Autor: dr. Ahmad Muaffaq Zaidan
Unazad nekoliko godina Idlib je postao utvrda sirijske revolucije i slobode, i utočište prognanih Sirijaca, koje su šiijske sektaške milicije primorale da napuste svoje domove; Sirijaca željnih slobode i odlučnih da žive dostojanstven život kakav nisu mogli živjet pod vlašću stranih okupatora i njihovih domaćih sluga.
Danas, nakon pada Gute i slobodnih teritorija na jugu zemlje, sve su oči uprte u Idlib.
Moja lična pretpostavka je da napad okupatora i njihovih sluga na Idlib nije realna opcija, ali ova zemlja nas je navikla da očekujemo neočekivano. Ipak, osim povremenih sektaških bombardiranja, ne očekujem da će se usuditi na opsežnu operaciju. Prije svega, zato što je Erdogan započeo novi predsjednički mandat po novom ustavu kojim je uveden predsjednički sistem i ukinute birokratske prepreke u donošenju odluka, a Erdogan je postao direktno odgovoran za unutrašnju i vanjsku politiku, čime je i Idlib postao njegova direktna odgovornost.
Na samom području Idliba Turska konstantno ojačava svoje prisustvo i pojačava svoje kontrolne punktove kojih sada ima već nekoliko desetina i nalaze se nasuprot snagama režima i njegovih saveznika.
Turska, također, podržava društvenu infrastrukturu, u sjevernom dijelu pokrajine Halep se nalaze odsjeci nekih turskih univerziteta, na području Idliba i slobodnih teritorija pokrajina Halep i Hama odašiljači za tursku mobilnu telefoniju, a od Teli-Tokana, istočno od Halepa, gradi se betonski zid. Sve to znači da Turska ostaje prisutna u Siriji i da nema namjeru da napusti slobodna područja.
Sporazum o deeskalaciji sukoba na području Idliba prestaje važiti 30. septembra i Turska intenzivno radi na utvrđivanju svog utjecaja na tom području.
Političko-vojna situacija na području Idliba, kako se čini, kreće se u pravcu formiranja jedinstvenog političkog tijela i vojne organizacije, što je nužno da bi preostala sirijska opozicija izbjegla nepravednu kategorizaciju međunarodnih aktera i uvrštavanje na liste terorističkih organizacija.
Uporedo s tim, iz turskih diplomatskih izvora procurile su informacije da Turska radi na postizanju dogovora sa Rusima, kojim bi Turska dobila pravo supervizije nad slobodnim teritorijama Idliba i okoline za period od pet godina.
Uprkos prijetnjama Asada i šiijskih sektaških milicija o operaciji osvajanja Idliba, vojni analitičari ukazuju da na tom području Asadov režim i njegovi saveznici nemaju dovoljno vojnih snaga za provođenje velike operacije, te smatraju da njihove prijetnje nisu ozbiljne. Mogu se očekivati napadi slični napadima dronovima na rusku vojnu bazu Hamimin koju nerijetko izvodi sirijska opozicija i koji predstavljaju snažan politički i vojni udarac Rusima.
Osim toga, eventualna ofanziva na Idlib ima internacionalnu dimenziju. Naime, u Evropi se nalazi oko milion, a u Turskoj tri miliona izbjeglica, dok se na slobodnim područjima Idliba i okoline nalazi oko četiri miliona ljudi i oni predstavljaju potencijalni novi izbjeglički val u Tursku, a odatle u zemlje Evropske unije, a to je nešto što ni Turska ni EU ne mogu sebi dopustiti.
U ovom kontekstu, istraživački centar Carnegie Middle East Center, objavio je rezultate svog istraživanja među Sirijcima izbjeglim van zemlje. Rezultati su pokazali da se 90% Sirijaca ne želi vratiti u Siriju ukoliko Asad ostane na vlasti. Nema sumnje da ovo saznanje predstavlja veliku nelagodu za evropske zemlje i možda upravo ovo istraživanje objašnjava zašto ruski ministar vanjskih poslova obilazi evropske zemlje u pokušaju da dobije podršku za novu rusku politiku prema povratku sirijskih izbjeglica i uspostavi saradnju sa zemljama EU u obnovi Sirije.
Preveo: Abdullah Nasup
