Piše: Said Šteta
„Ma šta su znali đenerali i brkati majori, jedino da viču pali, ali nisu najgori. Krivi smo mi“, reći će Đorđe Balašević u svojoj pjesmi. I zaista, krivica je samo naša.Biramo i slijedimo likove koji nemaju reference niti za lovačko društvo a kamoli za poslanička mjesta u parlamentima Bosne i Hercegovine.
Već sam pisao o jednom generalu koji za kratkom suknjom gubi pamet i korak bezbeli. On nije vrijedan spomena u ovom osvrtu. Tek njegovi podanici, koji nisu dogurali do tog čina, u toku sastanka dva parlamenta, onog državnog i onog federalnog, razmjenjuju poruke putem mobitela, sa izlivima nježnosti i slikovno, da bi im pozavidjeli i iskusniji, te nastrane orjentacije.U jedno trenutku, onaj na nižoj poziciji, poslao onome na višoj, što bi rekli gornjem, animaciju „puse“ i napisao „Ljubi te brat“. Valjda po uzoru na svoga vođu teško kontrolišu libido. Dok zemlja tone u jad i bijedu, oni se razbacuju izlivima nježnosti na kojima bi im pozavidio i poznati milanski guru. Ili i oni oponašaju moderna shvatanja. Za novac poreskih obveznika, naravno.
Ono o čemu želim ovdje malo više kazati, jeste događaj od prije neki dan, kada se, opet general, putem brojnih medija, oglasi „da je pogriješio i da ga je stid.“
Dignuti ruku u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za imenovanje članova Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete i tako glasati za samoproklamovanog četničkog vojvodu Nikolu Poplašena i reći pogriješio sam, stid me, u najmanju ruku je bezobrazno.
Za imenovanje Poplašena glasalo je ukupno osam delegata. Pored njega, generala Sifeta Podžića (DF),glasao je Sead Kadić (SDA), zatim redom, Bariša Čolak (HDZ BiH), Zdenka Džambas (HDZ BiH), Ljilja Zovko (HDZ BiH), te Mario Karamatić (HSS), i neizostavno Ognjen Tadić (SDS) i Darko Babalj (SDS).
Ali general Sifet Podžić nije poslanik u mjesnoj zajednici.Nije on obični stranački poslušnik i klimoglav, kakve ima SDA i HDZ, tako da mirne duše mogu bezglavo doći na skupštinu i podići ruku.
Nije, ili makar ne bi trebao biti ni onaj koji gaji simpatije spram udruženju „Ravnogorski pokret“ koje njeguje tu vrstu folklora.
On je general Armije Republike Bosne i Hercegovine!
General Podžić, nije mlađahni oficir JNA, sišao sa neke karaule, kao onaj u istimenom filmu, koga glumi moj dragi glumac Emir Hadžihafizbegović, pa da se u tom nesnalaženju potkrade ovakva greška. Ili nam dočarava sliku onih generala što su iz pozicije komandira čete dosegli odoru generala pa kao dijete na bricinoj stolici, u visinama lebde, bez da dodirnu tlo sa obje noge.
On je svojim glasom samo produžio praksu uriniranja po džamijskim avlijama, te folklorne družine za čijeg vojvodu je glasao.
On je, kao i onaj Kadić iz SDA, svojim glasom okrečio bespravno sagrađenu crkvu u avliji nane Fate Orlović.
On je svojim glasom, samo produžio nepostojanje bosanskog jezika na prostoru manjeg entiteta.
On je uskratio mogućnost djeci Konjević Polja, Srebrenice, Prijedora, Zvornika i drugih prostora manjeg entiteta, na kojima su jataci i braća Nikole Poplašena počinili genocid nad bošnjačkim stanovništvom, da u svojim čitankama pročitaju „Teubei-Nesuh“(Pokajanje jednog griješnog pjesnika, Musa Ćazim Ćatić,op.a)
Haman je i sam nije pročitao!
On je svojim glasanjem, samo potvrdio onu zagovaranu opciju, koja se provlači i kod drugih političkih stranaka na ovim prostorima a dirigira se iz krugova međunarodne zajednice, „mir, mir niko nije kriv“.
On je pokazao svu nezrelost, naivnost i potvrdu teze da se na epolete može okačiti i čin generala, samo se ispod odore ne može sakriti budala.
On bi sada trebao, kada je pokazao da nema časti ali ni ono drugo, dobiti od svoga stranačkog vođe po prstima. Ali stvarno, nikako retorički, kako je široke narodne mase znao uveseljavati mlađahni vođa, prijeteći bajagi Beogradu, ili istoj sabraći za koju je glasao njegov general.
Moj nije!
On tako nečasno izjavljuje kako je pogriješio, kako reče”ponajviše prema sebi i svim bosansko-hercegovačkim patriotama, kao čovjek, koji je svim srcem, sve vrijeme rata branio ovu zemlju, napravio politički kompromis i kajem se”.
Poznavajući itekako vojnu hijerarhiju, te činjenicu da iza generala nema dalje, izuzev rijetkih totalitaraca koji se proklamovaše u maršale, general Podžić je zaboravio onu narodnu, koja lijepo kaže: „Poslije bitke kopljem u trnje“, ali i onu drugu „Lahko je tuđim kopljem gloginje mlatiti“.
Morebit u ovoj drugoj nisam bio potpuno tačan ali skontat će to general.
Naknadno, bezbeli!
