Autor: Irham Fejzić
„Želio bih popiti kahvu sa tobom. Dođeš mi kao brat i jednostavno me činiš pozitivnim kada mi pružiš priliku da se družimo“. Nisam mogao odbiti njegov poziv, a ni moja duša to nije željela.
Iako sam ga poznavao tek par mjeseci, osjećao sam izrazitu prijatnost drugovanja sa njim. Mlađi od mene par godina, uspješan student na fakultetu koji i sam studiram, naočit mladić, rado prihvaćen u svim krugovima, odmjeren, sa posebnim sjajem u očima. Pojedine osobe jednostavno znaju iritirati toliko da ih ponekad ni briferom ne bih dotakao, a njemu i kada bi me naljutio, osjećam da ne bih mogao haramiti.
Skromna bašta „fast fuda“ u neposrednoj blizini fakulteta, naše kafe i, ako mi je sjećanje poslušno, dvije male porcije piletine sa grila.
Život treba temeljiti na istini, oblikovati skromnošću, a pokrivati hrabrošću. Slušali smo priče jednog o drugom. On neprimjetno tajanstven, naizgled kao da srce otvara, a ja otvoren, kao na hirurškom stolu, kao i uvijek, ništa WiFi, direktna LAN konekcija, jer prijatelji smo, ne dotičemo sasvim privatno, a sve drugo jedan pred drugim ne krijemo.
Otkinu se prvi sahat druženja, pobježe a da ni ne primjetismo i tako slučajno zakasnismo na popodnevna predavanja. A u drugom satu prostor za neočekivani, meni tada sasvim nepoznat prijedlog moga prijatelja, pojava koje se danas prilično često sjetim, iz dana u dan sve češće jer je svakodnevno sve prisutnija. Skoro pa identično riječima koje ću vam ispričati. Ta i ja sam insan, mogu zaboraviti, ali obećavam nit ću uvećati, niti umanjiti. Haman ću citirati.
„Ti si abi momak od vjere. Ne smeta ti što te zovem abi? Tako ja zovem svoje prijatelje, braću. Uzoran si i uspješan. U tvoju hrabrost ne smije se sumnjati, tvoja životna priča o njoj govori. Sve što o tebi znam je dobro. Ti si meni u probranom krugu, pa sam odlučio pozvati te. Nas par momaka sa fakulteta, ti njih vjerovatno i poznaješ, jednom u toku sedmice organizujemo druženje, sohbet u stanu jednog našeg prijatelja. Tu klanjamo akšam namaz i razgovaramo o životnim prilikama. Jedan naš brat kojeg ćeš upoznati u toku sohbeta održi predavanje i na taj način širimo pozitivnu misao i osnažujemo našu vezu, jer potrebno je da se poznajemo međusobno. Vidiš kakvo je, na žalost, ovo današnje društvo, potrebno je da se poznajemo, da budemo bliski, da budemo bir, jedno…“
Sa dozom interesovanja ali kao i uvijek i dozom „fabričke“ predostrožnosti slušao sam pozitivno magnetične odgovore na postavljena i neiskazana pitanja. Skoro da ostadoh uvjeren, jer mi se više od mjesec dana poslije mislima šetala ideja odlaska na sohbet. I možda bih nekoć i otišao, da ne bi moje znatiželje i jednog sasvim logičnog pitanja.
„Ali ko sve to finansira?“
Tišina, drugačiji treptaj očima, promjena položaja ruku, zehricu dugačije disanje, povjerenje tajne (koju sam bio obećao prešutjeti), moja dosjetljivost u pristupu i priča za mene potpuno nova:
„Ti si prijatelj. Zato ti ovo mogu reči. Zato te i pozivam, jer si provjeren, čovjek od povjerenja. Već dugi niz godina u svijetu egzistira organizacija koja okuplja kvalitetne i povjerljive ljude iz različitih branši, inženjere, doktore, političare, pisce, vojna lica i druge utjecajne osobe. Ti bi to možda nazvao pokretom ili udruženjem, ali ono ima svoje simbolično ime, Hizmet. Osnivač i vođa Hizmeta je imam Fethulah Gulen. Za njega bi trebao znati. Ti vidiš današnje stanje islamskog svijeta i jasno je da ono nije ono što islamski svijet zaslužuje. Hizmet je osnovan u Turskoj, ali je proširen u cijelom svijetu, pa tako i u Bosni. Naš cilj je okupiti najkvalitetnije predstavnike određenih oblasti, jačati naše kapacitete i onda kada budemo dovoljno jaki i za to osjetimo prostor, preuzeti vlast i formirati novo uređenje, bolje za sve. To je cilj koji se teži postići u Turskoj, ali i u Bosni. Zato mi danas okupljamo omladinu, ali i starije. Nama dolaze predavači, naši stariji članovi ili gosti. Zajedničkim ulaganjima pojedina naša imućnija braća stipendiraju studente na fakultetima, obezbjeđuju im stanove. Moramo biti jaki na svim poljima, biti prisutni u svim oblastima, jer to je put do našeg cilja, inšAllah. Zar u tome nije hair“?
Podobnan ili onaj koji razmišlja?
Pokretači revolucije isključivo su oni koji razmišljaju. Ciljevi revolucije ciljevi su istih koji razmišljaju. Ali sredstvo revolucije snaga je mase koja ne razmišlja. Iz razumnih razloga uvijek sam izbjegavao biti dijelom mase. Danas se to, haman, pokazalo razumnim.
U noći između šesnaestog i sedamnaestog jula 2016. godine Turska vlada nadmoćim nad pobunjenima spriječila je pokušaj državnog udara. Loša percepcija inicijatora rušenja državnog poretka s jedne strane i Allahova dž.š. milost i kontrola i sabur glavnog zidara turskog mirnodoblja na drugoj strani. Allah je iskušao snagu Turske, ali i nagradio ispravno uvjerenje njenog naroda.
Ali gdje smo mi? Kamo korača Bosna? S kime u Bosni prijateljuju pokretači julskog pokušaja udara u Turskoj? Koje to priče počinju izlaziti na očigled javnosti? Gdje su sada pobunjeni glasovi mase ispranih bosanskih mozgova, uglavnom prosvjetara, uposlenika privatnih obrazovnih ustanova turskog predznaka pod dirigentskom palicom Hizmeta?
Allah da ojača nas i uputi povodljive među nama. Amin!
