www.saff.ba
Piše: hfz. Imad el-Misri
Prijevod s arapskog: Semir Imamović
Islamski hilafet je sveobuhvatan i kompletan civilizacijski projekat, koji ne upravlja ljudima silom i mačem, i koji od slobodnih ljudi ne pravi robove. U okrilju islamske države, svaki čovjek uživa slobodu, koju je dobio dok je još bio u majčinoj utrobi, a nije mu je dao vladar niti država. Ona se sa njegove majke prenijela na njega kroz krv kojom ga je ona hranila u posteljici. To mu je poklon od njegovog Gospodara, za kojeg će na Sudnjem danu morati položiti račun. Na temelju ovog neotuđivog prava, pravedni islamski halifa Omer ibn el-Hattab je donio svoju čuvenu presudu, kojom se od namjesnika Egipta, slavnog islamskog vojskovođe i učenjaka, ‘Amra ibn el-Asa traži da ispravi nepravdu koju je njegov sin počinio prema štićeniku islamske države, kršćanske vjeroispovijesti, bez straha da će ga neko zbog toga optužiti za nevjerstvo, herezu ili grijeh. Tim povodom je izgovorio svoje poznate riječi: ”Otkud ti pravo ‘Amre da porobljavaš ljude koje su njihove majke rodile slobodnim.” Ovo nije jedini primjer njegove veličanstvene pravednosti i slobodarstva. Nakon što je u Jerusalem ušao kao pobjednik, odbio je ponudu nekih kršćanskih svećenika da obavi namaz u crkvi, iz straha da njegovi podanici to ne bi shvatili kao poziv da pored ili na mjestu crkve izgrade islamsku bogomolju, jer je pravednost za njega bila važnija od izgradnje paralelnog vjerskog objekta. Iako slast pobjede nekada toliko zaslijepi osvjača da poželi da čitav svijet bude samo njegov, Omer, radijallahu ‘anhu, je gledao daleko u budućnost i htio je tadašnjim i budućim generacijama pokazati svjetli primjer pravednosti islamskog hilafeta. Jerusalemski svećenici na kapijama svetog grada dočekuju halifu muslimana i ne mogu se načuditi njegovom skromnom izgledu, njegovoj gruboj i zakrpljenoj odjeći, da svog konja vodi pored sebe a ne jaše na njemu, da se ne oholi, ne hvališe, ne razmahuje svojom sabljom i ne slavi svoju pobjedu. Ovo je taj civilizacijski obrazac kojeg Omer ibn el-Hattab i njemu slični, želi ponuditi čovječanstvu kao primjer istinskog islamskog hilafeta.
Najveći problem IDIŠ-a, pored ekstremnog tekfira, je njihova banalizacija i trivijalizacija institucije islamskog hilafeta. U njihovoj perecpciji, za uspostavu hilafeta, dovoljan je komadić zemlje, kao što je Mosul i njegova okolina, ili nekoliko gradića u Somaliji, ili dijelovi Afganistana, ili dijelovi Sirije, u kojima će se, sa svih strana i meridijana, okupiti muslimanski mladići, i pod punom ratnom spremom, sa tenkovima, transporterima, pušakam i bajonetama, i visoko podignutim crnim zastavama na kojima piše ”La ilahe illallah muhammedu resulullah”, puni nadmenosti, samouvjerenosti i mladalačkog ponosa krenuti u boj, naravno zaboravljajući riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Nemojte priželjkivati susret sa neprijateljem i tražite od Allaha da vas toga sačuva, a ako se ipak sukobite sa neprijateljem, budite strpljivi.” Ako uz to uspiju natjerati sve muslimanke da stave nikab, i da se obavezno obrežu, natjerati kršćane i druge inovjerce da plate džizju (glavarinu) islamskoj državi, i natjerati sve muslimane da obavljaju pet dnevnih namaza u džamiji, time su zaokružili svoju priču o hilafetu. Iako je ovakva percepcija islamskog hilafeta postojala puno prije IDIŠ-a, u učenju i tumačenju, raznih tekfirskih džemata i skupina, nijedna od tih skupina, uprkos dugogodišnjem postojanju i djelovanju, nije uspjela uspostaviti jaku i naprednu islamsku državu, a kamoli islamski hilafet u njegovom pravom značenju i smislu. Istinski islamaski hilafet je uzvišeniji, veličanstveniji i časniji od njihovog ograničenog shvatanja.
Onaj ko hilafet razumijeva i tumači kao što ga razumijeva i tumači IDIŠ, on time nanosi nepopravljivu štetu upravo islamskom hilafetu i obezvrjeđuje ga u očima i srcima muslimana, a o drugima da ne govorimo.
Onaj koji svoju sablju uvjek stavlja na pogrešno mjesto, i koji se bori na pogrešnom mjestu, i u pogrešno vrijeme, i protiv prijatelja prije neprijatelja, i koji ne poznaje pravila i propise borbe na Božijem putu, kao ni osobine i odlike islamskog borca, stvara krivu sliku o džihadu kao legitimnom i utemeljenom islamskom propisu. Proglašavanje islamskog hilafeta na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme, na pogrešan način i imenovanje za halifu osobe koja ne može upravljati selom, a kamoli državom, sve to ne ide u prilog ”pravovjernom islamskom hilafetu”, kojeg muslimani željno iščekuju s generacije na generaciju. Mula Omer je sebe proglasio ”emiru-l-mu'minom” (vođom pravovjernih), a upravljao je polovinom Afganistana, dok je drugom polovinom vladao njegov neprijatelj, i koliko je potrajala njegova vlast? Pune tri godine! Njegov ”imaret” (uprava) se završio neslavno: Afganistan, koji mu je predat u ruke potpuno slobodan, nakon tri godine je završio u rukama okupatora. Nije suština u zvučnim parolama i titulama, nego u ekonomskom, vojnom, industrijskom, tehnološkom, političkom, a prije svega u moralnom i civilizacijskom napretku i uspostavi države na principima pravednosti, jednakopravnosti, slobode i ljudskog dostojanstva. Iz pravednosti prema talibanima i Mula Omeru, ipak ću reći da je njihova vlast hiljadu puta bolja od IDIŠ-ove, i da bi bila puno uspješnija i trajala bi duže da El-Kaida nije umješala svoje prste i svojim pogrešnim akcijama, za koje nisu imali dozvolu od Mula Omera niti od talibana, upropastila i Afganistan i talibane. Projekat islamskog hilafeta je u velikoj opasnosti zbog nevjerničke propagande i krivog muslimanskog tumačenja. Klasičan primjer krivog tumačenja hilafeta je tumačenje IDIŠ-a, koji je ovu časnu islamsku instituciju, sveo na ubijanje i klanje neistomišljenika, pa makar bili iz njihovih redova. Borba nije čast sama po sebi, kako neki misle, jer da je tako, onda bi zvjeri koje se nemilosrdno kolju i ubijaju, bile najčasnija stvorenja, a nisu. Časna je ona borba kojom se odbija agresija, čuva domovina i vraćaju prava obespravljenima. Nju karakteriše poštivanje propisa i granica koje je definisao časni Kur'an. Sljedeći primjer nam pokazuje kako se istinski muslimanski halifa brine o ugledu hilafeta, čak i kada je u pitanju njegov vlastiti život. Nakon što je na njega, dok je predvodio sabah-namaz, izvršen atentat, od kojeg će kasnije podleći, Omer, radijallahu ‘anhu, je na smrtnoj postelji, oporučio muslimanima da se u odmzadi striktno drže Božijih granica, da kazne samo njegovog ubicu i da slučajno ne povrijede bilo koga iz njegovog plemena i roda. Njemu je, dok čini svoje posljednje izdisaje na dunjaluku, na umu jedino pravda i njeno izvršenje, jer želi da njegov primjer ostane vječan i da ga slijede buduće generacije. S druge strane, jedina IDIŠ-ova briga je protjerivanje kršćana, zaposjedanje njihovih crkava obrezivanje žena. Kakav je to vladar koji se brine o obrezivanju, koje je u suštini personalna stvar, s kojom vladar apsolutno nema nikakve veze. Ako vladar, makar on bio i Omer ibn el-Hattab, nema pravo da bilo koga natjera u islam, otkud mu pravo da primorava žene na obrezivanje?
Da li ste ikada čuli za hilafet koji nema kapaciteta da proizvede jedno auto ili bar motor za auta, a gdje je tek vojna industrija? Gdje su tenkovi, avioni i podmornice? Ili koji nije u stanju proizvesti i najprostiji medicinski instrument? Kakav je to hilafet koji nema svoje univerzitete, sa dugogodišnjom tradicijom i iskustvom, ili uređen obrazovni sistem kojem će se diviti prijatelji i neprijatelji, i koji nema uređen društveni sistem i organizaciju, i koji nema svoju vojsku sa utvrđenom hijerarhijom, činovima i nadležnostima, u kojoj se zna ko šta radi i ko ima kakve ovlasti i prerogative, i koji nema svoju policiju organizovanu na najvećem profesionalnom nivou, koja bi mogla poslužiti kao primjer drugima.
A šta tek reći za sudstvo? Samo u ”IDIŠ-ovom hilafetu” je moguće da sudski postupak, pa čak i onaj sa smrtnom presudom, bude obavljen za nekoliko minuta i to pred televizijskim kamerama, i da kadija bude u isto vrijeme i tužitelj, i strana u sporu, i sudija i izvršitelj sudske presude, i sve ostalo, i da sudski postupak ima uvjek isti epilog – smrtnu kaznu, kao da u Šerijatu i u kosmosu nema druge osim smrtne kazne. A ko sve to radi? Indoktrinirani i zavedeni mladići, koji nemaju iskustva ni u vjerskim, ni u svjetovnim pitanjima, ni u sudstvu, pa ni u elementarnim životnim pitanjima. Oni čak ne priznaju različite sudske instance i nivoe, iako postoje jasni šerijatski dokazi koji utvrđuju tu razliku. Omladina opremeljena najsavremenijim vrstama naoružanja, sa nedovoljnim vojnim i životnim iskustvom, ne može se baviti sudstvom, ne može biti i sudija i parničar u isto vrijeme, i ne može biti krajnji izvršilac šerijatskih presuda. Oni su, u najbalažem smislu rečeno, ”vojnički tinejdžeri”, kojima se ne smije povjeriti nijedna ozbiljna stvar.
Ko precizno analizira i proučava savremenu ljudsku povijest, doći će do poražavajućeg zaključka da su naoružane paravojne milicije i vojske nanijele više nereda i nepravde ljudima od diktatorskih sistema. Istina je da diktatorski režimi provode nepravdu i silu nad svojim političkim oponentima i neistomišljenicima, ali ipak imaju ”granice i pravila” u nepravednom postupanju, znaju kome i koliko nanijeti nepravde, dok paravojne milicije, u tom smislu, ne poznaju nikakva pravila niti granice. Oni svim ljudima podjednako čine nepravdu. Za njih nije nikakav problem, na najmonstruozniji i najsvirepiji način, pobiti čitavo naselje ili pleme u ime nekakvih svojih ideala. Možda je ono što se desilo među susprostavljenim vojnim formacijama u Afganistanu nakon povlačenja sovjetskog okupatora najbolji svjedok tome. Ili ono što se još uvjek dešava u Somaliji. Ili osvetnički pokolji parvojnih šiitskih milicija nad nenaoružanim sunijskim stanovništvom u Iraku nakon pada Sadamovog režima. Ili bombaški napadi El-Kaide na šiitske džamije, također, u Iraku. Ili bombaški napadi šiitskih paravojnih formacija na sunijske džamije i ubijanje vjernika za vrijeme džume namaza. Ili zločinački pohod kršćanskih ekstremista na Sabru i Šatilu, u kojem su počinjena najveća zvjerstva za koje je čovječanstvo ikada čulo, i u kojem su žene silovane i po 19 puta, sve do svoje smrti, i ubijana djeca u utrobama njihovih majki. Ili građanski rat u Ruandi u kojem je u međusobnom obračunu paravojnih milicija ubijeno više od milion ljudi, većinom civila. U takvim ratovima najviše stradaju oni koji su bepomoćni, a to su starci, žene i djeca. Oni nemaju svog vlastitog odbrambenog mehanizma, nedovoljno su snalažljivi i ne znaju puta ka spasu. Kur'an je na ovu činjenicu ukazao još prije 15 stoljeća, kazavši: ”Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 98., 99.).
Dakle, uvažena braćo i sestre, islamski hilafet je Omer ibn el-Hattab u svojoj pravednosti i istinoljubivosti prema Allahu i podanicima, Osman u svom stidu i opreznosti prema ljudskim životima, Ebu-Bekr u svojoj političkoj pronicljivosti, dosjetljivosti i pravilnom korištenju raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa, Omer ibn ‘Abdulaziz, koji je uspio pomiriti dva smrtna neprijatelja, vuka i ovcu, i koji je ispravio sve nepravde emevijske dinastije i vratio u bejtu-l-mal (državni trezor) imetak kojeg su nepravedno prisvojili za sebe, rizikujući tako vlastiti život. To je istinski islamski hilafet, od kojeg smo mi kao ummet, a posebno IDIŠ, udaljeni stotinama svjetlosnih godina. Problem nije u islamu nego u onima koji ga krivo prezentiraju.
