Izraelski list Haaretz objavio je rezultate opsežnog istraživanja o vojnicima koji u sve većem broju naputaju izraelsku vojsku.
Haaretz je je objavio rezultate višemjesečne istrage u kojoj su vojnici ispričali svoja iskustva s užasnim psihološkim pritiskom nametnutim ratom, što ih je prisililo da napuste službu zbog iscrpljenosti i, u relativno rijetkim prilikama, zbog ponovnog buđenja savjesti.
Vojnik brigade Nahal, kojeg je Haaretz predstavio kao Yonija, a koji je služio u inženjerijskoj jedinici u četvrti Beit Lahia u Pojasu Gaze, ispričao je kako je jednog dana počeo ispaljivati rafale nakon što je njegov saborac povjerovao da su napad pokrenuli borci brigade Izz ad-Din al-Qassam, vojnog krila Islamskog pokreta otpora (Hamas). Ispostavilo se da su “neprijatelji”, žena i njeno dvoje djece, u dobi od osam i deset godina, svi ubijeni.
“Posvuda je bilo krvi”, rekao je Yoni. “Osjećao sam se kao da ću povratiti, ali mi je komandir hladno rekao, kao da se ne radi o ljudima: ‘Ušli su u zabranjenu zonu. To je njihova krivnja. Takav je rat.'”
“Njihova lica me još uvijek proganjaju”, dodao je Yoni, koji je kasnije premješten na neborbeni položaj. “Ne znam hoću li ih ikada moći zaboraviti.”
Prestao sam brojati
Haaretz je razgovarao s mnogim redovnim vojnicima koji su osjećali da više ne mogu izvršavati borbene zadatke, pripisujući to iscrpljenosti ili psihološkom pritisku, ali neki su također rekli da njihova savjest više ne prihvaća ono što se događa.
Njihova svjedočanstva ne ukazuju na marginalne brojke, već – prema izvorima iz odjela za ljudske resurse – na hiljade otpuštenih iz redovne službe, a neki od njih potpuno iz vojske zbog pogoršanja mentalnog zdravlja, dok je relativno mali broj premješten u logističke jedinice ili na rad u pozadini.
Prema oficirma koji su razgovarali sa Haaretzom, broj onih koji pate od mentalnih poremećaja veći je nego što vojska objavljuje.
“Desetine vojnika želi napustiti borbu, i iako fenomen nije nov, nikada nije bio ovih razmjera.”
Drugi oficir je rekao: “Gotovo da ne prođe dan a da neko od vojnika ne zatraži premještaj.”
Ali prelazak na neborbene zadatke nije uvijek dovoljan za zacjeljivanje rane.
Isto je i s Bennyjem, snajperistom iz brigade Nahal, koji je bio odgovoran za “osiguranje” humanitarne pomoći u sjevernoj Gazi.
Benny je ispričao kako vojska odredila imaginarnu liniju koju samo ona poznaje, i puca na svakoga ko je prijeđe, kao da je to “igra mačke i miša” sa stanovništvom.
Rekao je: “Ispalim pedeset do šezdeset metaka dnevno. Prestao sam brojati, i ne znam koliko sam ih ubio. Ubio sam ih mnogo… mnogo djece.”
Iako Benny često nije želio pucati – kako tvrdi – osjećao je da nema kontrolu nad svojom odlukom, jer “zapovjednik nam je vikao preko radija da pucamo… približavaju nam se… situacija je opasna!”
Dodaje: “Zapovjednici nisu marili jesu li djeca ubijena ili ne, niti su marili što to čini mojoj duši.”
Benny je ispričao kako su ga te scene počele proganjati do te mjere da je počeo osjećati miris leševa posvuda… smrdljivih, i mokrio se u krevet noću kao četverogodišnje dijete, pa čak i sanjao da istrebljuje svoju obitelj.
“Morate shvatiti da snajperist, za razliku od pilota, vidi svoje žrtve kroz nišan puške”, kaže Benny.
Benny pokušava napustiti vojsku jer “ne mogu ostati ni minutu duže… Učinio sam što sam učinio, jer sam mislio da štitim svoje prijatelje i porodicu, ali to je bila greška”, prije nego što je dodao: “Ne vjerujem zapovjednicima niti vladi.”
Želiš li izdati Izrael?
Drugi vojnik po imenu Aharon priča o osjećajima koji su ga obuzeli dok je hodao kroz golemu pustoš u Beit Hanounu gdje se više niko ne vidi osim čopora pasa.
Aharon je rekao da se sada užasava svakog zvuka, čak i dječijeg plača, zbog traume uzrokovane eksplozijom koja se dogodila tokom jedne operacije. Prvo su mislili da su napadnuti od strane palestinskih boraca, ali se ispostavilo da je to bila slučajna eksplozija naprave koju je vojska postavila kako bi uništila jednu zgradu.
Rekao je: “Počeo sam se skrivati u svojoj sobi i plakati… Nisam razumio što je snašlo moje tijelo.”
Oficir za mentalno zdravlje u Aharonovoj jedinici nije mario za njega kada je zatražio sastanak kako bi zatražio premještaj na neborbene zadatke, ismijavao ga je: “Šta ti je? To je samo mala eksplozija. Želiš li izdati Izrael?”
“Osjećao sam se poniženo”, rekao je Aharon za Haaretz.
Aharon nije odustao i insistirao je na premještaju, što se dogodilo dvije sedmice kasnije kada je premješten u odjel za psihološku podršku, ali ne prije nego što mu je naređeno da se vrati u Gazu kako bi se ponovno borio.
“Bio sam jako uplašen, ali nisam želio da moji prijatelji to vide. Jednom sam se čak i umokrio kada je neko pucao blizu mene”, dodao je.
Manipulacija podacima
Vojska oklijeva objaviti podatke o redovnim vojnicima koji više nisu sposobni za borbu, ali “čak i kada daju takve podatke, manipuliraju njima”, prema bivšem oficiru iz odjela za ljudske resurse.
Ovaj oficir je rekao: “Ne samo da ne znamo razmjere fenomena, već ni način na koji se s njim postupa.”
Vojska tvrdi da ne postoji jedinstvena politika koja regulira postupanje s vojnicima koji traže premještaj na neborbene uloge.
Iako su zapovjednici dužni primijeniti upute odjela za zdravstvo kada odjel odluči da vojnik više nije sposoban za obavljanje borbenih zadataka, odluka je prepuštena procjeni svakog zapovjednika u drugim slučajevima.
Zapovjednik iz brigade Kfir rekao je za Haaretz da neće poslati vojnika koji se ne želi boriti na bojno polje, a drugi zapovjednici ne mare – prema novinama – za želje svojih vojnika, i insistiraju na tome da ih se pošalje u bitku, protiv njihove volje.
Jedan vojnik je ispričao za Haaretz da je njegova jedinica “greškom” ubila ženu i njeno dvoje djece kada su prešli zamišljenu liniju koju je vojska odredila, ali njegov zapovjednik je odbio premjestiti njega i dvojicu njegovih drugova na neborbene zadatke nakon što su se žalili na simptome posttraumatskog stresa zbog onoga što se dogodilo, “i stvari su ostale iste”, jer je zapovjednik odlučio da su još uvijek sposobni za borbu, pa ih je čak i kaznio zatvorom kada su se držali svog zahtjeva.
Vojnik je rekao: “Ljudi ne razumiju šta znači probuditi se noću znojan nakon što ste u noćnim morama vidjeli svoje tenkove kako su eksplodirali od bombe i zapalili se. Ponekad čujem vriskove… S vremena na vrijeme čujete nekoga kako halucinira i vrišti u snu.”
Izvan dosega
Haaretz navodi da mnogi slični slučajevi uopće ne dospiju u javnost, kao što je slučaj s 23 redovna vojnika koji su posljednjih mjeseci procesuirani zbog odbijanja da se pridruže borbama u Gazi.
Mnogi vojnici kojima su dijagnosticirani simptomi posttraumatskog stresa pokušavaju samoubistvo.
Haaretz je dokumentirao šest pokušaja samo prošle godine, a u svima je vojnik otpušten. Izraelska vojska odbija otkriti stvarni broj pokušaja samoubistva.
Također ostaje nepoznat broj vojnika koji su otpušteni iz službe od početka rata nakon što su im dijagnosticirani simptomi posttraumatskog stresa.
Haaretz je prije tri mjeseca podnio zahtjev Ministarstvu odbrane za otkrivanje broja vojnika koji su pokušali samoubistvo.
List navode da vojska krši zakon odgađajući odgovor na zahtjev pod izlikom da treba prikupiti podatke iz različitih agencija, ali izvori u odjelu za ljudske resurse priznali su da vojna institucija teži odgađanju objavljivanja ili dostave informacija koje ne služe njezinim ciljevima.
Jedan od tih izvora priznao je da je broj onih koji pokušavaju samoubistvo zapanjujući, posebno među redovnim vojnicima.
Šef odjela za mentalno zdravlje u vojsci govorio je u Knessetu prošlog jula o 1135 vojnika iz redovnih snaga i rezervista koji su otpušteni iz službe zbog simptoma posttraumatskog stresa, ali Haaretz kaže da njihova istraga pokazuje da broj nije potpun, jer uključuje samo redovne vojnike kojima su simptomi dijagnosticirani tokom službe, a ne one koji su otpušteni zbog drugih psihičkih problema, niti one kojima su simptomi dijagnosticirani nakon otpuštanja.
Haaretz zaključuje istraživanje s brojem slučajeva u kojima je pokušaj samoubistva zapravo završio smrću, kao što se dogodilo s inženjerskim zpovjednikom koji je služio u južnoj Gazi, a koji je u posljednjoj poruci napisao svojoj porodici: “Nešto neobično se dogodilo u Gazi. Dobro sam i ne brinite”, prije nego što je sljedeći dan detonirao ručnu bombu na sebi, a izraelska vojska je odlučila da ne objavi njegovo ime.
