Selo Velika Bukovica smješteno je na obroncima Vlašića. Napad HVO-a na Bukovicu otpočeo je ujutro, 4. juna 1993. godine kada su bojovnici HVO-a dali ultimatum Bošnjacima.
“Rekli su: ‘Selo je opkoljeno. Predajte naoružanje, bit ćete pod našom kontrolom. Neće vam ni dlaka sa glave faliti!’ Ja sam se samo nasmijao na to i rekao: ‘Znaš šta, ja sam svjestan da neće ni dlaka, jedino glava!’ Rekao sam da od predaje nema ništa. Tražio sam da to riješimo bez krvoprolića. Napad je počeo petnaest minuta nakon njihovog odlaska. Pucano je iz svih vrsta naoružanja, od pušaka do minobacača kalibra 120 mm… Imam dokumentaciju, smještena je na sigurnom, koja svjedoči o tome gdje je ko od njih bio raspoređen po dužnosti: minobacačlija 60 mm, snajperist, ko je tromblone ispaljivao, ko je gadao ručnim bacačem, bestrzajnim topom… Sve imenom i prezimenom”, svjedoči jedan od Bošnjaka iz Velike Bukovice.
U napadima hravtskih snaga na ovo selo učestvovale su prostorna jedinica HVO-a iz Bukovice, brigade iz Guče Gore, Nove Bile, Varaždina i specijalna jedinica „Džokeri“.
“Otpor je pružalo nas dvadeset osam. Drugi dan su oni počeli ulaziti u naš prostor. U mojoj magazi je bilo 36 ili 38 civila. Ušli smo u drugu noć borbi… Bili smo u kontaktu sa jedinicom i stalno su nam govorili da izdržimo još malo i da će stići pomoc”, priča naš sagovornik.
“Dvije noci neprestano je pucano po selu. U našoj kući, medu civilima, bila su i dva novorođenčeta… Pedeset granata palo je na našu kuću iako su u njoj bili samo civili. Podatak o granatama iznio mi je lično pripadnik HVO-a koji me kasnije, kad su nas zarobili, ispitivao. Pitao se kako smo ostali živi i kuda smo izišli… Da bismo se izvukli, morali smo puzati od moje kuće do mekteba. Kroz prozor smo ulazili unutra, a odatle se prebacili u obližnje kuce… Zapalili su selo, kuće su gorjele. Nisu ostale dvije-tri”, prisjeća se J.S.
Za to vrijeme su se borci, kojih je – od dvadeset osam – ostalo osamnaest, odlučili na proboj, nakon čega su pripadnici HVO-a okupirali selo.
J.S. bila je medu zarobljenim civilima:
“Pozvali su nas da se predamo. Mi smo izišli. Muškarci su se ranije izvukli u dvije-tri grupe. Ostali su samo stariji i žene sa djecom. Morali smo nositi one koji nisu mogli ići. Sproveli su nas do krivine u selu gdje se nalazi voda. Bilo nas je devedeset i šest. Tu su nam komšije oduzele zlato, novac i ostale dragocijenosti, koje smo morali predati na jednu gomilu. Starim ženama, koje su bile pokrivene skinuli su mahrame sa glave. Jedan od bojovnika je sjeo na kamen nedaleko od nas držeci veliki nož u ruci i, prelazeći prstima preko oštrice, govorio: ’Sad ćemo vas sve poklati!’ Poželjela sam samo da me hoće iz puške ubiti…
“Moga oca natjerali su da pije otrov. Molio ih je da ga ubiju. Sve žene primorali su da skinu odjeću radi pretresa. Stajale su potpuno nage pred naoružanim bojovnicima. Čak i starice preko sedamdeset godina su na taj način maltretirali. Po trojica bojovnika gledali su obnažene jadnice. Pratila bi ih po trojica vojnika čak i pri obavljanju nužde”
HVO je zarobljene bošnjačke civile sproveo u logor Kaonik kod Busovače.
“Zatim su nas zatvorili u zatvor Kaonik kod Busovače. I onda dode neki čovjek i kaže: ’Ako su oni ratovali, nisu trebali ubijati civile. Šta će nam žene i djeca.’ Tada je sa nama bilo četrdeset i šestero djece… Prebačeni smo u selo Skradnica kod Busovače, gdje smo ostali do razmjene. Naši su dali njihovih 300 za nas 96”, kaže J.S.
U napadu HVO-a na Veliku Bukovicu poginuli su: Amir Suljić, Teufik Hrnjić, Osman Delić, Hazim Delić, Smajo Jašarević, Asim Suljić, Sulejman Delić, Behrem Delić i Zijo Delić. Za Ziju se do dan-danas ništa ne zna.
U spomenutom napadu ranjene su Osmana Delić, Sultanija Delić, Fazila Hrnjić, starica od 81 godinu Fatima Lukčević, nije se mogla kretati. Ubijena je. Spaljeno je i tijelo Fehreta Hrnjića, nakon što je ubijen…
Šehidu Mehmedović su bojovnici HVO-a pogodili u glavu dok je nosila trogodišnje dijete u naramku, a nakon toga su tijelo zapalili u obližnjoj štali. Dijete je sestra uspjela spasiti. Kad su nas sprovodili nakon zarobljavanja, prošli smo pored njenog tijela koje je još gorjelo. Spalili su sve kuće do temelja. Bili smo primorani naše mrtve sakupljati na konjska kola. Hazima Suljića natjerali su da mrtvog sina vozi na kolicima. Dok je vukao njegov leš, glava mu se vukla po zemlji.”
