta sjednica je bila u stvari njegov iskren nijjet i želja da se kroz diskusiju pronađe jedno zajedničko, preovladavajuće mišljenje eminentnih Bošnjaka koje će pomoći kod zauzimanje stava ove državne delegacije u odnosu na nastavak rata ili prihvatanje mira pod uslovima koji će s obzirom na licemjernu svjetsku, posebno evropsku politiku, biti sigurno bolan kompromis za naš hrabri, ali napaćeni narod i domovinu, žrtvu trostruke agresije. Kao i mnogo puta do tada nije ga bilo stid savjetovati se i čuti različite stavove, tražeći među njima one koji su najbolje argumentovani.. Slijedio je, kao i u mnogim slučajevima prije, sunet učitelja svih svjetova!
Bošnjacima, ljudima od ugleda iz svih oblasti društvenog života, najviše ih normalno bi iz Sarajeva koji su se sigurno svjesni važnosti te odluke zaista odgovorno odazvali pozivu, data je prilika da obrazlože svoje mišljenje. Diskusija se protegla kroz čitavu noć i trajala je čak do pet sati ujutro kada je pomenuta dilema o dva dijametralno suprotna stava data na glasanje. Ispostavilo se da je za potpisivanje mira, ali i nastavak rata, bio skoro isti broj glasova. Sve prisutne učesnike, već dobro umorne i pospane, iznenadio je prijedlog Alije Izetbegovića da se zbog jasnije slike odnosa veličine na desnu stranu sale izmjeste oni koji su za ratnu, a na lijevu pristalice mirne opcije rješenja. Nastalo je gunđanje, žamor i škripa stolica, a poslije toga se ponovo i vizuelno ispostavi da je odnos „snaga” skoro pa indentičan. Činilo se da će se skup ovako nedorečen i završiti. Međutim, predsjednik, koji je čitavu noć samo šutio, pisao zabilješke i pažljivo slušao sve diskutante, tada zamoli da podignu ruku oni prisutni čije su porodice tokom agresije ostale ovdje. Skoro svi ljudi koji su zagovarali potpisivanje ugovora, odnosno bili za završetak rata, a nalazili su se lijevo, to učiniše. Na zahtjev predsjednika da sada podignu ruku oni čije se porodice nalaze u inostranstvu, desna strana, oni koji su zagovarali nastavak rata, to učini listom. Tihim glasom on tada izgovori samo ove riječi čija je poruka svima bila kristalno jasna : “Sastanak je završen”!
Razumijem donekle istupe u javnosti i ljutnju, zbog potpisanog Dejtonskog sporazuma, onih učesnika te debate, sa desne strane, koji su bili za nastavak rata u kojem bi ginuli tuđi, a ne njihovi sinovi. Ali mi nije jasno iz kojeg razloga su do danas još uvijek nijemi oni drugi, koji su imali suprotan stav i kako je to došlo do jedinstvene, zajednička šutnja svih pojedinaca, sa obadvije strane o njihovom prisustvu kao i toku, ali i završetku tog sastanka. Javnost nikada nije saznala da je on uopšte održan i ko su sve bili učesnicu. A, bilo ih je jako mnogo. Zajednički, krajnje nepošteno i jedni i drugi su svu odgovornost lukavo, da ne kažem pokvareno, na takav način prebacili na leđa i obraz rahmetlije. Zato im sada, treba javno postaviti pitanje: „Gdje će vam duša?” A, valja mrijet !
