Na današnji dan prije 28 godina u plemenitoj misiji pokušaja spašavanja Srebreničana poginuo je ratni heroj Hajrudin Mešić , poznat kao kapetan Hajro.
Hajrudin Mešić iz Ugljevika služio je u JNA gdje je stekao čin kapetana. Radio je kao komandir policijske stanice u Ugljeviku. Ugledavši spisak za likvidacije shvatio je šta se sprema. Otišao je u Teočak, održao zbor građana, upozorio ljude na rat, te se pridružio Patriotskoj ligi i postao vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kapetan Hajro je zamolio brata da njegovu suprugu Radenku i djecu odvede na sigurno mjesto, ali Rada ga nije željela ostaviti. Išli su zajedno sa dvoje male djece i grupom boraca okupljenih u Teočaku, kroz šumu, između neprijateljskih položaja, da upozoravaju ljude na opasnost koja će uslijediti.
– Hajro je bio najveći čovjek za mene. Samim „padom“ Bijeljine i kad smo vidjeli šta se sprema našem narodu, mi smo organizovali po selima straže. Međutim kada smo vidjeli šta se dešava, kda smo morali da potpisujemo lojalnost, oduzeli smo nešto oružja od civilne policije i krenuli put Teočaka – kazao je Hajrudinov brat, Bakir Mešić.
Hajrudin Mešić bio je komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik-Teočak i komandant 1. teočanske brigade s kojima je uspješno oslobađao zauzete teritorije. Njegovi saborci kažu da je insistirao na vojnoj disciplini, viteštvu i poštovanju Ženevske konvencije. Govorio je: “Mi vodimo pravedan rat i zbog toga ne možemo izgubiti“.
– Da nije na vrijeme reagovao sigurno da bismo danas, u najboljoj varijanti, bili samo povratnici u nekakav drugi entitet. Teočak je ostao slobodna teritorija, jesmo pretrpjeli sva stradanja u ratu ali nismo morali napuštati domove – rekao je načelnik Teočaka Taib Muminović.
Hajrudina Mešića teško su pogađali izvještaji o stradanju Bošnjaka u Srebrenici, pa je odlučio da sa svojom jedinicom i jedinicom štaba TO Zvornik pokuša proboj prema braniocima Srebrenice. U misiji spajanja sa jedinicama u Kamenici i Cerskoj, kapetan Hajro je poginuo 30. oktobra 1992. godine u Nezuku. Ovaj heroj je tada imao 33. godine.
“Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Uju tro, čuju se detonacije oko Baljikovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: ‘Šta mi je sa Hajre’, a on mi veli: ‘Nemam ti šta, mati, kriti. Hajro je poginuo.” (Zejfa MEŠIĆ, majka)
