Bošnjaci, napokon moramo shvatiti da je vrijeme za buđenje iz dubokog sna u kojem sanjamo o svjetskoj samilosti i razumijevanju našeg postgenocidnog stanja. Dvoličnost međunarodne zajednice i nečinjenje koje ih čini odgovornim za genocid, ali i za narušeno sigurnosno stanje u BiH, prema kojoj „svijet“ ima obavezu zaštite njenog subjektiviteta i suvereniteta, ruši sve naše nade u ljudskost i tjera nas da se što prije okrenemo ka novim metodama opstanka naše Domovine i bošnjačke nacije.
Napokon moramo shvatiti da ni međunarodne intervencije 1995. ne bi bilo da nismo pokazali i dokazali da se znamo braniti i svezanih ruku, da znamo na riječ odgovoriti riječju, na mač mačem. Tek kad je svijet vidio našu odlučnost da opstanemo, povukao je određene poteze, ali tek toliko da otupi našu oštricu opstanka i uljuljka nas obećanjima (Aneks 10) da će taj isti svijet ili međunarodna zajednica brinuti o BiH i Bošnjacima. Odveć je i vrapcima na grani jasno da ista ta međunarodna zajednica o BiH brine onoliko koliko BiH ima resursa, kojima će oni naplatiti vlastiti (ne)angažman u BiH, bez obzira na to što su na angažman, slovom i duhom Dejtonskog sporazuma, obavezni. Sva „briga“ o Bošnjacima, od iste te međunarodne zajednice oličene u OHR, svedena je na simboličko osiguranje sjećanja na genocid, isključujući bilo kakve sankcije prema onima koji ga negiraju ili podstiču, čime stranci itekako vješto manipulišu, a mi Bošnjaci gubimo osjećaj za surovu realnost. S druge strane, stranci srpsko-hrvatskom faktoru, po nalozima iz Srbije i Hrvatske, osiguravaju trajnu političku poziciju i bh. resurse, uz kontinuiranu, neumornu i surovu borbu protiv Bošnjaka, uključujući i trojanske konje, koje hegemonisti brižno timare, sve dok ne ovladaju najvažnijim političkim procesima u BiH.
Međutim, kako god su Bošnjaci preživjeli genocid preživjeli su i počinioci genocida, njegovi ideolozi i protagonisti, kojima je međunarodna zajednica dala pregovarački legitimitet i komad bh. teritorije na upravljanje, smjestivši ih u institucije države BiH. Budimo svjesni da su preživjeli agresori s obiju strana i „babini“ izdajnici, preživjela je zločinačka ideologija, preživjeli su planovi o trijebljenju Bošnjaka, sužavanju njihovog životnog prostora, postepenom i temeljitom političkom marginaliziranju, podjarmljivanju, nacionalnom eutaniziranju i na koncu političkom odstranjivanju i uništenju, a ako se to desi, onda će nam beskorisna biti svaka sinteza i analiza, dok će međunarodna zajednica izdavati suhoparna i bezosjećajna saopštenja.
Bit će nam, stoga, mnogo lakše ako što prije shvatimo da oni koji su uništili države, kulture i civilizacije Maja, Asteka, Inka, Aboridžina, Afrikanaca, Azijata, kao i mnogih plemena koja nazvaše indijanskim, jer im ni ime nisu željeli znati, svodeći ih u rezervate, ne bi ni trun zažalili što nema Bošnjaka i BiH. Zato, moramo se što prije probuditi i okrenuti ka sebi, sagledati sve prednosti i nedostatke, sakupiti dovoljno hrabrosti, vlastite redove iščistiti ukoliko želimo imati državu i slobodu.
Kad mi, Bošnjaci, shvatimo da se moramo okrenuti sebi, ne trošeći se na ubjeđivanja servilnih i služanjskih bošnjačkih subjekata, objašnjavajući im da podložništvo međunarodnoj zajednici nikad nije donijelo dobro, ne trošeći snagu na one među nama kojima je krajnji domet zapošljavanje familije i odsustvo bilo kakve ozbiljne političke vizije, onda bi trebao uslijediti naredni korak. Današnji nametnici u BiH nisu ništa opasniji od nametnika koje je Bosna imala, ali da bismo se tih nametnika otarasili, moramo shvatiti da to možemo, prije svega, preko pozicija koje zauzimamo u organima vlasti. S tih pozicija bošnjački državnici moraju lobirati i odlaziti direktno do političkih nalogodavaca, baš kao što smo nekoć odlazili do Venecije, Ugarske, Dubrovačke Republike, da bi zaštitili svoju Kraljevinu Bosnu.
Ono što nam je prijeko potrebno jeste „kupovina“ državnog suvereniteta i golog opstanka, a za to je nužno da imamo državnike koji će svoje poklisare slati diljem svijeta, s misijom da odbrane državu i bošnjačku naciju. To niti mogu niti razumiju trećerazredni trojanski politički pijuni čiji je glavni domet unutarbošnjački obračun i vlastiti ego. Jer, ako zakasnimo na svjetske adrese do kojih smo s vizionarima i državnicima poput Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića dolazili i izborili vlastitu državnost i nacionalnu posebnost, onda će na te adrese stići agresori. Ne zaboravimo jedan povijesni poučak. Strani predstavnici u BiH uvijek su bili i ostali samo puki izvršioci radova koje valja dogovarati daleko od komfornih stolica u BiH, koje bi ustoličene mogle skupo koštati, ali i sve nas, jer kako narod kaže: „Uz suho i sirovo gori!“
Autor: AJDIN HUSEINSPAHIĆ /Stav/Saff/
