Pripremio: Resul Mehmedović
Rat u Iraku je počeo 2003. godine, iako sam tada imao svega 13. godina, dobro se sjećam televizijske propagande: hemijsko naoružanje, prijetnja po sigurnost regiona kao i ostatak svijeta i šlag na tortu, najveća besmislica, privrženost Sadama Huseina al-Kaidi. Sadam Husein sa prokomunističkom partijom da bude privržen islamistima iz al-Kaide – to vam je kao da optužite Antu Pavelića za privrženost idejama Velike Srbije. Rat je počeo, ali još uvijek nije završio, neredi traju već više od decenije, u posljednje vrijeme su se ponovo aktivirali muslimanski pobunjenici, međutim, ši'ijska vlada ne jenjava u optužbama i progonima sunnija. Na koncu, nakon prvog ispaljenog metka u Iraku, nije više bilo pomena hemijskog naoružanja, niti je nekada nađeno, niti javnosti saopćeno šta se desilo sa tim naoružanjem, a al-Kaida i BAS partija su apsurdi svoje vrste, međutim, opijene mase indoktriniranih zaljubljenika televizora gutale su i lošiju propagandu.
Da svi moderni ratovi imaju dobro osmišljenu strategiju i agendu govore i ratovi u Afganistanu i Iraku. Prema izvještajima Daily Maila proizvodnja heroina u periodu od 2001-2011. povećala se sa 185 tona godišnje na nevjerovatnih 5.800. Irak i agresiju na tu zemlju ne treba posebno komentarisati, potrebno je samo reći magičnu riječ – nafta.
Međutim, održavanje vojske u državama koje su hiljadama kilometara udaljene je više nego skupo, a prema podacim Centra za odbranbeno informisanje (CDI) krajem 2013. godine, SAD je na ratove u Iraku i Afganistanu potrošila 1.497 triliona dolara. U konačnici bi trošak ova dva rata sa svim predviđenim i nepredviđenim troškovima, ratnim odštetama i penzionim plaćanjima za stotine hiljada veterana mogao iznositi oko 6 triliona dolara. Naravno, ne treba se brinuti odakle će SAD dobiti toliki novac – porezni obveznici će sve nadoknaditi, ali i ratni plijen je itekako vrijedan – heroin i nafta.
Kako bi smanjila troškove, a održala utjecaj, SAD-e su formirale privatne milicije koje će se brinuti o interesima Ujke Sema. Osoba koja je bila zadužena za formiranje milicija u Iraku bio je James Steele (Džejms Stil), veteran vijetnamskog rata i osoba koja je učestvovala u raznim prljavim poslovima američke administracije u Centralnoj Americi, poput obučavanja kontra-pobunjenika u Salvadoru koji su postali poznati po svojim zvjerstvima i kršenju ljudskih prava, a gdje lakše i bezbolnije kršiti ljudska prava nego li u nekoj muslimanskoj zemlji, gdje su ljudi samo kolateralna šteta, a krv jeftinija od benzina.
James Steele je odmah nakon invazije poslan da osnuje milicije koje će olakšati rad američkoj vojsci. Hiljade ši'ijskih mladića se obrelo u Bagdad i prijavilo da bude dio (ši'ijske) milicije, jer, nakon toliko godina, pružila se idealna prilika za naplatu duga Sadamu, ali i ostalim sunnijama.
Najviši funkcioneri novoosnovane milicije bili su Sadamovi protivnici ili pak osuđenici, poput Adnana Sabita (2004-2006.), generala željnog vlasti, koji je pokušao svrgnuti Sadama Huseina, ali ga je Sadam preduhitrio i zatvorio 1996. godine. Fond sredstava koja su bila predviđena za finansiranje milicije iznosio je 2 milijarde američkih dolara, a Adnan Sabit je napravio ozloglašenu miliciju od 5.000 ljudi, čiji broj se iz godine u godinu povećavao.
Posao milicije je bio borba protiv pobunjenika, najbrutalnije vrste mučenja i masovna likvidacija neistomišljenika. Prema riječima Muntazira al-Samarija koji je nakon američke agresije učestvovao u obnovi iračkih odbranbenih snaga, postojalo je 14 ili 15 tajnih zatvora u kojima su na najbrutalniji način mučeni ili ubijani zatvorenici, za koje ne treba napominjati da su bili sunnije.
Iako su članovi milicije bili ši'ije, dvije godine na čelu te milicije je bio „sunnija” Adnan Sabit čiji karakter najbolje opisuju činjenice da je poslao komandose u svoj rodni grad Samaru koje je tada bilo važno uporište pobunjenika. Komandosi su išli od vrata do vrata i hapsili stotine muškaraca koji su nestajali bez traga. Nakon mučenja i ubistava u zatvoru u Samari, neke od zatvorenika nije bilo moguće identifikovati zbog zvjerstava kojima su bili izloženi.
Zvjerstvima i zločinima milicije, ali i američke vojske svjedočili su mnogi Iračani, kao i novinar i fotograf New York Timesa, kojima je bilo odobreno da posjete upravo zatvor u rodnom gradu vođe ozloglašane milicije.
Gilles Peress (Žil Peres) New York Timesov fotograf i Peter Maass (Piter Mas), novinar istoimenog lista, boravili su u tajnom zatvoru u Samari i svjedočili najužasnijim zvjerstvima.
Peter Maass je prizore koje je vidio u toj posjeti opisao riječima: „Ljudi su vješani poput životinja nakon lova.”
Nakon što su čuli da je uhapšen jedan Saudijac koje je bio na strani pobunjenika, dozvoljeno im je da naprave intervju s njim, a cijelo vrijeme s njima kao domaćin, boravio je James Steele, čovjek koji je pomno pratio rad i davao intrukcije ši'ijskim milicijama.
Novinar Maass posjetu zatvoru i intervju sa Saudijcem je opisao sljedećim riječima: „Na samom ulazu u zatvor vidio sam čuvara kako premlaćuje zatvorenika, a zatim smo ušli u jednu veliku prostoriju, nešto poput glavne dvorane i vidjeli mnoštvo zatvorenika sa povezanim rukama na leđima. Kada smo ušli u sobu za ispitivanje, sa rubova stola je curila krv.
U toku intervjua koji smo radili, iz druge prostorije su se čuli strašni povici: „Allah, Allah…”, ali koji nisu bili povici u nekoj religijskoj ekstazi, nego kao rezultat mučenja. Nakon nekog vremena, zbog glasnoće i jeze tih povika, nismo više mogli raditi intervju, pa smo prekinuli, a James Steele je uznemireno izašao iz prostorije i otišao do ćelije gdje se nalazio zatvorenik, a zatim je glas umuknuo.”
Na upit novinarke The Guardiana, zašto su ovi zatvorenici ovako jezivo dozivali Allaha – Adnan Sabit (vođa milicije) uz smijeh objašnjava kako se u zatvorima nekada nalaze derviši koji vole da glasno zikre. Kada čujete ovako bolesne izjave, tek tada vam je jasno kako je „sunnija” postao vođa ši'ijske milicije u Iraku i zašto je baš on odabran za ovakav brutalan posao. Glavna uloga milicije se svodila na obračune sa sunnijskim pobunjenicima, naime, James Steele je Adnanu Sabitu davao listu osoba koje Amerika želi, a iračka milicija bi ih tražila, a zatim zatvarala, mučila, isporučivala ili pak likvidirala.
Stotine hiljada nedužnih su poginuli u Iraku, hiljade sunnija je na najbrutalniji način mučeno, premlaćivano ili ubijano, ali ne samo od strane okupatora (poput zločina u zatvoru Abu Graib), naprotiv, mnogi od tih zločina su počinili domaći ši'ijskih krvoloci. Sjedinjene Američke Države su povukle svoju vojsku iz Iraka, ali je ostala ši'ijska milicija koja će se svi silama truditi da ispuni zacrtane ciljeve nadređenih.
Sukobom u Sriji, iračka milicija je osim borbe protiv iračkih sunnija dobila i pregršt novih izazova. Naime, iračka milicija vrbuje hiljade iračkih mladića, a zatim ih šalje u Siriju gdje čine najveća zvjerstva nad muslimanima. Trenutno glavni zapovjednik iračke milicije nije „sunnija”, naprotiv, ši'ija – iranski genral Kasim Sulejman. Iran je najveći pomagač režima u Iraku i Siriji, postoje čitave jedinice Iranaca koji ratuju za Assada, a odnedavno je u ratu u Siriji počela da djeluje i ši'ijska omaldina iz Iraka, sve pod pokroviteljstvom tzv. „Islamske Republike” Iran. Iran svakoga mjeseca finansira iračku miliciju sa otprilike 1.5-2 miliona dolara.
Ohrabrujuća vijest je da je na groblju u iračkom gradu Nedžefu sahranjeno već više od 500 iračkih ši'ija koji su poginuli u Siriji, a prema izvještajima The Guardiana, njihov broj u Siriji iznosi između 8.000-15.000.
Treba imati na umu da barem pola zvjerstava u Iraku ili Afganistanu nisu učinili (direktno) Amerikanci, mnoge i najzloglasnije zločine su počinili domaći izdajnici i oni koji su se priklonili agresoru. Američka invazija na Irak je bila idealan način da ši'ije poravnjaju račune sa Sadamom i sunnijama, dočim, u Siriji je sukob ši'ija i sunnija mnogo očitiji, stoga, ne smiju da nas obmane „bratske” ili „zavjereničke” parole, niti, nažalost, proglasi Islamske zajednice da se radi o međumuslimanskim sukobima. Sukobi sa krvolocima i ljudskim zvjerima, silovateljima muslimanki i ubicama iračke ili sirijske djece nisu međumuslimanski, nego sukobi sa neprijateljima koji su kako se pokazalo veći zlotvori i od samog agresora.
