Piše: Abdullah Nasup
Prošlog petka, nakon džume namaza, Ibrahim al-Sanusi (82 godina), vođa islamski orijentirane Stranke narodnog kongresa, otjeran je iz Velike Džamije u Kartumu. Sanusi pripada stranci koju je utemeljio islamski vođa Hassan al-Turabi i služio je kao pomoćnik predsjednika u vladi Omara al-Bashira, kojeg je 11. aprila narodna pobuna svrgnula s vlasti. Svjedoci kažu da je Sanusi pokušao održati goovr i da je pozivao okupljene da prihvate vojno vijeće na čelu s generalom Abdel-Fattahom Al-Burhanom. Grupa okupljenih je skandirala protiv njegove stranke, a na odlasku je razbijeno staklo na njegovom automobilu.
Turabi je „Islamski džemat“ osnovao šezdesetih godina, a 1989. je ta grupa podržala puč na čelu s brigadnim generalom Omarom al-Bashirom, koji je 1992. osnovao Stranku nacionalnog kongresa.
Od šezdesetih godina, Turabijeva grupa promijenila je nekoliko imena: Muslimansko bratstvo, Front islamskog ugovora, Nacionalni islamski front i Nacionalni kongres. Konačno, nakon spora s al-Bashirom u 1999. godini, Turabi je napustio Nacionalni kongres i osnovao Narodni kongres. Nakon Turabijeve smrti 2015. godine, „Narodni kongres” je pristao da sudjeluje u vlasti i dobili su nekoliko ministarskih mjesta. Stranka je participirala u vladi „nacionalnog jedinstva”, koju je formirao al-Bashir, sve do njegovog svrgavanja, unatoč zahtjevima iz stranačkih baza da se povuku iz vlade mnogo ranije.
Nasuprot tome, mnogi mladi pripadnici Turabijeve stranke učestvovali su u protestima protiv al-Bashira, a mnogi od njih su pokazali izrazito veliki revolt zbog incidenta u kojem su sudanske snage sigurnosti ubile jednog od članova njihove stranke, nastavnika Ahmeda Al Khaira, tokom protesta u gradu Kassala.
Zbog ove veze islamskog pokreta sa Bashirom, u Sudanu se vodi rasprava da li je njegova vladavina bila više vladavina vojne hunte ili „islamista“. Za neke je to više bila vladavina „islamista“, te smatraju da je revolucija protiv sudanskog diktatora, automatski i revolucija protiv islamskog pokreta. Međutim, neki naglašavaju da je „islamski pokret” 1989. godine, preuzeo vlast, ali da se to postepeno pretvorilo u autoritarnu vladavinu predsjednika, nakon čega su progonjeni i mnogi utjecajni pripadnici islamskog pokreta.
Pisac i istraživač tzv. političkog islama, Khabbaab Numan, za agenciju Anadolija je rekao da je očekivao „pad islamskog iskustva u vlasti, s obzirom na stagnaciju ekonomije usljed nestašice nafte i naftnih derivata i smanjenja ekonomskih resursa. Budući da je odcjepljenje južnog Sudana 2011. godine dovelo do velike inflacije, naglog porasta cijena, nedostatka novca i osnovnih potrošnih dobara u Sudanu.“
U 2013. godini, al-Bashira je napustio jedan od najistaknutijih sudanskih islamskih intelektualaca, Ghazi Salah al-Din, zbog brutalnosti režima prema narodnim proterstima u kojem je više od 200 ljudi poginulo, prema neslužbenim statistikama.
Salah al-Din je potom osnovao „Pokret reforme sada”, koji predstavlja svojevrsni „moderni standard” tzv. političkog islama. Ovom pokretu priključili su se brojni mladi muslimanski intelektualci koji su otvoreniji za pluralizam na političkoj razini, prema riječima samog Ghazija.
Islamski pokret se sada nalazi u veoma nezavidnom položaju, jer mnogi demonstranti ih odbacuju, iako je potvrđeno da su mnogi pripadnici islamskog pokreta učestvovali u demonstracijama koje su dovele do svrgavanja sudanskog diktatora al-Bashira.
Awad Allah Hassan, glavni muršid pokreta Muslimanske braće u Sudanu, posjetio je protesni skup pred glavnim sjedištem sudanske vojske u Kartumu, prije svrgavanja al-Bashira, fotografiran je kako svojom rukom ispusuje transparent na kojem zahtijeva oslobađanje političkih zatvorenika, što je bila jasna potvrda da ovaj islamski pokret podržava revoluciju protiv Bashirovog režima.
Nakon što je Bashir svrgnut, Politički sekretarijat pokreta Muslimanska braća u Sudanu, izdao je saopćenje u kojem je pozdravio okončanje njegove vladavine ističući da „nijedna stranka ili pokret nemaju pravo na monopol i jednostrano usmjeravanje ove blagoslovljene revolucije. Svi imaju pravo da učestvuju u procesu i nikoga se ne smije isključiti, osim ako je sudski osuđen.”
Ghazi Salah al-Din, koji predvodi koaliciju više stranaka, je drugo istaknuto lice islamskog pokreta koje je bilo snažno prisutno u revoluciji, a on ima podršku velikog broja mladih muslimanskih intelektualaca. Salah al-Din se prošlog četvrtka sastao sa predsjednikom Političkog komiteta u Prijelaznom vojnom vijeću, generalom Omarom Zine El Abidineom, i tom prilikom je poručio kako trenutna situacija zahtijeva odbacivanje ideje o isključivanju bilo koje političke snage.
Khabbaab Numan kaže da „iskustvo vladavine „islamista“ u Sudanu koje je palo u civiliziranoj i pacifističkoj revoluciji, pred sobom ima dvije mogućnosti, prva je samokritika i revidiranje stavova; a druga je put poricanja i retorike koja plasira teorije zavjere”. Khabbaab predviđa da će prevladati prvi izbor, koji će proizvesti novu „post-islamističku” struju, koja će prevazići pogreške prethodne faze.
