Općina Vlasenica se nalazi u sjeverno-istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u regiji srednje Podrinje na sjevernoistočnoj strani planine Javor. Geografski se naslanja na dijelove općina Han Pijesak, Milići, Srebrenica, Bratunac, Zvornik i Šekovići. Geografsko-strateški položaj Vlasenice je vrlo važan za ostvarenje velikosrpskih planova zbog činjenice da spaja teritorije sa srpskom većinom od Sarajeva do Zvornika, odnosno sa Republikom Srbijom.
Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine na području općine Vlasenica živjelo je ukupno 33.942 stanovnika, od čega 18.727 (55,17%) Muslimana (Bošnjaka); 14.359 (42,30%) Srba; 39 (0,11%) Hrvata; 340 (1,00%) Jugosloveni i 477 (1,42%) Ostali.
Početkom agresije Srbije i Crne Gore na međunarodno priznatu nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu (april 1992.), Jugoslovenska narodna armija (JNA) i druge srpske oružane formacije iz Srbije i Crne Gore, uključujući i specijalne jedinice MUP-a Srbije, zajedno sa srpskim kolaboracionističkim snagama iz Bosne i Hercegovine izvršile su oružani napad na pomenutu regiju. Ovaj geografski prostor se nalazi uz granicu sa Srbijom, kojeg su ideolozi projekta Velike Srbije planirali još od perioda okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske (1878) pripojiti Srbiji.
JNA je 21 aprila 1992. zauzela grad Vlasenicu. Ostala sela (Općine) su okupirana u periodu od 1. maja 1992. do 13. marta 1993., pri čemu su izvršeni genocid u drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Bošnjake su, nakon zarobljavanja, zatvarali, zatočavali i prebijali u lokalnoj stanici policije, Sudu, Općini, školama i drugim objektima, a kasnije u formiranom koncentracionom logoru Sušica, gdje je ubijen određeni broj zatočenika, a nekoliko žena silovano.
Mnogi civili Bošnjaci, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, su ubijeni. U napadu i zauzimanju enklave Cerska, te zločinu genocida su, pored srpskih formacija iz Bosne i Hercegovine, u periodu od avgusta 1992. do 13. marta 1993. učestvovale i vojne jedinice iz dva korpusa iz Srbije (Novosadski i Valjevski).
- U gradu Vlasenici i svim pripadajućim naseljima ove općine, kao i u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica u kojoj su preživjeli Bošnjaci Vlasenice potražili spas, srpske snage su ubile oko 2.600 Bošnjaka. Od tog broja u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica ubijeno je oko 1100 Bošnjaka;
- od ukupnog broja Bošnjaka Vlasenice (18.727) srpske snage su prisilno protjerale oko 16.000 Bošnjaka;
- uništeno je svih 25 vjerskih objekata Muslimana/Bošnjaka koji su predstavljali glavni simbol vjerske i kulturne pripadnosti ove nacionalne grupe;
- oko 700 žena iz Vlasenice izloženo je najtežim oblicima torture, a veliki broj njih je silovan;
- kroz logor Sušica prošlo je preko 8.000 Bošnjaka;
- od ukupno 14.037 punoljetnih stanovnika Bošnjaka, sa pravom glasa, koliko ih je bilo na području općine Vlaseenica 1991. godine, 6 godina kasnije, dakle, 1997. u Vlasenici je živjelo samo 7 punoljetnih Bošnjaka. Dakle, 14.030 punoljetnih stanovnika općine Vlasenica muslimanske nacionalnosti je ubijeno ili prisilno protjerano.
Za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti i ratni zločin nad Bošnjacima općine Vlasenica pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu /ICTY) optuženi su; Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić i Dragan Nikolić.
Pred sudom Bosne i Herecgovine, za zločine nad Bošnjacima općiine Vlasenica osuđeni su Predrag Bastah (22) i Goran Višković (18 godina). Postoje, prema izjavama svjedoka, još mnogi počinioci zločina koji nisu procesuirani. Ovo su egzaktni podaci, činjenice i dokazi koji neoborivo dokazuju da su nad Bošnjacima Vlasenice izvršeeni brojni zločini, pa i zločin genocida i da je stvarna namjera Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem i rukovodstva Republike Srpske, na čelu sa Rdaovanom Karadžićem, bila da uništi (pobije) i prisilno protjera Bošnjake kako bi oteli njihova imanja i uspostavili Veliku Srbiju u kojoj bi živjeli isključivo Srbi.
Sedmero vlaseničke braće
Kad sjećanja progovore o životu u bosanskoj čaršiji ispod brda Viselca, Senadu zasuze oči. Nešto ga stegne u grudima pa ga, priznaje nam, guše uspomene. U uspomenama nema mjesta za sreću i osmijeh, veli nam Senad. A i kako bi bilo kad posljednjih godina, svakog aprila, u kabure iskopane na mezarju Rakita spušta tabute s kostima Efendića, rođaka, familije, komšija… A Senad je u aprilu 1992. godine bio tek dječak. Vlasenički maksum iz porodice Efendić koji je s drugim dječacima trčkarao po livadama i travi vlasulji, po kojoj je ovaj podrinjski gradić, kažu poznavaoci historije, i dobio ime.
“Živjeli smo kao i svaka druga porodica. Otac, majka, sestra i ja bili smo na okupu. Babo je radio, imali smo imanje na Piskavicama, gdje smo obrađivali i zemlju”, priča nam Senad.
Efendići su, dodaje, bili velika i poznata familija u Vlasenici. Posjedovali su i jednu gradsku kafanu, koju je Senadov najstariji amidža naslijedio od djeda. “Sedmerica amidža i babo imali su nadimak Kondža. Tako su ih zvali u čaršiji”, sjeća se Senad.
U prvim mjesecima 1992. godine panika i strah počinju se uvlačiti među Bošnjake u Vlasenici: “Jednostavno, živiš normalno, i ne možeš vjerovati da će, kada svane sljedeće jutro, doći tvoj prvi komšija, odvesti te i ubiti”. A upravo je tako, kaže Senad, bilo u Vlasenici. Njegova porodica imala je kuću u čaršiji, ali i imanje u Piskavicama, mjestu svega nekoliko kilometara udaljenom od centra grada.
Tih dana u ovaj gradić s većinski bošnjačkim stanovništvom stižu snage Novosadskog i Užičkog korpusa, kojima se mnogi domaći Srbi stavljaju na raspolaganje. Okupacija Vlasenica otpočela je 21. aprila odvođenjem, premlaćivanjem i ubijanjem Bošnjaka te masovnim silovanjima Bošnjakinja. Porodica Senada Efendića seli u kuću u čaršiji, naivno se nadajući da će tamo biti sigurniji. Jedan njegov amidža odveden je na samom početku i pretučen, ali se o tome nije mnogo govorilo. Potom su počela odvođenja u logor: “Moj babo i dvojica amidža ubijeni su u julu na Piskavicama. Ubijeni su na igralištu koje je moj otac napravio. Tu su i zakopani, zajedno s još trojicom komšija. Ostale su vodili u logor Sušica”.
Majku, sestru i Senada bili su poveli u logor, ali su ih, ko zna zašto, ipak vratili u kuću u čaršiji. Zatvorili su ih u kuću i doveli još porodica. Stanje je bilo nepodnošljivo: “Svaki dan dolazio je Veljko Bašić (tadašnji upravnik zloglasnog logora Sušica, op.a.), onaj stari što su ga pustili. Dođe, sjedne, skuhaju mu kahvu, vidi je li sve u redu i vrati se. Onda je i Car (Predrag Bastah, osuđenik za ratne zločine) dolazio”.
Krajem jula, prisjeća se, počela je deportacija. Neke grupe Bošnjaka vozili su prema Cerskoj, a neke prema Kladnju: “Mati, sestra i ja otišli smo u Kladanj. Bile su i tetka i njene dvije curice, amidžične. Moj otac Hilmo, nasjtariji amidža Salih i amidža Salko oženili su tri sestre. Sa mnom sada živi Salkina supruga, moja tetka – strina, i njene dvije curice”.
Senad s porodicom stiže u Kladanj, u neizvjesnost. U ovaj gradić pristižu vijesti o najvećoj pojedinačnoj tragediji u proteklom ratu. Senadovoj neni Azemi i djedu Ibri vlasenički monstrumi ubili su, od ukupno osam, sedam sinova i jednog unuka. Senadov babo Hilmo, amidže Salih, Šukrija, Haso, Osmo, Salko i Ahmo, te njegov sin Mehmed i svi Efendići pobijeni su brutalno.
Jedini je preživio Šemso, koji je bio autoelektričar. Otišao popraviti vozilo koje su koristili zločinci pa uspio pobjeći.
No, uprkos svemu, Efendići su morali krenuti dalje: “Prvo smo stanovali kod jednog čovjeka koji je radio za mog daidžu. Moj je daidža imao firmu u Vlasenici”. Kasnije, veli Senad, njegova porodica preselila je u srpsku kuću u Kladnju: “Tu smo bili 1992/93. godine… Sjećam se gladi, neimaštine, bijede. Početkom 1994. godine otišli smo u Živinice. Uz sve poteškoće, daidža i tetak poginuli su za isti dan u Varešu. Sve smo izgubili u Vlasenici. Nismo imali ništa, ne znam kako smo preživjeli”. Amidža Šemso, koji je preživio, otišao je u 2001. godine u SAD.
Danas se tridesetčetverogodišnji Senad nosi s još jednim bremenom. Kaže da radi sve živo kako bi preživio u Živinicama. Penzija koju dobijaju nije dovoljna: “Supruga je trudna, trebamo dijete dobiti. Sestra ide na fakultet, amidžična ide na fakultet. Putuje se od Živinica do Tuzle. Valja platiti upise na fakultet, valja knjige kupiti, a mora se jesti i piti”. Diplomirani kriminalista radi najteže fizičke poslove da prehrani porodicu i još se nada zaposlenju: “Ako je neko veći prioritet od mene da se zaposli, ja ću reći: ‘U redu, neka njega zaposle!’. Međutim, ne znam da ovakav slučaj ima u zemlji. Najmanje je 50-60 muškaraca iz naše uže i šire familije ubijeno. Ali, danas to izgleda nikoga ne zanima”.
(Saff, Emir Ramić, direktor Instituta za istrazivanje genocida Kanada/Faktor)
