Autor: Mirsad SINANOVIĆ
Majka Hasena se probudi. Polahko ustade, dođe do kredenca na kome je bio okrugli sat na navijanje, otpozadi okrenu mali vijak da ne zvoni.
– Bajram! – pomisli.
Nije svanulo, gluho je doba. Prosijavaju prvo kuće na samku. Najdalje su i ukućanima treba vremena da dođu do džamije. Vrijeme joj je buditi djecu. Hasena im spremila nova odijela.
– Ustajte, djeco!
– Majko, svanʹo li je Bajram?
– Bezbeli da je svanʹo!
– Uuuu…
– Okupani ste, još se abdestite.
Čim se razabraše, istrčaše u malu avliju. Ko li će prije do vode?
– Samo da se ne poguraju – mislila je Hasena.
Najmladja Dina vragolila je po avliji, dok su je Eldin i Murid prskali vodom s prstića. I trkom sve troje u kuću.
Eldina i Murida čekale su na stolicama čiste tamne pantalone, bijele košulje, čarape, i pojasi, a ispod stolica crne cipele. Sve novo. Na rukama Haseninim Dinu je čekala bijela, duga haljina sa cvjetićima na rubovima. Ona je prva u kutu sobe obukla haljinu, a onda potrčala majci u zagrljaj. Njena braća razgledala su svoju odjeću, u mislima se čudila poklonima. Znali su da njihova majka za njih otkida svaki zalogaj, a da za poklone nije imala novaca. I ovo je kratko trajalo, otrčaše u drugu sobu da se obuku.
Kada se pojaviše, Hasena ih zagrli obojicu, a onda ih postroji ispred sebe. Da ih gleda, da im šta ne fali, je li im sve namjestu. Zagleda se u Eldina, onako obučenog, visokog i uspravnog kʹo da će sutra u vojsku, a tek je sedmi razred. Isti moj Mustafa, pomisli Hasena. I oči, i uši, i nos, i ruke. I ona nakostrešenost u pogledu. Baš kʹo Mustafa kad se naljuti, pa iziđe iz kuće. Murid je imao očevu mirnoću i odlučnost u htijenju; rad, red i disciplina, kako bi to zvao Mustafa, čuvši to od drugih, a likom je bio isti majka. Pođe joj suza, ali je Hasena sakri rukom koju podiže uvis i rukavom skinu sa lica. Kada njih dvojicu spojim, eto mi moga Mustafe i mene, pomisli Hasena.
Sjeti se kako im je kupila odjeću za Bajram. Otišla je kod seste Magbule i zeta Hasiba, čak u drugo selo, čim je djecu opremila u školu. Tražila je od njih da joj pozajme novac, jer pred sami Bajram u selo je dolazio trgovac Ibrahim sa odjećom, obilazeći sve kuće. Njeni sestra i zet nisu imali novaca, ali se sjetila Magbula, rekavši da bogati Selim, koji je živio sam, traži žene da mu očiste kuću i avliju, a u plaćanju je čuvao obraz. Niko u njihovom selu nije imʹo ružne riječi za Selima. I njih dvije sa Hasibom cijelo jutro do podne čistile su kuću. Kada su završile, Selim je novac dao Hasibu, a ovaj sve Haseni, da niotkog ne pozajmljuje. Eto, otkud novac Haseni.
– Je li ovo nagledanje gotovo – prenu je ozbiljni glas Muridov. Kʹo da je čula Mustafu.
S mislima je opet bila u svojoj kući. Kaza im:
– Hajte u džamiju. Vratite se drugim putem kući. I sjetite se babe Mustafe. Čim uđete u avliju, zovite da idemo na mezar babin. Ovim ih majka rastuži. Sjećanje na baba, kojeg više nemaju, uvijek ih rastuži, iako je Bajram. Sjetno joj odgovoriše sinovi:
– Hoćemo, majko…
-Ti, Dino, idi u sobu i naglas uči suru Ja-Sin.
***
Sve četvero su kod mezara Mustafinog. Proučiše mu Fatihu. Dini krenuše suze. Brisala ih je maramicom. Kada Hasena to vidje, kaza:
– Hajmo. Čeka nas bajramski ručak.
Dok su se spuštali putem, Dina će:
– Znaš šta, majko? Djeca na sokaku pričaju da je babo pogin’o, ovako i onako… Ne znam ni kako je?
Eldin i Murid će:
– Ni mi ne znamo kako je.
– Šta, kako je? Mustafu i brata njegovog Muru su pokosili, a Suad je došao kući ranjen. Bilo je to baš prije Ramazana… Eto, kako i kad je bilo.
Dina se nadoveza:
– Majko, on je bio veći junak od onog kraljevića što je aždahi odsjekao sedam glava!
– Bio je veći junak od tog kraljevića.
– Šta je uradio?!
– Unio je u tunel puno velikog kamenja da ne dođu neprijatelji, da vam ne pričam o borbama.
– Nano, naš babo je bio veći junak i od onog najmlađeg kraljevog sina što je pobijedio aždahu koja je imala i više od sedam glava…
– Bio je veći junak i od kraljevog najmlađeg sina…
Šutjeli su. Eldin i Murid gledali su predase.
***
Čim uđoše u kuću, Eldin i Murid donesoše siniju, koja je bila sklonjena uz duvar i postaviše na sredini sobe, na onom velikom, šarenom ćilimu, a onda posjedaše. Hasena s peći skide manji lonac u kome je bila čorba s povrćem, pa je nasu u tanjire. Brzo je posrkaše, a onda donese veliku plitku tepsiju u kojoj je bila sirnica, koju su njena djeca voljela više od drugih pita. Hasena je često govorila da je sirnica kraljica pita, lahko ju je spremiti, ali se razlikuje “od ruke do ruke”. Iz sredine ona izvadi kolut pite i umjesto njega spusti veliku ćasu s kisjelim mlijekom. Kašikom su ispred sebe jeli pitu, a iz sredine zahvatali mlijeko, sve dok je bilo sirnice. Na kraju, donese im male, slatke gurabije, prema receptu koji je upamtila od svoje majke. Hasena im je pripremila ručak za Bajram od onog što su imali.
Kada završiše, Dina hitro ustade i ode do leđena, koji je bio u drugoj sobi. Čekala ih je sa ibrikom punim vode i peškirom. Polahko im je polijevala, a oni su prali ruke, a njoj majka Hasena. Ostadoše same.
Kada završiše, majka je upita:
– Dokle s Ja-Sinom, kćeri?
– Svih 83 ajeta proučila.
– Mašallah.
