Ako vas Rusi uhvate, natjerat će vas da pred kamerama kažete kako je sve što ste snimili laž. Sav vaš trud i sve što ste učinili u Mariupolju bilo bi uzalud, rekao je policajac, prisjeća se Černov
“Rusi su nas lovili. Imali su popis imena, uključujući i naša. Približavali su se. Više od dvije sedmice dokumentirali smo opsadu ukrajinskog grada od ruskih vojnika i bili smo jedini međunarodni novinari koji su ostali u gradu. Izvještavali smo iz bolnice kad su se bolnički hodnici našli pod vatrom. Hirurzi su nam dali bijele mantile da ih nosimo kao kamuflažu.”
Ovako je Mstyslav Chernov, videoreporter Associated Pressa, započeo svoje posljednja javljanje iz opkoljenog Mariupolja. S njim je bio i fotoreporter Jevgenij Maloletka. Oni su bili posljednji strani novinari u ovom gradu na Azovskom moru koji je pod ruskom opsadom praktički od početka invazije. Čenovljev izvještaj prenosimo u cijelosti.
Upadaju vojnici i traže nas
Iznenada u zoru upada desetak vojnika: “Gdje su ti novinari?”
Pogledao sam njihove narukvice, plave za Ukrajinu, te pokušao procijeniti jesu li prerušeni Rusi. Istupio sam kako bih se identificirao. “Ovdje smo da vas izvučemo”, rekli su vojnici.
Zidovi ordinacije tresli su se od topničke i mitraljeske vatre izvana pa se činilo sigurnije ostati unutra. Ali ukrajinski vojnici dobili su zapovijed da nas povedu sa sobom.
Istrčali smo na ulicu, napustili liječnike koji su nas sklonili, trudnice i ljude koji su spavali po hodnicima jer nisu imali kamo. Osjećao sam se užasno ostavljajući sve njih iza sebe.
Devet minuta, možda 10, cijela vječnost prošla je dok smo hodali ulicama i bombardiranim stambenim zgradama. Kad bi granate padale u blizini, polijegali bismo na tlo. Vrijeme se mjerilo od jedne do druge detonacije, tijela su nam bila napeta i zadržavali smo dah. Udarni val za udarnim valom trzao mi je prsa, a ruke su mi se hladile.
Stigli smo do ulaza u zamračeni podrum. Tek tada smo od policajca doznali zašto su Ukrajinci riskirali živote vojnika da bi nas izvukli iz bolnice.
“Ako vas uhvate, stavit će vas pred kamere i natjerat će vas da kažete da je sve što ste snimili laž. Sav vaš trud i sve što ste učinili u Mariupolju bit će uzaludno.”
“Jadna moja zemlja”
Policajac koji nas je nekoć molio da pokažemo svijetu njegov umirući grad, sada nas je molio da idemo. Gurnuo nas je prema tisućama izrešetanih automobila koji su se spremali napustiti Mariupolj.
Bio je 15. ožujka. Nismo imali pojma hoćemo li se izvući živi.
Kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini, u gradu Harkivu, samo 30 kilometara od ruske granice, naučio sam rukovati pištoljem u sklopu školskog programa. Činilo se besmisleno. Ukrajina je, zaključio sam tada, bila okružena prijateljima.
Od tada sam izvještavao o ratovima u Iraku, Afganistanu i spornom teritoriju Gorskog Karabaha, pokušavajući iz prve ruke svijetu pokazati razaranje. Ali kad su Amerikanci, a potom i Europljani, ove zime evakuirali svoje osoblje veleposlanstava iz Kijeva i kad sam pregledavao karte gomilanja ruskih trupa preko puta mog rodnog grada, jedina mi je pomisao bila: “Jadna moja zemlja.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Znao sam da će napasti Mariupolj, krenuli smo tamo”
Prvih nekoliko dana rata Rusi su bombardirali ogromni Trg slobode u Harkivu, na kojem sam se zadržavao do svojih 20-ih.
Znao sam da će ruske snage smatrati istočni lučki grad Mariupolj strateškom metom zbog njegovog položaja na Azovskom moru. Tako sam se 23. februara navečer sa svojim dugogodišnjim kolegom Jevgenijem Maloletkom, ukrajinskim fotoreporterom Associated Pressa, zaputio tamo u svom bijelom Volkswagenovu kombiju.
Na putu smo se počeli brinuti o rezervnim gumama i na internetu pronašli čovjeka u blizini koji nam ih je bio spreman prodati usred noći. Objasnili smo njemu i blagajnici u cjelonoćnoj trgovini da se spremamo za rat. Gledali su nas kao da smo ludi.
“U grad smo došli u 3:30 ujutro. Rat je počeo sat kasnije”
U Mariupolj smo stigli u 3:30 ujutro, a rat je počeo sat kasnije.
Otprilike četvrtina od 430.000 stanovnika Mariupolja napustila je grad tih prvih dana, dok su još mogli. No malo je ljudi vjerovalo da dolazi rat, a kad je većina shvatila svoju pogrešku, bilo je prekasno.
Jedna po jedna bomba, Rusi su prekidali struju, vodu, zalihe hrane i, što je najvažnije, tornjeve za mobitele, radio i televiziju. Nekolicina drugih novinara u gradu izašla je prije nego što su nestale posljednje veze i prije uspostavljanja potpune blokade.
Nedostatak informacija u blokadi ima dva cilja.
Haos je prvi. Ljudi ne znaju što se događa i paničare. U početku nisam mogao razumjeti zašto se Mariupolj tako brzo raspao. Sada znam da je to bilo zbog nedostatka komunikacije.
Nekažnjivost je drugi cilj. Bez informacija koje dolaze iz grada, bez slika srušenih zgrada i umiruće djece, ruske snage mogle su raditi što su htjele. Da nije nas, ne bi bilo ničega.
Zato smo riskirali da bismo mogli svijetu poslati ono što smo vidjeli i to je ono što je Rusiju dovoljno naljutilo da nas progoni.
Nikad nisam smatrao da je prekidanje tišine toliko važno.
“Smrt je došla brzo”
Smrt je došla brzo. Već 27. februara gledali smo kako liječnik pokušava spasiti djevojčicu pogođenu gelerima. Preminula je.
Potom je umrlo drugo dijete, pa treće. Hitna pomoć prestala je skupljati ranjenike jer ih ljudi bez mobitelskog signala nisu mogli nazvati, a nisu se mogli kretati bombardiranim ulicama.
Liječnici su nas molili da snimimo porodice koje dovoze svoje mrtve i ranjene. Dopuštali su nam da iskoristimo njihovu sve slabiju snagu generatora za naše kamere. Nitko ne zna što se događa u našem gradu, govorili su nam liječnici.
Granatiranje je pogodilo bolnicu i kuće u okolici. Razbilo je stakla na našem kombiju, napravilo rupu na boku i probušilo gumu. Ponekad bismo istrčali da snimimo zapaljenu kuću, a onda bismo se vratili usred eksplozija.
Još uvijek je postojalo jedno mjesto u gradu koje je imalo stabilnu vezu, ispred opljačkane trgovine na Aveniji Budivel'nikiv. Jednom dnevno vozili smo se tamo i čučali ispod stepenica kako bismo u svijet poslali fotografije i video. Stepenice ne bi učinile puno da nas zaštite, ali bilo je sigurnije nego na otvorenom.
Signal je nestao do 3. marta. Pokušali smo poslati video s prozora bolnice na 7. spratu. Odatle smo vidjeli kako se posljednji komadići čvrstog grada srednje klase Mariupolja raspadaju.
“Granata me bacila na tlo”
Supermarket Port City bio je opljačkan, a mi smo krenuli tamo kroz topničku i mitraljesku paljbu. Deseci ljudi trčali su i gurali kolica natovarena elektronikom, hranom, odjećom.
Granata je eksplodirala na krovu trgovine i bacila me na tlo. Napeo sam se čekajući drugi pogodak i opsovao sam sebe stotinu puta jer mi kamera nije bila uključena da to snimi.
I eto, još jedna granata pogodila je stambenu zgradu pored mene uz užasan fijuk. Stisnuo sam se iza ugla radi zaklona.
Tinejdžer je prošao pored mene gurajući uredsku stolicu punu elektronike, a kutije su se rušile sa strane: “Moji prijatelji su bili tamo i granata je pala 10 metara od nas. Nemam pojma što im se dogodilo.”
Potrčali smo natrag u bolnicu. U roku od 20 minuta došli su ozlijeđeni, neki od njih dovezeni su u trgovačkim kolicima.
Nekoliko dana jedina veza koju smo imali s vanjskim svijetom bila je preko satelitskog telefona. A jedino mjesto na kojem je taj telefon radio bilo je na otvorenom, tik uz krater od granate. Sjeo bih, stisnuo se i pokušao uhvatiti vezu.
“Svaki dan se pričalo da će ukrajinska vojska doći i razbiti opsadu, ali niko nije došao”
Svi su pitali kad će rat završiti. Nisam imao odgovor. Svaki dan bi se pričalo da će ukrajinska vojska doći probiti opsadu. Ali nitko nije došao.
Do tada sam svjedočio umiranju u bolnici, leševima na ulicama, desecima tijela bačenih u masovnu grobnicu. Vidio sam toliko smrti da sam snimao bez emocija.
Dana 9. marta dva zračna udara raskomadala su celofan zalijepljen na prozore našeg kombija. Vidio sam vatrenu kuglu samo otkucaj srca prije nego što mi je bol probola unutarnje uho, kožu, lice.
Gledali smo kako se diže dim iz rodilišta. Kad smo stigli, uposlenici hitne službe još uvijek su izvlačili krvave trudnice iz ruševina.
Baterije su nam se skoro istrošile i nismo imali veze za slanje fotografija. Policijski sat je počinjao za nekoliko minuta. Policajac nas je čuo da razgovaramo o tome kako poslati vijest o bombaškom napadu na bolnicu.
“Ovo će promijeniti tok rata”, rekao je policajac i odveo nas do izvora napajanja i internetske veze.
Zabilježili smo toliko mrtvih ljudi i mrtve djece, beskrajni niz. Nisam shvaćao zašto je pomislio da bi još više smrti moglo išta promijeniti.
Bio sam u krivu.
Ljudi koji mole da ih se snimi da porodice znaju da su živi
U mraku smo poslali slike tako što smo poredali tri mobitela s videodatotekom podijeljenom na tri dijela kako bismo ubrzali proces. Trajalo je satima, daleko nakon početka policijskog sata. Granatiranje se nastavilo, ali su oficiri koji su nam bili dodijeljeni da nas prate kroz grad strpljivo čekali.
Tada se opet prekinula naša veza sa svijetom izvan Mariupolja.
Vratili smo se u prazan hotelski podrum s akvarijem punim mrtvih zlatnih ribica. U našoj izolaciji nismo znali ništa o rastućoj ruskoj kampanji dezinformacija kako bi se diskreditirao naš rad.
Ruska ambasada u Londonu objavila je dva tweeta u kojima se fotografije Associated Pressa naziva lažnim i tvrdi da je trudnica zapravo glumica. Ruski ambasador držao je kopije fotografija na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a i ponavljao laži o napadu na rodilište.
U međuvremenu smo u Mariupolju bili preplavljeni ljudima koji su nas pitali za najnovije vijesti iz rata. Toliko ljudi mi je dolazilo i govorilo, molim te, snimi me kako bi moja porodica izvan grada znala da sam živ.
Širenje ruskih laži
Do tada do Mariupolja više nije dopirao nijedan ukrajinski radijski ili televizijski signal. Jedini radio koji smo mogli uhvatiti emitirao je iskrivljene ruske laži – da Ukrajinci drže Mariupolj kao taoca, pucaju na zgrade, razvijaju kemijsko oružje. Propaganda je bila toliko jaka da su neki ljudi s kojima smo razgovarali povjerovali u to unatoč dokazima vlastitih očiju.
Poruka se stalno ponavljala, u sovjetskom stilu: “Mariupolj je opkoljen. Predajte svoje oružje.”
Dana 11. marta u kratkom pozivu bez detalja naš urednik pitao je možemo li pronaći žene koje su preživjele zračni napad u rodilištu kako bismo dokazali njihovo postojanje i autentičnost. Shvatio sam da je snimka morala biti dovoljno snažna da izazove odgovor ruske vlade.
Našli smo ih u bolnici na prvoj liniji ratišta, neke s djecom, a druge u trudovima. Saznali smo i da je jedna žena izgubila dijete, a potom i vlastiti život.
“Možete umrijeti u svakom trenutku”
Popeli smo se na 7. sprat kako bismo poslali video slabom internetskom vezom. Odatle sam gledao kako se tenk za tenkom kotrlja uz bolnički kompleks, svaki označen slovom Z koje je postalo ruski simbol za rat.
Bili smo okruženi; deseci liječnika, stotine pacijenata i mi.
Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu su nestali. A put do našeg kombija, s našom hranom, vodom i opremom, prekrio je ruski snajperist koji je već pogodio jednog liječnika dok je izlazio.
Sati su prolazili u mraku dok smo slušali eksplozije. Tada su vojnici došli po nas vičući na ukrajinskom.
Nismo se osjećali spašenima. Činilo se kao da smo samo premješteni iz jedne opasnosti u drugu. U tom trenutku nigdje u Mariupolju nije bilo sigurno, a nije bilo ni olakšanja. Možete umrijeti u svakom trenutku.
“Bilo me sram što odlazim”
Osjećao sam se nevjerovatno zahvalno vojnicima, ali i otupjelo. I bilo me sram što odlazim.
Nagurali smo se u Hyundai s tročlanom obitelji i uvukli se u kolonu dugu pet kilometara koja se kretala prema izlazu iz grada. Oko 30.000 ljudi izišlo je iz Mariupolja tog dana, toliko da ruski vojnici nisu imali vremena pomno pogledati automobile s prozorima prekrivenim celofanom.
Ljudi su bili nervozni. Tukli su se, vrištali jedni na druge. Svake minute čuo se nalet aviona ili zračni napad. Tlo se treslo.
Prešli smo 15 ruskih kontrolnih tačaka. Na svakoj bi se majka koja je sjedila naprijed u našem automobilu ljutito molila, dovoljno glasno da je čujemo.
Dok smo se vozili kroz kontrolne tačke – treću, desetu, petnaestu, gledajući vojnike s teškim naoružanjem – moje nade da će Mariupolj preživjeti su nestajale. Shvatio sam da bi ukrajinska vojska samo da bi stigla do grada morala probiti silan obruč. A to se neće dogoditi.
Na zalasku sunca došli smo do mosta koji su Ukrajinci uništili kako bi zaustavili rusko napredovanje. Tu se već zaglavila kolona Crvenog krsta od 20-ak automobila. Svi smo skrenuli s ceste u polja.
“Bili smo vani”
Stražari na kontrolnoj tački broj 15 govorili su ruski s grubim kavkaskim naglaskom. Naredili su cijelom konvoju da ugasi farove kako se ne bi vidjelo oružje i oprema parkirana uz cestu. Jedva sam razaznao bijeli Z naslikan na vozilima.
Dok smo se zaustavljali kod šesnaeste kontrolne točke, začuli smo glasove. Ukrajinski glasovi. Osjetio sam ogromno olakšanje. Majka ispred mene briznula je u plač. Bili smo vani.
Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Sada ih više nema.
Još uvijek smo preplavljeni porukama ljudi koji žele saznati sudbinu njihovih najmilijih koje smo fotografirali i snimali. Pišu nam očajno i intimno, kao da nismo stranci, kao da im možemo pomoći.
Kad je krajem prošloe sedmice u ruskom zračnom napadu pogođeno kazalište u kojem su se sklonile stotine ljudi, mogao sam točno odrediti kamo bismo trebali ići da dobijemo informacije o preživjelima, da iz prve ruke čujemo kako je biti zarobljeni satima ispod hrpa ruševina. Znam tu zgradu i porušene kuće oko nje. Znam ljude koji su zarobljeni ispod toga.
U nedjelju su ukrajinske vlasti saopćile da je Rusija bombardirala umjetničku školu u Mariupolju u kojoj je bilo oko 400 ljudi.
Ali tamo više ne možemo doći.
(AP/Index)
