Jučer je u Sarajevu održan okrugli sto u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca na temu: “Da li je konsocijacija rješenje za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine”. Na ovom okruglom stolu se obratio i Haris Imamović, bivši savjetnik u Predsjedništvu BiH, romanopisac i kolumnista portala !Odgovor. Objavljujemo u cijelost tekst njegovog izlaganja.
Između apartheida i liberalne demokratije
Često se naše ustavno uređenje naziva – apartheidom. Ono je zapravo sličnije stanju između apartheida i liberalne demokratije. Našoj javnosti je, naime, malo poznato da, u Južnoafričkoj Republici, rušenje apartheida 1994. nije odmah dovelo do liberalne demokratije, već je na djelu bila jedna tranzitna faza, i to vrlo slična našem ustavnom stanju.
Kako u knjizi Granice promjene piše Hein Marais, apartheid režim, čiji je nosilac bila Nacionalna partija (NP), već je 80-ih, kada je bilo izvjesno da se ne može održati u izvornom obliku, predlagao “ograničeno proširenje biračkih prava”, kako bi necrnačke grupe (bijelci, tzv. “obojeni” i Azijati) “mogle izabrati ‘svoje’ predstavnike [their ‘own’ representatives]”, koji bi bili otpremljeni u novi, rasno raslojeni trodomni parlament.
Dakle, zagovornici apartheida iz Nacionalne partije su znali da ne mogu zadržati svu vlast. Ali su htjeli zadržati dio vlasti, kroz sistem legitimnog predstavljanja bijelaca, crnaca i Azijata, uz pravo veta, što bi značilo da se odluke ne mogu donositi bez predstavnika bijelaca.
Mandela, na kraju, nije de iure prihvatio takav sistem. Ali ga je prihvatio de facto. Naime, 1994. kada je srušen apartheid, u Južnoj Africi je usvojen privremeni ustav, po kojem je definisano da svaka stranka koja osvoji više od 5% glasova ima zagarantiranu zastupljenost u vladi i pravo veta. To je de facto značilo zagarantirano sudjelovanje u vladi Nacionalne partije (stranke bijelih supremacista koja je bila nosilac režima apartheida) uz njeno pravo da stavi veto na svaku odluku vlade. Dakle, nešto slično našem sistemu.
Zašto je Mandela pristao na to?
Iz istog razloga, zbog kojeg smo i mi pristali na naš trenutni, dejtonski ustav.
Iako je uz sebe imao većinu stanovništva (budući da u tom trenutku crnci čine oko 75% populacije, a bijelci oko 14%), Mandela je pristao na navedeni sistem, jer je uoči kraja apartheida imao protiv sebe naoružani režim, koji je bio spreman da se nasilno bori protiv uvođenja liberalne demokratije. Dakle, Mandela je prihvatio podjelu vlasti (power-sharing) radi zaustavljanja nasilja i uspostave mira.
Uoči kraja apartheida, 1994, južnu Afriku je – kako piše Marais – već bio zahvatio talas nasilja, koje bi se, u slučaju da nije usvoje Privremeni ustav, sigurno intenziviralo. Marais čak pravi paralelu s našim ponedbljem, pa kaže kako su Mandela i vodstvo Afričkog nacionalnog kongresa “bili u strahu da će Južna Afrika implodirati i raspasti se poput bivše Jugoslavije”. Jedan od najviših zvaničnika Mandeline koalicije, Jeremy Cronin je, nakon usvajanja kompromisnog Privremenog ustava iz 1994, kazao da to treba shvatiti kao “pokušaj da se sve održi na okupu i da se izbjegne Bosna”.
Tek pet godina kasnije, 1999. u Južnoj Africi je privremeni ustav zamijenjen liberalnom demokratijom, u kojoj više nema ni de iure, ni de facto legitimnog predstavljanja rasnih grupa (crnaca, bijelaca i Azijata).
Kod nas do takve transformacije još uvijek nije došlo. Zašto? Koja je razlika između Južne Afrike i BiH?
U Južnoj Africi, 1999. godine, crni su činili oko 80% stanovništva. Također, nijedna od susjednih država nije prijetila Južnoj Africi agresijom, u slučaju da uvede liberalnu demokratiju. To su, dakle, dva osnovna faktora.
Kod nas nijedna nacionalna grupa ne čini ni blizu 80% stanovništva. I nama susjedne države prijete nasiljem, u slučaju uvođenja liberalne demokratije. To su glavne de facto prepreke uvođenju liberalne demokratije. De iure ne bi bilo smjelo biti prepreka uvođenju liberalne demokratije, ali de facto se očigledno te prepreke uvažavaju. Pa, američki zvaničnici (i u prošloj i u ovoj administraciji) poručuju da nije vrijeme za radikalnu promjenu Dejtona, uprkos tome što to evropski standardi zahtijevaju. Realne prijetnje se pokazuju snažnijim od apstrakcije normi.
Dakle, slučaj Južne Afrike nas uči da ćemo dočekati liberalnu demokratiju, ako sile koje se opiru njoj, ne budu imale snage da njeno uvođenje spriječe ni prijetnjama, ni nasiljem. Ne možemo znati hoće li se to desiti ili ne: zato kažem ako, a ne kada.
Šta još možemo naučiti iz slučaja Južne Afrike?
Ispitajmo još pobliže šta je u toj zemlji bilo na djelu od 1994. do 1999; dakle, šta je obilježilo njeno tranzitnu fazu iz apartheida u liberalnu demokratiju.
Proporcionalna zastupljenost
Glavno obilježje južnoafričke vlade, po Privremenom ustavu iz 1994, bila je proporcionalna zastupljenost raznih grupacija stanovništva. Tako je Mandelina koalicija imala 21 ministra u vladi, a stranka bijelih supremacista 8 ministara (plus tri ministra iz još jedne regionalne stranke). Dakle, iako su dijelili vlast, iako su donosili odluke uz konsenzus, nisu imali isti broj ministara. To znači da podjela vlasti (power-sharing) ne znači podjelu na iste dijelove.
Naš trenutni ustav je, u bitnoj mjeri, sličan tom prelaznom stanju između apartheida i liberalne demokratije.
Tokom rata, u BiH je na djelu bio apartheid, pa i gore stvari od toga (genocid, istrebljenje, progon, itd.). Zatim smo neposredno nakon Dejtona, imali na djelu paritetnu podjelu vlasti u Federaciji. Tako je, Vladu Federacije do 2000. godine, činilo 11 bošnjačkih članova, koji su dolazili iz koalicije SDA-SBiH, te hrvatskih 11 članova iz HDZ-a (plus jedan Srbin). Dakle, vlast se dijelila paritetno ili 50-50%.
Nakon provođenja odluke o konstitutivnosti naroda iz 2000, vlast se u Federaciji počela dijeliti drugačije. Tako danas Ustav Federacije kaže da Vladu čine “osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog naroda i tri ministra iz reda srpskog naroda”. Dakle, nešto kao u Južnoj Africi nakon rušenja apartheida.
Umjesto paritetne zastupljenosti, koja je važila do 2000, sada imamo proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda. To u članu 11. Ustav Federacije i izravno kaže: “Konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama vlasti. Kao ustavni princip, takva propocionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991, dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede.” Dakle, Ustav FBiH usklađen s Ustavom BiH kaže eksplicitno da je proporcionalnost ustavni princip.
Doslovno istu odredbu nalazimo i u Ustavu RS-a, u članu 97: “Konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj. Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. u potpunosti ne sprovede.”
Dakle, kroz provođenje odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, entitetski ustavi su usklađeni sa Dejtonskim ustavom, na način da je paritetna podjela vlasti između Bošnjaka i Hrvata (50-50%) u Federaciji zamijenjen proporcionalnom. Ustavni sud je kazao da je stanje, koje imamo danas, mnogo sukladnije Dejtonu, nego stanje koje smo imali od 1995. do 2000.
Više proporcionalne zastupljenosti na državnom nivou
Naredni korak bio bi uvođenje proporcionalnog zastupanja i na državnom nivou. Pa da u još većoj mjeri imamo stanje, kakvo je bilo u Južnoj Africi, između apartheida i liberalne demokratije.
Podsjetimo, 1994. je u Južnoj Africi, Mandelina koalicija imala 21 ministra, a Nacionalna partija 8.
Oslanjajući se na taj primjer, možemo kazati da bi korak ka liberalnoj demokratiji bila proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih u Vijeću ministara. To bi značilo da 50% ministara čine Bošnjaci, 31% Srbi i 15,5% Hrvati plus Ostali.
Mi već na državnom nivou imamo proporcionalnu zastupljenost, u praksi. Npr, u podjeli ambasadorskih mjesta. Imamo 50% kadra u Oružanim snagama čine Bošnjaci, 31% Srbi i 15,5% Hrvati. Isto je u SIPA-i, OSA-i, itd.
Tako treba biti svuda u državnoj službi. Drugo je što se to ne poštuje do kraja. Ali u članu 9. Ustav kaže: “Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BIH, u pravilu, održavaju sastav naroda BiH.”
To se ne odnosi na članove Predsjedništva i Doma naroda BiH. Ali članovi Vijeća ministara su imenovani funkcioneri, kao i rukovodioci institucija (predsjednik Suda, glavni tužilac, direktor UIO, itd.). To znači da bi u pogledu svih njih morao važiti princip proporcionalne zastupljenosti tri naroda i Ostalih. To znači: 50% Bošnjaka, 31% Srba, 15,5% Hrvata plus Ostali. Ali to se ne provodi.
Da li je to u skladu s Dejtonom?
Na poziv za dosljednijom primjenom ustavnog principa proporcionalne zastupljenosti, vidjeli smo negativne reakcije članice Predsjedništva Željke Cvijanović, bivšeg člana Mladena Ivanića, člana UO FTV Zorana Krešića, člana NO TVSA Envera Kazaza, itd koji kažu da proporcionalna zastupljenost u Vijeću ministara nije u skladu sa Dejtonom, štaviše da je ona rušenje trenutnog ustava.
Odgovorit ću im riječima Ustavnog suda, i to iz njima omiljene presude Ljubić.
Naime, u paragrafu 49. presude Ljubić se kaže: “Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U5/98 (odluka o konstitutivnosti) u kojoj je istakao: ‘Ovo označavanje u Preambuli, stoga, mora biti shvaćeno kao jedan natkrovljujući princip Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članu III/3. (b) Ustava BiH.’”
Kako su se entiteti povinovali ovom natkrovljujućem načelu Ustava (tj. konstitutivnosti naroda)? Pa tako što su uveli proporcionalnu zastupljenost. Konstitutivnost naroda, prema tome, znači primarno njihovu proporcionalnu zastupljenost.
Odluka o konstitutivnosti naroda je provedena tako što je umjesto pariteta u Federaciji uvedena proporcionalna zastupljenost naroda. Tako se dakle Federacija povinovala konstitutivnosti naroda kao natkrovljujućem principu Ustava BiH.
Pogledajmo šta dalje kaže presuda Ljubić, u nastavku paragrafa 49, ne ostavljajući nikakvu dilemu: “Pored navedenog, iz naprijed navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da je ustavotvorac u institucijama Bosne i Hercegovine uspostavio proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda.” (Podvukao H. I.)
Dakle, ovo kaže Ustavni sud. I to u presudi Ljubić! I kada citirate ovaj stav Ustavnog suda onda vam dođe neko i kaže da je to neustavno. Nije li to apsurd!?
Dakle, proporcionalna zastupljenost je u skladu sa Dejtonskim ustavom. Tu nema nikakve dileme. Ostaje još jedno pitanje – pitanje pravednosti. Jer, kao što znamo, postoji razlika između prava i pravde, pa nešto što je ustavno može biti i nepravedno.
Da li je proporcionalna zastupljenost pravedna?
U Nikomahovoj etici, Aristotel kaže: “Tὸ μὲν οὖν δίκαιον τοῦτο, τὸ ἀνάλογον· τὸ δ᾽ ἄδικον τὸ παρὰ τὸ ἀνάλογον.”
U prevodu Nerkeza Smailagića: “Pravedno je, dakle, proporcionalno [ili pravda je proporcija], a nepravedno je ono što remeti proporciju.”
Dakle, po Aristotelu, proporcionalnost ili srazmjer je princip pravde.
Neko će reći da je to filozofija, apstrakcija, itd. Ali ako pogledamo, recimo, jednu posve nefilozofsku stvar, kao što su finansije, naići ćemo na isti princip.
Navest ću primjer iz naše gole svakodnevice. Npr, u nedavnoj obavijesti o isplati dodatne dividende, BH Telecom kaže da će ona biti isplaćena dioničarima “proporcionalno njihovom učešću u kapitalu Dioničkog društva BH Telecom”.
Ne govorim slučajno o dionočarima. Pogledajmo šta kaže vrhovni tumač Dejtona: U 65. izvještaju Vijeću sigurnosti visoki predstavnik kaže: “All political stakeholders…” Dakle, svi politički dioničari. Ovo stakeholders je omiljena fraza i Delegacije EU, Američke ambasade, itd. Zatim govori se o power-sharingu, gdje imamo shares (“dionice”).
Ne govore oni to slučajno. Dioništvo, učestvovanje ili sudjelovanje (Grci kažu: μέθεξις, Rimljani: participatio) osnov je svake političke zajednice, jednako kao što je srazmjerno ili proporcionalno (grč. ἀνάλογος) sudjelovanje u vlasti princip pravednog uređenja.
Da rezimiram: ako jedan konstitutivan narod čini 50% stanovništva, onda je pravedno da ima 50% udjela u vlasti. Ne svu vlast, već onoliko koliko ima tog naroda. Ako jedan narod čini 31%, onda treba imati 31% vlasti. Isto tako, ako jedan narod čini 15,5% stanovništva, onda je pravedno da sudjeluje u vlasti, sa 15,5%. Nepravedno je ono što remeti proporciju. Nepravedno je da narod, koji čini 50% populacije i onaj koji čini 15,5% populacije, imaju isti udjel u vlasti, uvijek i posvuda. Dakle, nepravedno je da se apsolutizira paritet.
U nastavku provedbe Dejtonskog sporazuma treba imati na umu princip proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda, jer on može dovesti do više stabilnosti, te postepeno približiti naše uređenje liberalnoj demokratiji, a ujedno očuvati dejtonsku osnovu mira.
