Autor: Fatmir Alispahić / Nezavisne novine
Tematiziranje 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma ima smisla kroz sagledavanje posljedica koje su proizišle iz negiranja legalnog i legitimnog uređenja Republike Bosne i Hercegovine i nametanja dejtonskog dvoentitetskog poretka. Mir je tu, ali perspektive mira, demokratije i slobode nisu. Zašto?
Dejtonski organizam je usmjeren ka uništenju Bosne i Bošnjaka, ka jačanju Republike Srpske i realizaciji tzv. hrvatskog entiteta. Taj ishod je nešto posve drugo u odnosu na prvobitna značenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ispostavlja se da je Dejtonski sporazum realiziran kao prevara prema Bošnjacima i prema državi Bosni i Hercegovini. Srpska politika je i te 1995. znala da neće biti ništa od realizacije Aneksa 7, od povratka izbjeglica, iako je to bio uvjet da Vlada u Sarajevu prihvati sporazum i naziv Republika Srpska. Koliko je bošnjačka politika računala da je sporazum okvir za reintegraciju – kako se tada to govorilo – toliko je srpska politika računala da će s protokom jalovog vremena slabiti želja za povratkom, blijediti sjećanja na zajedništvo, a da će nove generacije navikavati na novu realnost. Oni koji su etnički očistili prostore Republike Srpske pobrinuli su se da te tekovine genocida sačuvaju u prvim poratnim godinama i da hiljadama potencijalnih povratnika pošalju poruku da nisu dobrodošli. Oko milion protjeranih Bošnjaka ostalo je u dijaspori jer se nisu mogli vratiti svojim kućama. (Uvijek me je zanimalo šta li misle Srbi u Rogatici ili Trebinju – gdje su i zašto nestali Bošnjaci?) Ona ogromna manjina bošnjačkih povratnika i danas trpi torture i apartheid od srpskih vlasti. To ukazuje da Republika Srpska ne može iz svoje genocidne kože, da je to isti onaj organizam koji je vršio etničko čišćenje i koji danas čuva tekovine tog zločina.
Vrijeme je faktor presude
Taj “ostanak” Bošnjaka u iseljeništvu sigurno nije njihova želja, jer bi se bezmalo svi, odmah nakon rata, vratili na svoje da im je to srpski ambijent dozvoljavao. Srbi koji su otišli iz krajeva s bošnjačkom većinom su, pak, kroz projekat “Ostanka” iskazivali odanost ideji stvaranja etnički čistog srpskog prostora. Isto su činili i Hrvati. Iz ovoga vidimo da su bile različite želje i perspektive Bošnjaka, s jedne, odnosno Srba i Hrvata s druge strane. Bošnjaci su željeli obnovu zajedništva, a Srbi i Hrvati su težili očuvanju etnički očišćenog i otetog prostora. Ovdje je vrijeme faktor presude i to je karta na koju su igrale velikosrpska i velikohrvatska politika u BiH. Danas je Dejtonski sporazum dobio značenje nastavka genocidne agresije, budući da su zahvaljujući tom dejtonskom poretku Bošnjaci dovedeni do nestanka, a Srbi i Hrvati su na korak od ostvarenja cilja iz Karađorđeva.
Bošnjaci su kičma Bosne, kada nestane kritična masa Bošnjaka, u fizičkom, političkom, duhovnom, patriotskom smislu, tada nestaje smisao postojanja ove države. A Bošnjaci nestaju po raznim šavovima, uključujući i bošnjačke političare, koji su poput volova vezani za uzde obavještajne i pravosudne mafije. Zato se moglo dogoditi da se realizira genocidni popis, koji s lica zemlje briše još oko 300.000 popisanih Bošnjaka. Bošnjaci postaju ekonomska i institucionalna manjina i tamo gdje su fizička većina. U Tuzli živi preko 90 odsto Bošnjaka, ali je na funkcijama preko 50 odsto nebošnjaka. Zamislite Bijeljinu u takvom omjeru. Taj autodestruktivni faktor koji se realizira kao odanost zajedništvu zapravo se grubo iskorištava od Srba i Hrvata. I, naravno, ne mogu Srbi i Hrvati biti krivi zato što su Bošnjaci mutavi pa ne znaju sačuvati ono malo što su u ratu odbranili, već i to malo predaju svojim gospodarima! Niti su Srbi krivi što su im Bošnjaci, doduše pod prisilom i ucjenom, priznali Republiku Srpsku. Ovo su unutarnja bošnjačka pitanja, o kojima nema dijaloga, jer je bošnjački narod duboko zagazio u proces samosagorijavanja. Ispade da je otac Republike Srpske, Radovan Karadžić, bio u pravu kada je prorekao da će Bošnjaci otići u nestanak. A zašto sve ovo govorimo? Zato što je ovakvo stanje proizvod dejtonskog režima, koji ima svoju ideologiju, ciljeve, mehanizme represije i realizacije. Sve ono što srpske i hrvatske falange nisu uspjele ostvariti ratom, uspjele su dejtonskim mirom: jer Bosna i Hercegovina biva sve manje država, a sve više geografski pojam, Bošnjaci se gube, a etnički očišćene teritorije postaju nepromjenjiva realnost.
Dejtonska ideologija nastoji očvrsnuti entitetsku podjelu, a što je nemoguće bez preoblikovanja prošlosti i nastojanja da se izbrišu sjećanja na porijeklo Republike Srpske. S visokih državnih pozicija se laže i izmišlja, u kontinuitetu, godinama. Ako imate politiku koja je u stanju manipulirati tragičnim događajima u Zvorniku, sakrivati snimak nadzorne kamere, onda imate posla s državnom mafijom, koja je štošta u stanju. Ta dejtonska mafija radi u interesu zaštite zločina i zločinaca i kao takva spremna je javnosti poturati laži i obmane. U tome joj pogoduje spremnost srpske javnosti da ne vidi porijeklo Republike Srpske i spremnost bošnjačke javnosti da ko zec pobjegne od svakog šuma. Ali, postoje događaji na koje mi je utičemo, a koji mogu suštinski preoblikovati našu realnost, i to je ono u ime čega nastaje ovaj tekst.
A šta ako ne bude Republike Srpske?
Pravna pozicija entitetske podjele, a posebno Republike Srpke, bitno je drugačija danas u odnosu na 1995. godinu. Kada je potpisivan Dejtonski sporazum nije se znalo da će kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske, koje je stvaralo ovaj entitet, biti presuđeno za ratne zločine, te da će pasti pet ili više presuda za genocid pred Haškim tribunalom za visoke oficire Vojske Republike Srpske. Nije se znalo da će presuda Svjetskog suda iz Haga tretirati genocid i odgovornost organa Republike Srpske. Nije se znalo ni da će toliki parlamenti zapadnih zemalja, a evo i Ujedinjene nacije, donijeti rezolucije o genocidu u Srebrenici, gdje je nedvojbena odgovornost Republike Srpske. Nije bilo Tomašice. Nije bilo mnogih dokaza koji danas Prijedor približavaju Srebrenici. Svi su izgledi i da će presude Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću biti za genocid, a ne za ratne zločine. Ovaj ulazak presuda za genocid u našu političku i zakonodavnu realnost suštinski mijenja perspektive dejtonskog poretka. Republika Srpska ne može nastaviti svoje postojanje s tolikim teretom međunarodnopravnih verifikacija da je nastala na genocidu. Jer, ratni zločin može biti individualna odgovornost, ali presude za genocid uvijek su odgovornost sistema, u ovom slučaju Republike Srpske.
Razumljivo je da su ove presude i rezolucije o genocidu nad Bošnjacima veliki teret za srpski narod, za srpsku politiku, čija je strategija u opiranju neminovnosti. Srpski su zvaničnici spremni da se, kobejagi, poklone žrtvama zločina, ali ne i žrtvama genocida, što je jahanje na toboganu. Kakva je svrha ovog natezanja? Srpska politika je debelo svjesna posljedica koje proizilaze iz prihvatanja i pravnog potencijala kvalifikacije “genocid”, a što neminovno vodi ukidanju Republike Srpske. S druge strane, ma kakva priča o srpskoj katarzi nema smisla bez srpske želje da se ukine Republika Srpska.
Možemo zamisliti dva ishoda: da Republika Srpska opstane i da nestane. U Svijetu ne postoji nikakav državno-pravni aparat koji na ličnoj karti nosi tolike rezolucije i presude za genocid, pa je teško pretpostaviti da bi Republika Srpska bila izuzetak.
A šta ako Republika Srpska nestane i ako se Bosna i Hercegovina regionalizira na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim osnovama? Kakva je svrha ukidanja Republike Srpske kada je ona u svome biću posrbljena i opustošena od bosanske sadržine? Eto, neće biti Republika Srpska, ali će tim krajevima srpstvo srbovati i uzduž i poprijeko. U takav ambijent ne želi se niko vratiti. Pa smo onda, opet, na istom. Izuzev, ako Srbi iskreno ne uoče katarzu kao put gordosti i sopstvenog izbavljenja iz ovog moralnog pada.
A kako doći do katarze srpskog naroda, kad srpski narod nužnost katarze doživljava kao uvredu? E, to je ono pitanje o kome danas niko ne razgovara! A od tog pitanja zavisi sve u Bosni i Hercegovini.
