Piše: Elemedina Muftić
Bosna, to je jedna dobra zemlja u kojoj ima svakojakih ljepota, ali rahatluka nema. Ovaj bosanski narod, kao da je predodređen za iskušenja, koja ga približavaju Stvoritelju…
Kiša koja se spustila nad Bosnom protekle hefte i sa sobom donijela poplave i klizišta, mogla bi se opisati sa tri riječi: iskušenje, opomena, ispit. Iskušenje je za one koji su ostali bez svojih domova, imetka; opomena svima onima čija su naselja, gradovi ostali pošteđeni, da se zapitaju i pokušaju dati odgovor; Ispit je ovo golemi za sve nas. Kako ćemo ga položiti odgovorni smo sami…
Poplave i pokrenuta klizišta koja su gutala čitava naselja, za sobom su ostavili pustoš, slike koje pristižu s lica mjesta lede dah i svaka riječ gubi smisao. Opći potop! Kao da je Israfil u Sur puhnuo, tek da nas opomene, probudi iz gafleta jer smo izgleda u dubok san utonuli.
Ponovo su nam pred očima kolone ljudi koji utočište traže u nepoznatom, umorni, iscrpljeni, beznadežnog pogleda koračaju, a ne znaju ni gdje ni kako. Sudbina, rekli bi… Umorne dedine oči, samo bi da dušu predaju Bogu, dž.š. jer on samo u preseljenju vidi smiraj, napatio ga je ovaj dunjalučina, odužio se ovaj most što spaja obalu prolaznog s obalom vječnosti, nikad da ga njegova umorna staračka duša pređe, a baš se zaželio smiraja. Bez žaljenja progovara: “Nije mi sine žao zemljišta, niti kuće… Žao mi sine, sto nemam više vremena da gradim nešta novo, a gdje proživjeti ovo što mi je ostalo”
Ova rečenica najbolje odslikava portret bosanskog insana, kojeg nijedna nedaća ne zaobilazi, al on se ne jada, ne tuži, nego sabura znajući da se most mora preći i da na drugoj obali čeka smiraj. Al’ oduljio se put… Dugo se još mora hodati, i dušu u nosu držati da bi se savladala ova dunjalučka iskušenja… No, izdržao je Bošnjo i gore, izdržat će i ovo… Ako Bog da!
Da smo najbolji kada je najteže pokazali smo i ovaj put , da nas nevolja najbolje ujedini, pa možda zbog tog usuda i ne volimo zajedništvo. Humanost bosanskog insana je opet nadjačala sve nevolje, pokazali smo da osjećamo tuđu bol i patnju. Priskočili smo nesebično u pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Na hiljade je primjera koji oduzimaju dah i pokreću svakog od nas da dā sve od sebe. Da budemo svjesniji da svijet možemo napraviti boljim. Barem nekome.. Da je svako od nas sposoban i u mogućnosti pomoći drugome, samo ako ima želju i potrebu. Divan je primjer mladića iz Pete sarajevske gimnazije, koji ne želi da mu se ime pominje, jer vjeruje da se računa da je nekome pomogao ako se ne uslika i ne spomene svoj identitet. Taj skromni mladić se odrekao ekskurzije i novac od 300 eura donirao osobama koje su ostale bez krova nad glavom. Primjer koji treba da slijedimo svi. Puno je toga čega se svako od nas može i trebao bi odreći da bismo bili što djelotvorniji i ovu tešku situaciju, koja će, kako dani prolaze, a štete postaju vidljivije, biti sve složenija i teže prebroditi.
Pred nama je vrijeme godišnjih odmora, koliko nas će slijediti primjer ovog mladića koje se odrekao ekskurzije, koju sanja svaki učenik da bi pomogao ugroženima, pa da se odreknemo odlaska na ljetovanje i taj novac damo za izgradnju kuća i obnovu naselja. Vrijeme je izbora, da vidimo kako će političari da se odnose spram situacije. Hoće li imati sluha za narod čije bi sluge trebali biti, i umjesto jambo plakata i svih rekvizita koji prate izborne kampanje, svirke, roštiljade, novac uložiti u humanitarne svrhe i jednom pokazati da su vrijedni glasa i povjerenja. Da li će razumjeti težinu situacije, ostaje da vidimo i na osnovu toga zaključimo ko je vrijedan povjerenja?
”Tvoje je samo ono što daš.” (Hadis) Vođeni ovom mišlju, treba da se takmičimo ko će više dati, jer mi to ne dajemo drugome, mi to dajemo sebi… Pomažući drugome, mi odražavamo želju da živimo pored sreće drugog čovjeka, ne kraj njegove bijede. Prepoznati pravi trenutak pomoći je veličina čovjeka, jer se izdašnost ne sastoji toliko u tome da se mnogo da, koliko da se da kad treba. Bosni i njenim građanima je sada pomoć potrebna…
