Piše: Elmedina Muftić
Svako od nas piše knjigu svoga života. Svaka knjiga će jednog dana na čitanje doći i svi ćemo mi jednog dana pitani biti za ono što je u knjigu upisano
Na ovaj svijet smo sa jasnim zadatkom došli. Svako je svoje breme već odavno na leđa stavio. Svako kamen svoj uz brdo života gura. Težak se čini, često bi odustali i pustili da se kotrlja natrag, da dođe do mjesta odakle smo bezbrižno krenuli, ali ne može se odustati, pustiti kamen znači predati se. Pustiti kamen znači ugroziti one iza sebe. Pustiti kamen znači biti kukavica.
Gurati kamen do vrha uz što više moralnog dostojanstva je najveća životna pobjeda svakoga od nas.
Nekome su prepreke na tom putu teže, nekome lakše savladive. Svakome je odmjereno prema njegovoj snazi i sposobnosti da se iznese i izbori s iskušenjima.
Žena, Bošnjakinja je primjer dostojanstvenog hoda i poimanja i savladavanja životnih prepreka . Ona je jasan primjer kako se moralno, humano, ljudski, nadahnuta vjerom I ahlakom korača životnim stazama, pazeći da se ni mrav ne zgazi.
Puno je suza Bošnjakinja prolila, puno je nepravde preko svojih krhkih leđa preturila, a ostala uspravna, gorda, čista obraza, stidom okupanih rumenih obraza svjedoči da je sretna ona gruda i ona zemlja kad takve je noge pokornih žena gaze.
Majka Hava Tatarević je primjer žene heroine. Ona je naše nadahnuće od sad pa do kijametskog dana. Majka koja je u jednom danu izgubila šest sinova i muža, iz kuće su joj izvedeni, ubijeni i u jamu Tomašicu bačeni. Zločinci su zulum provodili, ali Jedan vidi sve. Ona je ostala da svjedoči i prkosi. Ostala je majka Hava da ispisuje svoju knjigu života, natopljenu majčinskim suzama. Knjigu koja će da svjedokom bude protiv onih koji su na zemlji zulum i nered činili. Njene suze ne proklinju, one pozivaju i dozivaju sve one koji žele da čuju i razuma imaju. Ona molitvom doziva Njega, Koji se uvijek dovi molitelja odaziva i traži da evlade svoje u kabur smjesti, pored babe njihovog i da i ona, majka Hava Tatarević može oči da sklopi, znajući da su i oni konačni smiraj našli, čekajući dan proživljenja. Žena koja se s bolom oči u oči gleda, ali pogled ne obara nego bolu prkosi i dokazuje mu da nije slomljena, nego ojačana imanom i snagom koju samo Gospodar može da svojom milošću na odanog roba spusti, i preteško breme života lakšim učini. Gura majka Hava kamen uz brdo života svoga, moralna i čista. Duša joj na dunjaluku odavno nije, samo je tijelo još živom čini i njena molitva. Odgajala je ona svoje sinove da ljudi budu, da u moru lica čehru imaju. Da se samo Jednoga boje i da se po Allahovim zakonima vladaju. Kamen bi nazad da krene, ali ne da majka Hava, želi da ga uz spomen imena Mu do vrha izgura i da odahne njena duša umorna.
Žena Bošnjakinja je vjekovima bila bedem nesalomljivi, dostojanstveni čuvar granica islama. Neumorni pregalac na očuvanju istinskih islamskih vrijednosti. Ni komunizam je svojom opakošću nije slomio, ostala je dosljedna sebe i svoga identiteta. Hrabro je hodila kroz život i breme svoje na leđima nosila, onako kako to čine oni koji pouzdanje u Allaha, dž.š. imaju. Šibale su ženu Bošnjakinju i vjetrovi i oluje, lomili joj i dušu, i srce joj kidali, ali ona je uvijek uspravna, ostajala, znajući da korača ka cilju koji vrijedi svake žrtve i iskušenja predeveranog. Majke Srebrenice, gazije koje ne posustaju da se istina istinom nazove, su naša opomena da posustati ne smijemo. Da svako posustajanje je korak unazad, koji se načiniti ne smije, radi budućih generacija, koje na istini i pravdi život treba da zasnuju.
Današnja žena bošnjakinja, treba da crpi snagu iz islama, da slijedi časne primjere žena koje kroz historiju ostavile čiste tragove postojanja i naših dostojanstvenih bošnjakinja koje vjekovima odolijevaju vremenu i prostoru na kojem su poslane da red uspostave i odgajaju generacije svjesnih i savjesnih članova društva i zajednice.
Glas žene će se čuti onoliko koliko ona pametno, jasno i precizno zbore. Njen status će biti takav kakve su njene želje i njena htijenja…
Knjiga s kojom će pred Gospodara stati pisana će biti samo njenim rukopisom. Svako svoje breme nosi. Svakome je njegovo i najteže, al’ opet je samo njegovo i njemu namjenjeno. Srodimo se s bremenom, kamenom i oni s nama, naviknemo se da nosimo i guramo i da pri tome pazimo da tuđi hak ne povrijedimo…
Kad knjiga otvorena bude i čitat se počnu stranice života, treba ostati uspravan, velik u svojim djelima, jer kako ćeš malen ispod zvijezda…
