Zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić žestoko je kritikovao sramnu reakciju “Sarajlija” na jučerašnju tragediju koja je zadesila Gradačac.
“Amra Zulfikarpašić, vijećnica u Općinskom vijeću Centar, kaže da je u sali vijeća sve manje “Sarajlija”. Djelovalo mi je to drsko i bezobrazno, ali nakon tragedije koja je zadesila Gradačac i reakcije službenog Sarajeva. Tačnije, nereagovanja, tretiranja situacije kao da se dešava u Trinidadu i Tobagu, sam zapravo i shvatio što su po njima Sarajlije. Kad kažu takvi Sarajlije, oni ne misle na stanovnike Sarajeva. To je ustvari ekskluzivna grupa dobro plaćenih birokrata, umjetnika, estradnjaka “profinjene” muzike, NGO aktivista, ušminkanih tajkuna i ratnih profitera, djece “čivija” onog sistema i ostala kvazi krema koja obitava na relaciji Sebilj- Čengić Vila, naravno bez padinskih dijelova na tom pravcu. To je manjina koja je akumulirala vlast, utjecaj i resurse naroda i države.
To su Jugoslaveni s popisa stanovništva 1991. godine, mahom članovi reformskih snaga Ante Markovića. Te njene sarajlije su oni koji su rušili rahmetli Aliju Izetbegovića pred sami početak rata, kriveći ga za barikade i Radovanove paravojne SDS trupe naoružane do zuba. Taj pokušaj svrgavanja legalno izabranog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine su zaustavili SDS snajperi s zgrade hotela Holiday Inn. Te sarajlije su uglavnom bile ili vani ili u podrumu, rijetko je tu ko liniju vidio. Zaduženi za poslove administracije, prevođenja i logistike su rat proveli gunđajući na Aliju i nezavisnost, pateći za krnjom Jugoslavijom. Poslije rata su se namjestili, certifikatima su pokupovali stanove, dobili su najplaćenije poslove i prilike. Naravno, nije im po volji bilo što je u Sarajevo došao protjerani Bošnjak iz Srebrenice, Vlasenice, Zvornika, Foče itd. Žalili su za “duhom Sarajeva”, svinjetinom, Kusturicom i Neletom.
To su oni koji majku heroja Safeta Zajke smatraju seljankom, oni kojima smetaju ezani, iftari, bajramski TV program.
To je ona ekipa koja je izručila Hagu rahmetli Alagića i Delića, a alžirsku grupu na Gvantanamo. Njima je Mahmuljin gori nego Mladić, a na pomen Turske i Erdogana dobiju izljeve krvi u mozgu. Amrine Sarajlije bi životom branile tablu naziva ulice Srđana Aleksića, a otvoreno se protive školi koja nosi ime po Busuladžiću.
Sarajlije po mjeri Amre Zulfikarpašić su svoj štokholmski sindrom demonstrirali odlaskom u Beograd nakon masakra, nije ti šala dan žalosti, za grad koji je promovirao, sponzorirao i osmišljavao ubijanje naše djece, civila, žena, staraca, a nakon toga unatoč presudama tribunala u Hagu nikad niti jednim činom nije pokazao ni naznaku pijeteta spram svog neoprostivog unakažavanja našeg naroda i države. Gdje je dan žalosti u Srbiji za žrtve u Gradačcu? Ali, Amrine sarajlije se nisu zaustavile na vazalstvu Beogradu, nego su gurnule prst u našu ranu nastalu nakon svirepnog zločina u Gradačcu. Gurnule su prst, svojom šutnjom, svojim crvenim tepihom, poziranjima, haljinama, smješkanjima, vatrometom i partijanjem do ranih jutarnjih sati. Jasno je da se njih Gradačac ne tiče, to je negdje tamo u Trinidadu i Tobagu. A nama se valja boriti protiv aparthejta, četničko-ustaškog, ali i onog koji provode Amrine Sarajlije nad Bošnjacima”, poručio je na kraju Silajdžić.
