Piše: Mr. Semir Imamović
Šta bi se desilo kada bi jedan muslimanski autor/publicista svoju kolumnu naslovio sa „Kršćanstvu se ne piše dobro“? Vjerovatno bi to bio kraj njegove i karijere medija koji bi takav naslov objavio? Šta bi se desilo kada bi kršćanski autor/publicista (ovdje mislim na kulturološku pripadnost, a ne strogo religijsku) napisao „Islamu se loše piše“? Ništa. Već se desilo, i koliko vidim taj naslov, ne samo da nije izazvao nikakve reakcije javnosti, nego je prošao potpuno neopaženo. Naslov je djelo poznatog bosanskohercegovačkog kolumniste Vlastimira Mijovića, i redakcije bosanskog portala fokus.ba. Sasvim je svejedno da li je Mijovićev naslov plod njegovog dubokog uvjerenja ili obične ljudske empatije i saosjećanja, jer, stavljen u savremeni kontekst, čini ogromnu štetu Bosni i Hercegovini i njenom najbrojnijem narodu, koji kakve li slučajnosti, upravo pripada islamskom civilizacijskom krugu. Srpsko-hrvatskom, a dijelom i bosanskom, antiislamskom ozračju nedostajao je samo ovaj naslov, koji, opet ponavljam, bez obzira što je možda napisan sa najboljim namjerama, predstavlja srž savremene kršćanske filozofije i percepcije islama, koju, kako i sam autor kaže, „mnogi „mudro“ prešućuju.
Istina Mijović je naveo sijaset konkretnih činjenica, koje bi neupućenog čitaoca mogle navesti na zaključak iz naslova, od kojih je najvažnija riješenost dviju najvećih svjetskih političkih i vojnih sila, Amerike i Rusije, da se konačno obračunaju sa „islamistima“, dakle islamom. Nije Mijović zaboravio spomenuti ni fašističke izjave hrvatskog franjevca Danijela Maljura, koji je poslanika Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao „oličenjem svega lošeg“, a Kur’an „đavoljim nadahnućem“. Sve su to, po Mijoviću, indikatori krajnje neizvjesne budućnosti islama.
Mijović je svojim naslovom i tezom samo pokazao koliko ne poznaje islam, njegovu prirodu i povijest. Gospodine Mijoviću, „islamu se nije loše pisalo“ ni u puno gorim i težim vremenima, hoću reći, ako je islam preživio mongolsku najezdu, u kojoj je do temelja porušena tadašnja prijestonica islama Bagdad, i uništena većina naučnog, kulturnog i civilizacijskog islamskog blaga; ako je preživio dvanaest križarskih ratova, koji su, protiv islama, okupili kompletnu kršćansku političku i vjersku elitu, i „najhrabrije“ kršćanske sinove, i u toku kojeg su počinjeni nezapamćeni zločini nad muslimanima; ako je preživio špansku inkviziciju, u kojoj je za samo sto godina ubijeno više od tri miliona muslimana; ako je preživio kolonijalne ratove, udruženu englesko-italijansko-francusko-grčku invaziju na srce Osmanske imperije, pokolje i genocide u XX vijeku, progone u Sibir, komunističke gulage, sigurno će preživjeti i nadižvjeti najnoviju američko-rusku agresiju na Bliski istok, licemjernu i antimuslimansku politiku „modernog“ Zapada, i nikogoviće poput Karadžića, Mladića, Dodika i franjevca Danijela Maljura.
I ne samo da će islam preživjeti i da „mu se ne piše loše“, nego će zajedno sa njim, pa makar to bilo krivo dušmanima, preživjeti njegova najznamenitija obilježja/simboli, Kur’an, ezan, namaz, hadž, bajram, tekbir i njegovo kompletno vjersko, duhovno i moralno naslijeđe na kojem počivaju najveća civilizacijska, naučna, kulturološka, društvena dostignuća modernog svijeta. Zapravo, zahvaljući isključivo islamskoj duhovnoj i moralnoj snazi, i nadahnutosti islamskih vladara i vojske uzvišenim principima pravde i humanizma, čovječanstvo evo živi svoj 21. vijek. Veliko je pitanje, da su u Srednjem vijeku konci svjetske vlasti, umjesto Osmanlijama, date tadašnjim kršćanskim vladarima, šta bi danas ostalo od sveukupnog ljudskog, civilizacijskog i kulturnog, naslijeđa.
Samo su u okviru muslimanske vlasti mogli, nesmetano jedni pored drugih živjeti, djelovati i privređivati, muslimani, kršćani, jevreji, i sljedbenici različitih politeističkih vjerovanja. Samo je muslimanska osmanska država imala snage primiti prognane jevreje iz Španije, u vrijeme kada se na njih u Evropi gledalo kao „neljudsku“ vrstu. Samo su muslimanski/bošnjački intelektualci imali snage, u II svjetskom ratu, javno osuditi ustaške i četničke zločine. Samo na teritorijima pod bošnjačkom/muslimanskom kontrolom, u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, nisu počinjeni masovni zločini, etničko čišćenje, silovanja, nisu porušeni vjerski objekti i groblja, nema masovnih grobnica, a sve to zahvaljući islamu kao dominantnoj komponenti bošnjačkog identiteta. Vjera koja ima takve ljudske, političke i etičke kapacitete, gospodine Mijoviću, neće nestati i „ne piše joj se loše.“
„Ne piše joj se loše“ i zbog toga što je to jedina autentična vjera od Boga, vjera svih Božijih poslanika, od Adema do Muhameda, alejhimus-selam, što je Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, obećao da će islam ući u svaku kuću, bila ona od čerpića ili pruća, što je ona u Božijoj a ne u ljudskim ingerencijama, što je njegov izvor Kur’an, nenadmašivi spoj jezičke, stilske, estetske, duhovne, ljudske, moralno-etičke ljepote, i čije svjetlo, i pored silnih želja i nastojanja, niko nije uspio utrnuti.
Prije će biti da se loše piše zapadnim moćnicima, uzurpatorima, silnicima i kriminalcima, ogrezlim u otimanju muslimanske zemlje i bogatstava i ubijanju muslimanske nejači, kršćanskim autorima, ogrezlim u falsifikovanju očiglednih činjenica i istina i vjerskim zvaničnicima, ogrezlim u huškanju zaluđenih masa protiv svega islamskog i muslimanskog.
I da, gospodine Mijoviću, nemojte se vi sekirati za islam. Islam ima svog Gospodara, i svoje iskrene sljedbenike, koji ga nikada nisu i neće ostaviti na cjedilu. Bolje vam je da se pobrinete za moralni i duhovni metež unutar kršćanskog, političkog, intelektualnog i vjerskog kruga, jer je najbolji „čuvarkuća“ onaj koji svoju avliju mete prije tuđih.
