Dvije godine nakon Intifade Al-Aqsa, koju je palestinski otpor pokrenuo 7. oktobra, Avi Ashkenazi, vojni analitičar za hebrejske novine Ma'ariv, tvrdi da se poraz Izraela od strane Hamasa nije dogodio ujutro 7. oktobra 2023., već devet godina ranije, tačnije 26. avgusta 2014., kada je završila 50-dnevna izraelska agresija na Gazu.
Ashkenazi vjeruje da je od tog dana Izrael oko sebe gradio zavaravajući mit o odvraćanju i superiornosti, vjerujući vlastitom narativu sve do trenutka kolapsa. Hamas se, u međuvremenu, podigao iz ruševina kako bi obnovio svoju snagu, prebacujući bitku iz obrane u napad, transformirajući se u ono što vojni analitičar naziva “Hamasovom vojskom”, dok je Izrael tonuo u aroganciju moći, ignorirajući sve znakove upozorenja.
Ashkenazi u svom tekstu razmatra drugu godišnjicu rata, nudi iskrenu analizu izraelskih neuspjeha na vojnoj, obavještajnoj, političkoj i društvenoj razini, upozoravajući da će ignoriranje ovih lekcija dovesti do “novog 7. oktobra”, katastrofalnijeg od onoga što je Izrael doživio 2023. godine.
Povijest poraza
Ashkenazi započinje svoju priču od trenutka kada je Izrael mislio da je izašao pobjednički iz rata 2014. protiv Hamasa, kada su političko i vojno rukovodstvo promovirali ideju da je pokret “odvraćen” a njegove sposobnosti narušene zračnim napadima. Ali, po njegovom mišljenju, dogodilo se upravo suprotno.
Kaže da su se onog dana kada je oružje utihnulo, sjeme poraza sijalo u svijest izraelskog establišmenta. Dok je Tel Aviv bio zauzet marketingom svoje pobjede, Hamas je preispitivao svoje iskustvo i strateški se preoblikovao interno.
Vojni analitičar ističe da su čelnici Hamasa, predvođeni Yahyom Sinwarom i Mohammedom Deifom, naučili važnu lekciju: postojanost pred izraelskom vojskom nije poraz, već sama po sebi pobjeda. Iz tog shvaćanja započela je nova faza izgradnje snaga: uspostava kohezivnog sistema zapovijedanja i kontrole, organizacijske strukture bliže onoj nacionalne vojske, koja se sastoji od elitnih brigada, bataljona i frakcija, zajedno sa sofisticiranim obavještajnim aparatom, mrežom tunela i tajnim komunikacijskim sistemima.
“Hamas se transformisao iz organizacije otpora u pravu vojsku”, kaže Ashkenazi, dodajući da je Izrael, nasuprot tome, “pričao sebi herojsku priču koja nema osnova u stvarnosti” i živo u iluziji odvraćanja, nesvjestan da se suočava s potpuno transformiranim protivnikom.
Najveće vojno poniženje za Izrael od njegovog osnivanja
Ashkenazi vjeruje da bit tragedije nije samo u neuspjehu na terenu, već u gubitku sposobnosti da se vidi istina. Izrael je, kaže, “pričao sebi priču i vjerovao joj.”
Narativ je da je Hamas slaba organizacija s ograničenim sposobnostima, te da izraelska vojska kontrolira situaciju. Čak i nakon 7. oktobra, premijer Benjamin Netanyahu nastavio je omalovažavati pokret, opisujući njegove članove kao “samo nekoliko Arapa u japankama s kalašnjikovima.”
Vojni analitičar podsjeća Izraelce na scene poniženja koje je Izrael doživio ujutro 7. oktobra, govoreći: “Rat je počeo potpunim iznenađenjem… sramotnim i ponižavajućim… Organizacija koju Izrael i svijet nisu smatrali velikom i moćnom organizacijom stekla je taktičku sposobnost da promijeni stratešku stvarnost i imala je sposobnost ugroziti postojanje Države Izrael ili njenog dijela… Svaki Izraelac pamti sliku Toyoti natovarenih borcima s mitraljezima na ulicama Sderota, padobranaca koji su se spuštali u okolna mjesta i tamo slijetali.”
Dodao je: “Da je Hamasov plan ujedinjenja arena bio proveden na vrijeme, Izrael bi se vjerojatno sada suočavao s potpuno drugačijom stvarnošću.”
Nastavlja objašnjavati sliku, navodeći: “U prvim minutama napada 7. oktobra, cijela divizija Gaza, snaga zadužena za suočavanje s Hamasom, se raspala. Palestinski borci preuzeli su kontrolu nad pograničnim gradovima i prijetili prodiranjem duboko u Izrael, dok je vojsci trebalo mnogo sati da shvati razmjere iznenađenja.”
Ashkenazi taj trenutak opisuje kao “najveće vojno poniženje koje je Izrael pretrpio od svog osnivanja”, uspoređujući ono što se dogodilo sa šokom rata 1973. godine. Međutim, dodaje: “Razlika je u tome što iznenađenje ovaj put nije došlo od vojski država, već od organizacije koju je Izrael smatrao premalom da bi je uzeo u obzir.”
Komentirajući ovu scenu, rekao je: “Izrael se hvalio svojom tehnološkom superiornošću, od projektila Iron Dome do modernih borbenih aviona, ali je ignorisao nešto dublje: mentalni nedostatak i slom u odnosu između rukovodstva i društva.”
Vojni analitičar piše da “neuspjeh u borbi protiv Hamasa nije bio samo vojni ili obavještajni, već i neuspjeh u konceptu upravljanja državom i društvom.” U Izraelu je prevladalo opasno uvjerenje da je sposoban “koegzistirati” s opasnošću i transformirati krize u podnošljivu stvarnost, kao što se dogodilo s iranskim pitanjem ili palestinskim sukobom.
Ova nepažnja, prema autoru, “koštala je Izrael krvi 1.954 boraca, 255 zarobljenika i hiljade ranjenih, a njezine se posljedice nastavljaju dvije godine kasnije, politički, moralno i društveno.”
Upozorenje na novi poraz
Dvije godine nakon rata, Ashkenazi vjeruje da Izraelu nije potrebna samo vojna revizija, već sveobuhvatna obnova države i kolektivnog uma.
Vojska se, kaže, “mora pripremiti za svako iznenađenje sa svakog fronta: sa sjevera, juga, istoka, pa čak i iznutra”, ali do sada “nije stigla tamo.” Što se tiče izraelskog društva, ono mora “prestati slijediti prazno, isprazno rukovodstvo i postavljati teška pitanja umjesto ponavljanja slogana.”
Ashkenazi se poziva na priču Hansa Christiana Andersena “Carevo novo ruho” kao simbol kolektivne samoobmane. Baš kao što su ljudi vjerovali da kralj nosi nevidljivu odjeću, Izraelci su vjerovali da je njihova država imuna na iznenađenja.”Ali istina je razotkrivena ujutro 7. oktobra.”
Dok izraelska vlada nastavlja govoriti o “nadolazećoj pobjedi”, vojni analitičar vjeruje da se prava pobjeda sada krije u svijesti. Unatoč blokadi i razaranju, Hamas je “uspio pridobiti globalno javno mnijenje na svoju stranu”, što dokazuju demonstracije i palestinske zastave u Evropi i zapadnim prijestolnicama. Što se tiče Izraela, on je ušao u neviđenu fazu međunarodne izolacije, što je vidljivo u stavovima Ujedinjenih naroda i sve većem priznavanju Države Palestine.
Ashkenazi zaključuje da je “Hamas pobijedio u prvim minutama rata”, te da njegova sposobnost da izdrži masivnu vojnu mašineriju pune dvije godine potvrđuje da je Izrael “izgubio svoju odvraćajuću prednost” i da se suočava s egzistencijalnom dilemom koja se ne može riješiti samo silom.
Zaključujući svoj članak, vojni analitičar izdaje jasno upozorenje: Ako Izrael ne poduzme radikalnu reviziju, jednog će se jutra probuditi u novom 7. oktobru, još tragičnijem od onoga što se dogodilo 2023. godine.
“Tada”, kaže, “će jutro 7. oktobra izgledati samo kao uvod u još veću katastrofu, baš kao što je šok 6. oktobra 1973. zasjenio sve što je bilo prije toga.”
Ashkenazi poziva na ono što naziva “općom prilagodbom” izraelskog koncepta moći, tako da se ona ne ograničava na vojnu nadmoć, već se proteže na političku i društvenu fleksibilnost i sposobnost samorazumijevanja. Moć nije u broju projektila ili preciznosti bombi, već u “sposobnosti da se vidi istina prije nego što se nametne krvlju.”
U tom smislu, zaključuje svoj članak riječima: “Da, možemo imati najmoćniji tenk, najbolji avion i najprecizniji projektil, ali ako ne shvatimo kako izgraditi snagu utemeljenu na svijesti i odgovornosti, naći ćemo se kako ponavljamo istu pogrešku. A ako se ne probudimo, neizbježno će doći još jedan 7. oktobar.”
