Danas se navršavaju četiri godine od izricanja drugostepene (konačne) presude Haškog suda Ujedinjenih naroda u predmetu “Jadranko Prlić i ostali”, kojom je šestorka političkih i vojnih lidera nekadašnje paradržavne tvorevine “Herceg-Bosna” osuđena na ukupno 111 godina zatvora zbog počinjenih ratnih zločina. Time je, praktično, bila potvrđena prvostepena presuda izrečena šestorki i u maju 2013.godine.
Jadranko Prlić, čija je žalba odbijena u cjelosti, drugostepenom presudom osuđen je na 25 godina, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Bruno Stojićosuđeni su na po 20 godina, Valentin Ćorić na 16 godina, dok je Berislavu Pušiću potvrđena zatvorska kazna od 10 godina. Izricanje presude je obilježio moment kada je Slobodan Praljak po izricanju presude popio bočicu sa otrovom, nakon čega je ubrzo preminuo.
UBISTVA, ZATOČENJA, DEPORTACIJE …
U obrazloženju konačne presude, predsjedavajući sudskog Vijeća, sudijaCarmel Agius rekao je kako je sud nedvojbeno ustanovio da su čelnici tzv.”Herceg”-Bosne” kreirali cijeli sistem deportacija muslimanskog stanovništva sa područja teritorija na kome je ustanovljena “Herceg-Bosna”, što je podrazumijevalo ubistva, zlostavljanja, zatočenja, mučenja i druga necivilizacijska i kažnjiva postupanja.
U sažetku presude, sudsko Vijeće je zaključilo da se najveći broj zločina dogodio između 1992. i 1994.godine u osam opština i u brojnim logorima u dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine, koji je proglašen kao dio “Hrvatske zajednice”, a dvije godine kasnije i Hrvatske Republike “Herceg-Bosne”. Od početne političke, gospodarske i područne cjeline, “Herceg-Bosna” će kao “hrvatska republika” prerasti doslovce u paralelnu hrvatsku državnu tvorevinu u BiH. U tom prelaznom periodu pod njenim krovom izgrađene su sve državne institucije i utemeljeni svi državni mehanizmi vlasti, uključujući vojsku, policiju, obavještajnu službu, monetu, pravosudni sistem…
UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT: Velika Hrvatska i etničko čišćenje muslimana
Međunarodni sud u Hagu istom presudom donio je i svoj sud o karakteru te paradržavne tvorevine, zaključivši da je Hrvatska Republika “Herceg-Bosna” nastala putem “Udruženog zločinačkog poduhvata”. U dugotrajnoj pravnoj proceduri, koja se oslanjala na brojne i neporecive materijalne dokaze i svjedoke, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu nedvojbeno je utvrdio da se takav poduhvat ni na koji način nije mogao ostvariti bez direktne umješanosti, podrške i neposredne pomoći samog državnog vrha Republike Hrvatske. Taj dio presude Haškog sud glasi:
“Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939.godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su već u decembru 1991.godine članovi rukovodstva Hrvatske zajednice “Herceg-Bosne” (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske), ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne”…
HVO JE “HUMANO” PRESELJAVAO I HRVATE
U izvornom arhivu Haškog tribunala, koji je sada dostupan i u Bosni i Hercegovini, u obrazloženju Haške presude civilnim i vojnim liderima Herceg-Bosne, kaže se i ovo:
“…HVO je isto tako organizovao preseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu. To iseljavanje imalo je za cilj da zaštiti jedan dio hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne od borbi koje su se vodile u tom području, ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni sa ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata. Uslijed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je dio HVO iselio uz primjenu sile.”
Iz ugla brojnih istoričara, pravnika, analitičara i novinara iz cijele regije koji su pratili ovo suđenje i analizirali presudu, nema nikakve sumnje da je “Herceg-Bosna” bila zločinački poduhvat u suprotnosti sa svim mirovnim planovima koji su se u međuvremenu nudili i sa svim mirovnim inicijativama koj su dolazile iz BiH i svijeta. Zbog toga je nemjerljiva bezočnost tvrditi danas kako je to bio projekat koji je “slijedio mirovne inicijative i sporazume i bio u funkciji očuvanja BiH”. Stvari su bile potpuno obrnute: zločinački projekat “Herceg-Bosne” je stvarao na terenu stanje koje se tek onda trebalo ugraditi u neki mirovni sporazum i raskomadati BiH.
HVO JE SRUŠIO STARI MOST
Raspravno vijeće Haškog suda, pod predsjedanjem Carmena Agiusa, izvelo je I zaključak vezan za rušenje Starog mosta na rijeci Neretvi u Mostaru. Iako je prema zaključku sudskog vijeća Stari most mogao da bude legitiman vojni cilj, nedvojbeno je ustanovljeno da je Stari most srušen proektilima iz tenka sa položaja Hrvatskog vijeća obrane. Evo citata iz dijela presude koji se odnosi na to ko je srušio Stari most.
„Dana 8.novembra 1993.godine jedan tenk HVO-a je tokom ofanzive cijeli dan otvarao vatru po Starom mostu, zbog čega se nije mogao koristiti i skoro se srušio. Most se zaista i srušio u jutarnjim satima 9.novembra 1993.godine. Vijeće je većinom glasova zaključilo da je rušenje mosta prouzrokovalo neproporcionalnu štetu civilnom mulimanskom stanovništvu istočnog Mostara, iako ga je koristila Armija BiH, pa je stoga za HVO predstavljao legitimni vojni cilj.“
