Autor: Murat Tahirović
Promjene na političkoj sceni Srbije u Bosni i Hercegovini dočekane su s nadom da bi odnosi između dvije države konačno mogli krenuti drugim putem. Slabljenje političkog uticaja Aleksandra Vučića i SNS-a moglo bi značiti i manje podrške politici Milorada Dodika, manje miješanja u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine i više prostora za normalne odnose u regionu.
Ipak, mi koji smo preživjeli zločine i godinama tražimo pravdu ne možemo se zadovoljiti samo promjenom političke vlasti. Za nas je najvažnije pitanje hoće li se promijeniti odnos Srbije prema ratnim zločinima i ljudima koji su od pravde pobjegli u tu državu. Ne tražimo političke izjave ni obećanja. Tražimo da se odgovorni pronađu, da im se sudi i da žrtve konačno dočekaju pravdu.
Zato za nas pravi ispit demokratskih promjena u Srbiji nije samo odnos nove vlasti prema Evropskoj uniji, Bosni i Hercegovini ili Miloradu Dodiku. Pravi ispit bit će njen odnos prema zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini i prema ljudima koji su za te zločine optuženi, a godinama žive slobodno u Srbiji.
U javnosti se najčešće spominje slučaj Novaka Đukića. Međutim, problem je mnogo širi i mnogo ozbiljniji.
Novak Đukić je pravosnažno osuđen pred Sudom Bosne i Hercegovine za masakr na Tuzlanskoj kapiji. Njegov slučaj pokazuje koliko je politički odnos Srbije prema pravdi važan za žrtve. Umjesto da se omogući izvršenje pravosnažne presude, godinama su postojale prepreke i osporavanja, uključujući pozivanje na medicinske nalaze vojnih zdravstvenih ustanova u Srbiji. Ali Đukić nije jedini, niti je njegov slučaj najveći problem.
Mnogo veći problem predstavljaju osobe koje su osumnjičene ili optužene za najteže ratne zločine, a koje su utočište pronašle u Srbiji prije nego što su završeni sudski postupci ili tokom samih procesa.
Pored Tomislava Tome Kovača, nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Republike Srpske, i generala Milomira Savčića, protiv kojeg se vodio postupak zbog odgovornosti za genocid u Srebrenici, Srbija je utočište pružila i brojnim drugim osobama koje se dovode u vezu s najtežim zločinima počinjenim širom Bosne i Hercegovine.
Poznat je slučaj Milovana Stankovića komandanta operativne grupe Ozren, odgovornog za genocid u selu Grapska pored Doboja koji se krije negdje u okolini Šapca. Stankovića je još 1999 godine haško tužilašštvo osumnjičilo za zločin genocida i svrstalo u kategoriju A.
Među njima su takođe osobe optužene za stravične zločine u Višegradu, uključujući žive lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, zločine počinjene u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i zločine povezane s opsadom Sarajeva, etničkim čišćenjem Podrinja, Foče i Zvornika. U Srbiji danas žive i osobe koje se dovode u vezu s ubistvima, silovanjima, mučenjima, progonom i drugim zločinima. Mnogi su nakon rata prešli Drinu, stekli ili koristili državljanstvo Srbije i nastavili živjeti bez stvarnog straha da će odgovarati za ono što su učinili. Za porodice žrtava to nije samo pitanje pravosuđa. To je svakodnevno podsjećanje da pravda nije jednaka za sve.
Šta bi eventualna promjena vlasti u Srbiji konkretno mogla značiti za njihovu sudbinu?
Bilo bi naivno očekivati da će promjena vlasti automatski dovesti do hapšenja i izručenja svih osoba koje traži pravosuđe Bosne i Hercegovine. Ustav Srbije načelno štiti njene državljane od izručenja, a dodatni problem predstavlja bilateralni ugovor o izručenju između Bosne i Hercegovine i Srbije iz 2013. godine.
Tim ugovorom nisu obuhvaćena krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina na način koji bi omogućio jednostavno izručenje vlastitih državljana. Takvo pravno rješenje, uz saglasnost tadašnjih bh. vlasti, ostavilo je ozbiljnu prepreku u borbi protiv nekažnjivosti.
Bez obzira na to ko je na vlasti u Beogradu, ova prepreka neće nestati sama od sebe.
Zato se pitanje odgovornosti ne može svesti samo na izručenje. Jedan od preostalih pravnih puteva jeste ustupanje krivičnog gonjenja pravosuđu Srbije. Međutim, upravo na tom području dosadašnja praksa izaziva najveće nepovjerenje.Postupci pred Tužilaštvom za ratne zločine i sudovima u Srbiji često nisu ispunili očekivanja žrtava. Umjesto potpunog utvrđivanja odgovornosti, pojedini postupci bili su praćeni osporavanjem dokaza, ublažavanjem pravnih kvalifikacija i izbjegavanjem da se zločini sagledaju u njihovom stvarnom obimu.
Posebno zabrinjava praksa u kojoj se zločini za koje postoje pravosnažne presude međunarodnih sudova i Suda Bosne i Hercegovine, uključujući genocid, u pojedinim postupcima u Srbiji ne tretiraju na odgovarajući način. Svođenje odgovornosti na užu pravnu kvalifikaciju, bez sagledavanja šireg konteksta zločina, može dovesti do iskrivljavanja istine i dodatnog ponižavanja žrtava. Za preživjele i porodice ubijenih posebno je bolno kada ponovo moraju svjedočiti, iznova prolaziti kroz traumu i dokazivati ono što je već utvrđeno pred međunarodnim i domaćim sudovima.
Pravda ne smije zavisiti od političke volje, niti se smije pretvoriti u postupak u kojem se odgovornost umanjuje zbog nacionalne pripadnosti optuženih.
Eventualna nova vlast u Srbiji mogla bi se suočiti i s ozbiljnim političkim otporima. Svaka nova vladajuća garnitura morala bi odgovoriti na pitanje kako će se odnositi prema prošlosti. U njoj bi se mogle naći proevropske snage, ali i izrazito konzervativni i nacionalistički politički akteri čiji su stavovi o ratovima devedesetih i odgovornosti Srbije veoma udaljeni od evropskih standarda. Strah od gubitka podrške desnog biračkog tijela i optužbi za izdaju nacionalnih interesa mogao bi novu vlast odvratiti od ozbiljnih odluka.
Zato promjena političkih imena i stranaka sama po sebi ne garantuje i promjenu odnosa prema ratnim zločinima.U svemu tome postoji još jedna ozbiljna opasnost – ponašanje međunarodne zajednice. Zapadne diplomate godinama su tolerisale činjenicu da Srbija predstavlja sigurno utočište za osobe koje se dovode u vezu s ratnim zločinima. Pravda za žrtve često je ustupala mjesto političkim interesima, regionalnoj stabilnosti i geopolitičkim dogovorima.
Postoji opravdan strah da će Brisel i Vašington, u želji da podrže novu i eventualno proevropsku vlast u Beogradu, ponovo zanemariti pitanje ratnih zločina. Moglo bi se dogoditi da se od Bosne i Hercegovine zatraži strpljenje, uz obrazloženje da novu vlast u Srbiji ne treba opterećivati pitanjima iz prošlosti.Ali za žrtve to nisu pitanja prošlosti. To je pitanje sadašnjosti. Ljudi koji su optuženi za najteže zločine i dalje su na slobodi, porodice ubijenih i nestalih i dalje traže pravdu, a odgovornost za počinjene zločine ne može zastarjeti u političkom interesu bilo koje države.Zato najveći dio odgovornosti pada i na institucije Bosne i Hercegovine.
Bh. zvaničnici u budućim razgovorima s Beogradom i Briselom moraju promijeniti dosadašnji pristup. Vrijeme protokolarnih susreta, lijepih izjava i diplomatskih obećanja ne može zamijeniti konkretne rezultate.
Bosna i Hercegovina ne smije biti pasivni posmatrač političkih promjena u susjednoj državi, dok pitanja koja direktno pogađaju žrtve ostaju neriješena.Zvanično Sarajevo mora u svim budućim bilateralnim i multilateralnim razgovorima otvoriti pitanje osoba koje su pobjegle od pravde i zatražiti konkretne odgovore. Slučajevi Tome Kovača, Milomira Savčića i drugih osoba koje se traže zbog ratnih zločina ne mogu biti tema usputnih razgovora.
To mora postati jedan od ključnih uslova za istinsko poboljšanje odnosa između dvije države. Bosna i Hercegovina mora jasno staviti do znanja i Beogradu i Briselu da napredak Srbije prema Evropskoj uniji, posebno u okviru Poglavlja 23, koje se odnosi na pravosuđe i temeljna prava, mora uključivati konkretne rezultate u procesuiranju ratnih zločina.
To podrazumijeva saradnju s pravosuđem BiH, postupanje po zahtjevima za preuzimanje krivičnog gonjenja, utvrđivanje pune odgovornosti i poštovanje pravnih kvalifikacija utvrđenih pravosnažnim presudama. Genocid se ne smije političkim pritiskom pretvarati u nešto drugo.Promjena vlasti u Srbiji mogla bi ukloniti jednog od glavnih izvora regionalne nestabilnosti i otvoriti prostor za drugačije odnose s Bosnom i Hercegovinom. Mogla bi značiti i kraj politike kojom je Beograd podržavao i ohrabrivao političke blokade i osporavanje državnih institucija Bosne i Hercegovine.
Ali stvarna normalizacija odnosa neće se mjeriti samo promjenom političkih figura. Ona će početi onda kada Srbija prestane biti utočište za osobe optužene za ratne zločine, kada omogući njihovo procesuiranje i kada se prestane bježati od istine o genocidu u Srebrenici i drugim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini.
Promjene su svakako dobro došle ali nama trebaju istina, odgovornost i pravda.
Sve drugo je samo promjena političkih lica, a ne promjena odnosa prema prošlosti.
(Preporod.info)
