Autor: Slobodna Bosna
U četvrtak i petak je u Sarajevu održana međunarodna konferencija “30 godina od osnivanja MKSJ, naslijeđe i izazovi“ koja je na jednom mjestu okupila veliki broj bivših sudija i tužilaca, eksperata i novinara koji su pratili trodecenijski rad Haškog tribunala, te svjedoka užasnih zločina i članova udruženja žrtava rata.
Učesnici rada Haškog tribunala i svi oni koji su doprinijeli njegovom radu i utvrđivanju istine o ratu na tlu bivše Jugoslavije evocirali su uspomene na svoj doprinos, govorili o izazovima sa kojima su se susretali, pritiske koji su pratili samu uspostavu i rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, rezultatima njegovog rada te u konačnici problemima sa kojima se društva u regionu susreću nakon što je tribunal okončao svoj rad.
Jedan od učesnika bio je i Kenneth Scott koji je kao tužilac u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju proveo gotovo četrnaest godina, gdje je vodio procese u predmetima protiv Prlića i ostalih (Hrvatska šestorka), Ivice Rajića, Mladena Naletelića Tute i Vinka Martinovića Štele, Darija Kordića i Marija Čerkeza i drugih optuženika. Sa gospodinom Scottom smo razgovarali samim procesima pred Haškim tribunalom, današnjom interpretacijom izrečenih presuda, slavljenjem ratnih zločinaca u regionu, baštinom Haškog tribunala i drugim temama.
Kao rezultat rada Haškog tribunala, proistekao je čitav niz istraživača iz cijele Evrope koji sada pišu svoje naučne radove o zločinima na području bivše Jugoslavije utemeljenim na dokumentaciji koju je prikupio tribunal. Imao sam priliku da razgovaram sa jednim od njih – Christian Axboe Neilsen. Može li se to smatrati jednim od najznačajnijih ishoda rada Haškog tribunala, možda i važnijim od samih presuda?
Ne mogu govoriti o nekom konkretnom istraživačkom ili naučnom radu, ali takav rad, koji proizilazi iz rada Haškog tribunala ili izvan njega, veoma je važan i vrijedan i treba ga nastaviti. Ne bih, međutim, rekao da je to važnije od samih presuda i dokaza. To su slučajevi u kojima su politika, ponašanje i činjenice dokazani van razumne sumnje – to je više od literatnog standarda.
Na konferenciji u Sarajevu sudija Agius izjavio da postoji konsenzus da bi situacija u ovoj zemlji bila mnogo gora bez Haškog tribunala. Sada kada ste u Bosni, kakvi su vaši utisci o zemlji danas? Da li se slažete sa sudijom Agiusom?
Prvo, bilo mi je zadovoljstvo vratiti se u ovu zemlju i među njene raznolike i aktivne ljude. Ono što je, međutim, zaista žalosno je poricanje i revizionizam koji se dešavaju, veličanje ratnih zločinaca i kriminalnog ponašanja, nesrećno ponovno oživljavanje etničkog nacionalizma i razdvajanja – to me ozbiljno zabrinjava. I da, potpuno se slažem sa sudijom Agiusom, jer bi sve ovo – pokušaji revizionizma itd., bilo samo gore da nije važnog rada i presuda Haškog tribunala, koji se mora suprotstaviti pogrešnim i užasnim stvarima koje se govore i rade.
Bili ste dio tima tužilaštva tokom suđenja Dariju Kordiću pred MKSJ. Kordić je nedavno šokirao regiju video porukom u kojoj je rekao: “Ponovio bih to, svaka sekunda je bila vrijedna”. Jeste li iznenađeni ovakvim porukama i nedostatkom pokajanja osuđenih ratnih zločinaca?
Nažalost, nisam iznenađen, s obzirom na druge događaje i izjave koje je dao Kordić ili koje uključuju Kordića i druge presuđene ratne zločince. Ali slavljenje osuđenih ratnih zločinaca i poricanja i revizionizam koji se odvija u vezi sa takvim osobama i njihovim zločinima je očigledno pogrešno i neprihvatljivo. Dario Kordić je osuđen za stravične zločine, uključujući ubistvo 116 civila, uključujući žene, djecu i starce, u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, i ništa ne može opravdati niti dozvoliti veličanje tih zločina ili osoba odgovornih za njih.
Učinili se izvanredan posao dokazivanjem koncepta “Udruženog zločinačkog poduhvata”. Mogu li pojedinci koji nisu bili povezani sa takvim poduhvatima i koji nisu imali moć ili institucionalni autoritet na raspolaganju, počiniti zločine protiv čovječnosti?
Postoje različite osnove na kojima se osobe mogu smatrati odgovornima za takve zločine – bilo da su fizički počinili zločin, da su ga naredili, odobrili ili potaknuli, da su pomagali ili podržavali zločin ili, kao nadređena osoba, da nisu uspjeli spriječiti, zaustaviti ili kazniti zločin.
Naravno, zločini protiv čovječnosti zahtijevaju da je ponašanje za koje se optuženi tereti bude široko rasprostranjeno ili sistematsko, u skladu sa državnom ili organizacionom politikom. To se više odnosi na ono što bi se moglo nazvati institucionalnom stranom ratnih zločina, za razliku od nasumičnih radnji pojedinih vojnika ili drugih aktera.
Koja je bila priroda međunarodnog sukoba na području BiH u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska? Je li izraz “agresija” najprikladniji?
U pogledu međunarodnog prava, “agresija” je tehnički pojam s posebnim pravnim značenjem. Neću ulaziti u to, ali dopustite mi da odgovorim na vaše pitanje na ovaj način: više presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, koje sežu mnogo, mnogo godina unazad, uključujući slučaj Aleksovski, slučaj Blaškić, slučaj Kordić i slučaj Prlić i barem jedan slučaj na Apelacionom sudu BiH u predmetu Željko Jukić, utvrdile su da je Republika Hrvatska bila direktno uključena u međunarodni oružani sukob na teritoriji Bosne i Hercegovine, protiv oružanih snaga Bosne i Hercegovine. U velikom dijelu tog sukoba i u vezi s počinjenim zločinima, lokalne hrvatske snage i njihovi saveznici su bili u ofanzivi tokom koje su počinjeni masivni zločini. U predmetu Prlić, i prvostepena i drugostepena presude, jasno su utvrdile, u detaljima, ulogu Hrvatske i njenog najvišeg političkog i vojnog vodstva u hrvatsko-bosanskom ratu 1992-1994.
Kako odgovarate na izjave pojedinih pravnika iz Hrvatske kada tvrde da Republika Hrvatska nije izvršila agresiju, već se branila sa područja BiH, gdje su, kako navode, srpske snage bile prisutne i napale Hrvatsku? Koje su srpske snage bile prisutne u Ljubuškom ili Čapljini kada su hrvatske snage zatvarale i ubijale Bošnjake?
To je pogrešno, to je potpuna glupost. Ponašanje za koje je više Hrvata i bosanskih Hrvata proglašeno krivim za strašne zločine, van razumne sumnje, nije imalo nikakve veze sa borbom protiv Srba. Masovno i nasilno etničko čišćenje Muslimana ili Bošnjaka u srednjoj Bosni i Hercegovini, masakr u Ahmićima, zločini u Stupnom Dolu, opsada Mostara 1993-94., užasna operacija koncentracionih logora bosanskih Hrvata u mjestima poput Ljubuškog i Čapljine – ništa od ovoga nije imalo veze sa borbom protiv Srba.
Kako se naše društvo treba odnositi prema ratnim zločincima koji su odslužili kaznu? Treba li ih integrirati i tretirati kao druge građane s punim ljudskim pravima ili ne?
To je teško pitanje. Kada neko počini obično krivično djelo (krađa novca) i bude osuđen i odsluži kaznu, općenito kažemo da je “odužio svoj dug” i da ima pravo na ponovni ulazak u društvo. Ali većina ratnih zločina je tako gnusna da je teško napraviti poređenje. Pretpostavljam da, ako je neko zaista skrušen, iskreno se pokajao i izašao da radi za pravdu i pravo pomirenje, onda bismo mogli vidjeti da se ta osoba vraća u društvo. Ali to nije ono što vidimo.
