Dopisnik moskovskog Komersanta iz zemalja našeg regiona i jedan od vodećih ruskih eksperata za Balkan, novinar Genadi Sisojev, za Avangardu komentariše nedavnu posjetu predsjednika Vladimira Putina Beogradu: “Rusija Srbiju pokušava da predstavi kao svog glavnog strateškog saveznika na Balkanu, i to sa ciljem da spriječi dalje proširenje NATO u regionu. Rusija se pomirila sa članstvom Crne Gore u NATO, polako počinje da prihvata i buduće izvjesno članstvo Makedonije u toj vojnoj alijansi, pa joj sada ostaje da učini sve kako bi preostale zemlje – Srbiju, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu – onemogućila da krenu istim putem. Upravo zato je predsjednik Putin sada pristao da dođe u posjetu koja je, kao što znate, da sada više puta bila odlagana”; kako Kremlj vidi ulogu Milorada Dodika:”Eksperti i analitičari bliski Kremlju tvrde da je Dodik apsolutno i bezrezervno proruski političar na Balkanu i da će Vučić, u takvoj konkurenciji, itekako morati da se potrudi da pridobije ili da sačuva ruske simpatije. Činjenica je da je Dodik, iako do juče predsjednik jednog bosanskohercegovačkog entiteta, čest gost u Moskvi i da ga Putin poziva čak i na neka neformalna, poluprivatna druženja. Sjetite se konjičkih trka u Sočiju, koje su zajedno posmatrali Putin i Dodik. Najzad, Kremlju skloni mediji o Dodiku nikada ne pišu kao o Vučiću: on nije ’poluzapadni’ političar koji sjedi na dvije stolice; naprotiv: Dodik je pouzdan partner na kojeg Rusija može uvijek da računa. Posebno sada kada je predsjednik Predsjedništva BiH”; da li Moskva i dalje računa na DraganaČovića: “Rusiji je bilo lakše da igra na kartu HDZ-a dok je Dragan Čović bio član Predsjedništva BiH. Sada se situacija donekle promijenila. Ipak, Kremlj je ranije identifikovao želju nekih hrvatskih političara u BiH za formiranjem takozvanog trećeg entiteta, koji, iako nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom, potvrđuje tezu o nefunkcionalnosti Bosne kao države. A samo nefunkcionalna Bosna i Hercegovina garant je zaustavljanja daljih evroatlanskih integracija na Balkanu, što Rusiji apsoluno odgovara.”
Moskva nema nikakvog razloga da podrži konačno rješenje za Kosovo, zato što time ne samo da ne bi ništa dobila, nego bi izgubila uticaj u regionu, tvrdi se u nedavno objavljenoj analizi ruskog portala Karnegi, koji radi u okviru američke Karnegi zadužbine za međunarodni mir.
“Uvjeravanja da Rusija nikada neće ostaviti Srbiju na cjedilu i da će učiniti sve što je u njenoj moći da očuva njen teritorijalni integritet djeluju kao gestovi nepokolebljivog ruskog prijateljstva prema Srbima. U stvarnosti, srpsko rukovodstvo ne zna kako da se oslobodi te podrške, koja Beogradu ne ostavlja manevarski prostor u pregovorima o Kosovu”, navodi se u tekstu i dodaje da su srpski rukovodioci svjesni opasnosti da nikada ne smiju djelovati kao manje patriote od Rusa.
“Kremlj to zna i izdaje saopštenja koja Srbe prisiljavaju da zauzmu nepopustljive pozicije”, tvrdi autor teksta i dodaje da je predsjednik Aleksandar Vučić, tokom posjete predsjednika Rusije Vladimira Putina, pokušao da svog visokog gosta ubijedi da mu da bar malo manevarskog prostora u najvažnijem srpskom spoljnopolitičkom pitanju – priznanju Kosova.
Novinar Komersanta i jedan od vodećih ruskih eksperata za Balkan, Genadi Sisojev, za Avangardu kaže da je nedavna posjeta predsjednika Vladimira Putina Beogradu bila izuzuetno zanimljiva i sa stanovišta interesa Rusije i sa stanovišta interesa Srbije.
“Rusija Srbiju pokušava da predstavi kao svog glavnog strateškog saveznika na Balkanu, i to sa ciljem da spriječi dalje proširenje NATO u regionu. Rusija se pomirila sa članstvom Crne Gore u NATO, polako počinje da prihvata i buduće izvjesno članstvo Makedonije u toj vojnoj alijansi, pa joj sada ostaje da učini sve kako bi preostale zemlje – Srbiju, Kosovo i Bosnu i Herecegovinu – onemogućila da krenu istim putem. Upravo zato je predsjednik Putin sada pristao da dođe u posjetu, koja je, kao što znate, da sada više puta bila odlagana.Sa stanovišta Srbije, odnosno Aleksandra Vučića,dolazak ruskog predsjednika u Beograd imao je za cilj da ojača Vučićevu poziciju uoči očekivanih vanrednih parlametarnih izbora”.
Očekivanih?
SISOJEV: Mislim da su ti izbori izvjesni, baš kao što je izvjestan i rasplet kosovskih pregovora, zbog čega je Vučiću neophodan novi stabilan četvorogodišnji mandat. Svjestan velike popularnosti Putina u Srbiji, koja premašuje čak i njegovu popularnost, Vučić je želio da “faktor Putin” iskoristi kako bi svoju politiku na neki način poistovjetio sa politikom ruskog predsjednika itako dodatno povećaoi svoj i rejting svoje stranke.
Je li predsjednik Vučić uspio u tome?
SISOJEV: Djelimično. Činjenica je da svaki dolazakPutina kod građana Srbije izaziva euforiju, što je zasluga ne samo ruskog predsjednika, nego i vladajuće strukture u Beogradu. Naime, svojim aktivnostima, govorima i propagandom vladaAleksandra Vučića tolikoje podigla kult Rusije i Putina u Srbiji da bi joj se to u jednom momentu, možda, moglo i obiti o glavu. Teško da ćete naći sličan primjer: vlast jedne zemlje radi sve kako bi u društvu do neslućenih razmjera podigla popularnost lidera druge države.
Sa druge strane, rekao bih da je Vučiću u ovom momentu ipak pošlo za rukom da kod svojih birača ostavi utisak da je Moskva na njegovoj strani, odnosno na strani Srbije. Doduše, tu bi tezu mogla dovesti u pitanje činjenica da je Putin, uprkos molbama i Vučića i patrijarha Irineja, odbio da se obrati građanima okupljenim ispredHrama Svetog Save u Beogradu. Umjesto tri, četiri rečenice, Vučić je od Putina dobio svega tri riječi: “Hvala na prijateljstvu”.
Zašto je predsjednik Putin odbio da se obrati građanima Srbije?
SISOJEV: Zato što je pročitao Vučićevu namjeru da ga iskoristi u svoje propagandne svrhe. Putin je veoma iskusan i opasan političar i nije ga bilo pamentno na taj način potcjenjivati.
Ako krenemo u analizu svih detalja Putinove posjete Beogradu, čini mi se da sa dosta velikom izvjesnošću možemo zaključiti na kojem su trenutno stupnju rusko-srpski odnosi. Izvjesno je, dakle, da Putin u ovom momentu nije htio direktno da pomogne Vučiću. Naprotiv: plan ruskog predsjednika bio je da dodatno poveća rusofilstvo, ne kod Vučića, nego kod Srba.
Slogan skupa podrške predsjedniku Putinu u Beogradu bio je – Jedan od 300 miliona, što je jasna aluzija na čuveno “nas i Rusa 300 miliona”. Zbog čega se Srbi toliko identifikuju sa Rusima u ovom momentu?
SISOJEV: U Srbiji je ta identifikacija uvijek bila prisutna, ali je u poslednje vrijeme ona, zaista, podignuta na izuzuetno visok nivo. Ako izuzmemo kratak period kada je na čelu Srbije bio Zoran Đinđić, čija se politika svodila na poziv građanima, ne da čekaju “darove s neba”, nego da sami zasuču rukave i urade nešto za sebe, ostali srpski lideri su u manjoj ili većoj mjeri tražili oslonac i zaštitnika u Rusiji. U simboličkom smislu, Rusija je postala ikona kojoj se Srbi mole, vjerujući da će, nakon molitve, sve biti drugačije i bolje i da sami ne moraju ništa da rade. Kao što sam već rekao, takav odnos sada podstiče Vučićeva vlast i propaganda, što Putinu apsolutno odgovara. Jer, ako se u budućnosti interesi Rusije i Srbije u nekim važnim stvarima budu razlikovali – a već se dosta razlikuju; doduše, ne toliko javno – onda će Putin, računajući na veliku popularnost koju uživa kod Srba, moći oštro da kritikuje svaki Vučićev potez koji ocijeni kao drastičan. Vučiću tada neće pomoći ni sopstvena popularnost, ni kontrola medija. Tim prije što je, kažem,jedini čovjek u Srbiji koji uživa veću popularnost od predsjednika Srbije– Vladimir Putin. Putinove poteze bi trebalo tumačiti u tom kontekstu.
Da li je tokom posjete predsjednika Putina Beogradu postavljeno pitanje Ruskog humanitarnog centra u Nišu? Kakva su Vaša saznanja?
SISOJEV: O tome možemo samo da spekulišemo. Ipak, iako se o tome nije javno govorilo, ne znači da pitanje humanitarnog centra u Nišu nije postavljeno. Pouzdano znam da Rusija nikada nije i neće odustati od zahtjeva oko centra u Nišu; tim prije što vjeruje da je dobijanje diplomatskog statusa za njene predstavnike u Srbiji apsolutno opravdano. Ako je, dakle, ta tema bila otvorena tokom Putinove posjete Beogradu, pretpostavljam da je uvažena molba domaćina, odnosno predsjednika Srbije, da se o njoj ovoga puta javno ne govori. Tim prije što je Vučiću jasno da bi odluka o otvaranju Ruskog humanitarnog centra u Nišu izazvala bijes Zapada, što predsjedniku Srbije nikako ne odgovara.
Pojedini beogradski mediji su primijetili da se, prilikom pozdravljanja sa domaćinom, i pored silnog nastojanja predsjednika Vučića da na bilo koji način demonstrira bliskost sa visokim ruskim gostom, predsjednik Putin sa njim rukovao, dok se zagrlio i poljubio samo sa jednim članom srpske delegacije – sa ministrom spoljnih poslova Ivicom Dačićem. Je li ruski predsjednik to učinio slučajno?
SISOJEV: Nije. Putinovu posjeti Beogradu pratio sam iz sata u sat i analizirao je detaljno. Kada je Putin, stigavši na beogradski aerodrom, izašao iz aviona, na njegovomse licu jasno vidjelo da od te posjete ne očekuje mnogo. To je potvrdio i način na koji se, neposredno po izlasku iz aviona, pozdravio sa Vučićem: rukovanje je bilo učtivo, ali hladno. Nakon toga, obojica predsjednika ušla su u Putinov automobil i uputila se ka Palati Srbija, gdje je Putinu priređen svečani doček. Putin se tada rukovao sa svim članovima državne delegacije Srbije, dok se sa Dačićem upadljivo srdačno zagrlio i poljubio. Bio je to jasan znak da Kremlj neuporedivo više vjeruje Dačiću nego Vučiću. Uostalom, ko poslednjih nekoliko godina u Srbiji kontroliše poslove sa ruskim gasom? Pa, kadrovi Dačićeve Socijalističke partije Srbije. Dačić i njegova stranka ključna su poluga uticaja Rusije u Srbiji.
Zašto predsjednik Putin ne vjeruje predsjedniku Vučiću?
SISOJEV: Mislim da Putin Vučiću ne vjeruje do kraja za šta postoje brojni dokazi. Prvo, ako pažljivo pratite pisanje ruskih medija, posebno onih bliskih Kremlju, vidjećete da je njihova ključna teza da Vučiću ne bi trebalo vjerovati jer on “sjedi na dvije stolice”; da Vučićnije proruski, nego prozapadni političar; da je njegov odnos prema Rusiji veomaneiskren. Provladini mediji u Moskvi idu i korak dalje, pa, pozivajući se naeksperte i analitičare bliske Kremlju, Vučića upoređuju sa bivšim predsjednikom Ukrajine Viktorom Janukovičem, koji je, uoči svog pada 2014. godine, takođe pokušavao da “sjedi na dvije stolice”. Ruski mediji nerijetko podsjećaju da je Rusija 2013.i od Janukovića tražila da se konačno opredijeli, kao i na to kako je, uprkos podršci Moskve,“neposlušni” Januković na kraju završio.
Naravno, slične ocjene i poređenje nećete čuti sa zvaničnih moskovskih adresa, ali hoćete od analitičara, eksperata i sive eminencije akademskog i javnog života Rusije, za koje se pouzdano zna da su bliski Kremlju.
I još nešto! Nakon što je u oktobru prošle godine Vučić posjetio Rusiju i nakon što jekontrolisana štampa u Srbiji krenula da objašnjava da je srpski predsjednik dobio nedvosmislenu podršku Kremlja kada je riječ o Kosovu, ruski Komersant objavio je zanimljiv tekst Andreja Kolesnikova, novinara koji je o Putinu napisao desetak knjiga.Pozivajući se na svoje izvore u Kremlju – kojimogu biti, ili sam Putin ili Putinovo najbliže okruženje–Kolesnikov je tada tvrdio da je ruski predsjednik oštro odbacio Vučićevu ideju o razmjeni teritorija sa Kosovom. Pored toga, Kolesnikov je primijetio i da je Vučić, tokom posjete Moskvi,isuviše često ponavljao da “Srbija nikada neće ući u NATO”, što je, kako kaže, izazvalo dodatnu sumnju Kremlja. Jer, ako zaista nemate to u planu, čemu onda toliko zaklinjanje?!
Tokom nedavne posjete Beogradu, da li je predsjednik Putin potvrdio da nije saglasan sa planom razmjene teritorija Srbije i Kosova koji predlaže predsjednik Vučić?
SISOJEV: Jeste. Dan uoči Putinove posjete Beogradu, savjetnik ruskog predsjednika za spoljne poslove Juri Ušakov objasnio je novinarima na koji način Kremlj gleda na rješavanje pitanja Kosova.Rusija se, rekao je Ušakov, zalaže za poštovanje rezolucije 1244; svaki dogovorBeograda i Prištine mora biti verifikovan u SB UN, gdje Rusija ima pravo veta. Drugim riječima, Moskva poručuje da je, ne Srbija, nego Rusija ključni faktor i donosilac konačne odluke u rešavanju srpsko-albanskog spora na Kosovu. To je zvaničan stav Kremlja, koji je miljama udaljen od onoga za šta se zalaže Aleksandar Vučić.
Sve u svemu, jasno je da Rusiji ne odgovara sporazum Beograda i Prištine.
Zašto?
SISOJEV: Član Spoljnopolitičkog odbora Dume, ranije čovjek zadužen za spoljnu politiku unutar ruske vladajuće strukture, Sergej Železnjak, nedavno se oštro suprotstavio bilo kakvomdogovoru Beograda i Prištine, budući da bi takav sporazum i Srbiju i Kosovo “pretvorio u protektorat NATO”. Dakle, Rusija smatra da normalizacija odnosa Beograda i Prištine otvara put i Srbiji i Kosovu ka evroatlanskim integracijama, čemu se Rusija otvoreno protivi.
Milorad Dodik je garancija da će i BiH ostati izvan NATO?
SISOJEV: Jeste.Upravo iz te pozicije Dodik crpi svojurusku podršku.Sve dok je BiH ustrojena po Dejtonskom sporazumu, Rusija ima moć da, oslanjajući se na RS i njenog lidera Dodika, spriječi evroatlanske integracije te zemlje. To se vidjelo i sada kada je NATO Bosni i Hercegovini ponudio MAP, čemu se, očekivano, suprotstavila RS.
Poznato je da i Gruzija želi integraciju u NATO, ali ne može da dobije MAP. Razgovarao sam sa gruzijskim političarima i analitičarima, koji kažu da je dobijanje MAP ključni dokument za buduće članstvo bilo koje zemlje u NATO; da je to garancija da ste kao država stavljeni na atlansku traku. Naravno, ta se traka nekada može okretati sporije, nekada brže, nekada može i da stane; ipak, samo je ona garant da ste na NATO putu, sa kojeg nema povratka.
Imaju li osnova spekulacije da je Milorad Dodik danas čovjek od najvećeg povjerenja predsjednika Putina na Balkanu?
SISOJEV: Ne isključujem tu mogućnost. Eksperti i analitičari bliski Kremlju tvrde da je Dodik apsolutno i bezrezervno proruski političar na Balkanu i da će Vučić, u takvoj konkurenciji, itekako morati da se potrudi da pridobije ili da sačuva ruske simpatije. Činjenica je da je Dodik, iako do juče predsjednik jednog bosanskohercegovačkog entiteta, čest gost u Moskvi i da ga Putin poziva čak i na neka neformalna, poluprivatna druženja. Sjetite se konjičkih trka u Sočiju, koje su zajedno posmatrali Putin i Dodik. Najzad, Kremlju skloni mediji o Dodiku nikada ne pišu kao o Vučiću: on nije “poluzapadni” političar koji sjedi na dvije stolice; naprotiv: Dodik je pouzad partner na kojeg Rusija može uvijek da računa. Posebno sada kada je predsjednik Predsjedništva BiH.
Koliko se Moskva može osloniti na sada već bivšeg člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića i na njegov HDZ?
SISOJEV: Rusiji je bilo lakše da igra na kartu HDZ-a dok je Dragan Čović bio član Predsjedništva BiH. Sada se situacija promijenila. Ipak, Kremlj je ranije identifikovao želju nekih hrvatskih političara u BiH za formiranjem takozvanog trećeg entiteta, koji, iako nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom, potvrđuje tezu o nefunkcionalnosti BiH kao države. A samo nefunkcionalna Bosna i Hercegovina garant je zaustavljanja daljih evroatlanskih integracija na Balkanu, što Rusiji apsoluno odgovara.
U Beogradu su ovoga puta predsednika Putina dočekali Srbi iz regiona. Kome je bio potreban taj dekor – predsjedniku Srbije ili predsjedniku Rusije?
SISOJEV: To je, zaista, djelovalo kao dekor. Bilo je očekivano da, zajedno sa delegacijom Srbije, Putina u Beogradu dočeka samo još Milorad Dodik. Doduše, da se Vučić pitao, ne vjerujem da bi, kao svoju glavnu konkurenciju, Dodika uopšte pozvao; ovako…
Nekada je komunikacija Dodika i Putina uspostavljana uz pomoć Vučića; sada je ona direktna i neposredna, što Vučiću, koji želi da se predstavi kao lider svih Srba u regionu, sigurno ne odgovara. Mislim da je Vučić zato i pozvao predstavnike svih Srba, znajući da Moskva, ma koliko da mu ne vjeruje, ipak cijeni realnu političku snagu, koju srpski predsjednik, uvjeravajući Putina da kontroliše sve srpske stranke i sve srpske lidere na Balkanu, otvoreno demonstrira. Sviđalo se to Kremlju ili ne, odnosi sa Srbima u regionu moraju ići preko mene – Vučićeva je poruka Putinu.
Kada je riječ o ruskom predsjedniku, on je mogao da kaže– u redu, pozvali ste lidere Srba u regionu, mogu da prisustvuju ručku, ali nemam vremena da sa njima ćaskam. Međutim, Putin ne samo da je imao vremena za “dekor” o kojem ste me pitali, nego je neke od tih ljudi – govorim o predstavnicima Srba iz Crne Gore, kojima se sudi za pokušaj terorizma iz oktobra 2016. – nazvao herojima. Sa nekima se fotografisao, tapšao ih po ramenu i sl. Koji mu je bio interes? Da još jednom pokaže da u Crnoj Gori podržava one političke snage koje se zalažu za bolje odnose sa Moskvom.
Rekli ste da je posjeta Putina Beogradu imala za cilj da se pokuša dokazati da je Srbija glavna poluga ruske politike na Balkanu. Je li se u tome uspjelo?
SISOJEV: Djelimično. Zašto? Posjeta Beogradu Putinu ipak nije dala garancije da je Vučić spreman da preuzme ulogu strateškog ruskog saveznika na Balkanu. Drugim riječima, Rusija od Srbije još nije dobila ono što očekuje.
Vjerujem da ćeVučić i dalje pokušavati da balansira, da sjedi na dvije stolice, što dokazuju injegova posjeta Davosu, kao i susret sa kancelarkom Algelom Merkel svega nekoliko dana nakon sastanka sa Putinom. Uostalom, Vučić to stalno radi: nakon svakog susreta sa nekim ruskim zvaničnikom, on Zapadu šalje poruku – ne, nisam ruski strateški partner, spreman sam na saradnju i sa vama, na integraciju Srbije u EU. Takva politika izaziva sve veće nezadovoljstvo i u Moskvi, i na Zapadu. Ne vjerujem da će politika sedenja na dve stolice moći još dugo da opstane. Uostalom, zna se kako su završavali oni lideri koji su to pokušavali.
Autor: Avangarda.ba
