U maloj prostoriji za saslušanja u sudnici Bagdada, državljanka Francuske Djamila Boutoutao čvrsto drži svoju dvogodišnju kćer i moli za pomoć.
29-godišnja Boutoutao je optužena da je članica Islamske države. Šapatom na svom maternjem jeziku, u prisustvu drugih optuženica, strankinja poput nje govori da je život postao nepodnošljiv.
“Poludiću ovdje“, kaže Boutoutao, mala žena praznog pogleda. „Suočavam se sa smrtnom kaznom ili doživotnom. Niko mi ništa ne govori, niti ambasador, niti ljudi u zatvoru.“
Djamila je optužena da je pripadnica Islamske države i sada joj sude u Bagdadu zbog mogućih zločina koje je počinila. Prijeti joj kazna vješanjem ili doživotni zatvor. Spomenuti razgovor odigrava se u sobici jednog od posebnih sudova uspostavljenih nakon propasti halifata gdje Djamila i još 14 žena, redom iz središnje Azije ili Turske, čekaju odluku sudaca koji zasjedaju u susjednoj prostoriji.
Zajedno sa suprugom i dvoje djece je dospjela u Irak 2014. godine. Suprug Mohammed Nassereddine je ubijen 2016. u Mosulu, a samo godinu dana kasnije je i njen sin Abdullah poginuo. Nju su uhvatili Kurdi na sjeveru Iraka i poslali je natrag u Bagdad gdje sada čeka svoje suđenje.
I ostale žene koje s Djamilom čekaju svoju presudu su ostale udovice nakon brutalnog rata protiv terorista ISIL-a gdje je, prema nekim procjenama, sudjelovalo oko 40.000 stranih boraca.
Guardian procjenjuje da je oko 1.000 žena uhvaćeno u ruševinama oslobođenih iračkih gradova i sada čekaju svoje suđenje u rukama vlade i društva koje i dalje pokušava zaliječiti rane proteklih godina rata. Oko 820 djece je s njima, a neka od njih tek treba da se rode.
Suđenja su užurbana, a saslušanja traju samo desetak minuta. Sve više liči na prijeki sud, pogotovo nakon što je više od 40 žena do sad osuđeno na smrt. Deseci su osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
Posebno se to odnosi na strance koje sudovi procesuiraju učinkovitošću kakva se rijetko sreće negdje drugdje u iračkom pravosuđu. Sudovi sada užurbano žele završiti s ISIL-om u nadi da će brzo procesuiranje zločina omogućiti brži povratak nekoj normalnosti u društvu.
U jednom postupku 12 muškaraca je osuđeno na smrt vješanjem i u takvu atmosferu je ušla Zahraa Abdel Wahab al-Kaja, rođena u Tadžikistanu. Tek je napunila 17 godina, a u sudnicu je ušla s djetetom na rukama.
“Mama i tata su me doveli u Siriju prije pet godina. Udali su me za nekog Turčina, a on je bio dobar prema meni. Ovo je njegovo dijete. Kasnije smo se naselili u Iraku. Moj otac i muž su poginuli, a ja sam zatvorena s majkom i kćeri. Želim se vratiti kući iako moja domovina nije bajna. Doma nisam nosila hidžab, a ISIL me naučio kako se pokrivati i to je dobro”, priča ona.
Iza nje je došlo još žena. Iz Turske, iz Rusije, dvije iz Kirgistana. Svaki put bi suci postavili nekoliko kratkih pitanja, zatim bi im rekli da iziđu iz prostorije. Tužitelj bi pročitao kratku izjavu, advokat bi odradio svoju ulogu i time bi dokazni postupak završio.
Kako god bilo da bilo, suđenja ženama otkrivaju i jednu ključnu razliku. Iračankama i Iračanima je lakše izbjeći najstrože kazne. Nije puno lakše zato što je jako puno njih završilo na vješalima, ali nešto lakše jest.
HRW već dulje vrijeme upozorava da branitelji iznimno pasivno brane svoje klijente što dovodi do toga da suci ne traže neoborive dokaze od optužbe. Pravda se najčešće dijeli po instinktu, što je potvrdio i jedan dužnosnik na sudu:
“Radim ovdje deset godina i samo jednim pogledom mogu zaključiti ko je kriv”.
I dok majke nemaju nikakva prava i svi ih sumnjičavo posmatraju, pravosuđu ostaje i veliko pitanje djece. “Odrast će i postati isti kao majke”, kaže jedan od čuvara dok mu drugi kontrira i govori da su sva djeca nevina.
Irak na sve načine pokušava iza sebe ostaviti krvave pohode ISIL-a, ali sada su u opasnosti da ponove neke greške i brutalnosti ranijih režima.
