Piše: Grupa starješina ARBiH iz Zavidovića i Vozuće
Tokom cijele ove godine mediji na ovim prostorima pretrpani su neviđenom hajkom i kampanjom koja je usmjerena protiv ratnog komandanta 3.korpusa gen. Sakiba Mahmuljina ( u prvoj polovici godine na meti je bio i ratni načelnik CSB Zenica g-din Šefika Džaferovića), a u kontekstu ratnih zbivanja u Vozući od prije 20 godina. Kampanja je imala i političku dimenziju jer je inicirana od strane odlazećeg kontraverznog dopredsjednika federacije BiH Mirsada Kebe i njegovih dušebrižnika , a u parlamentu BiH poslanici SNSD napuštaju sjednice parlamenta kojima predsjedava g-din Džaferović. Time se u stvari demaskira pravi cilj političke borbe , a to je onemogućavanje uspostavljanja državne vlasti bez pripadnika SNSD.
Nosioci kampanje kroz medije su krajnje tendenciozni i zlonamjerni diletanti koji u stvari o Vozući ne znaju ništa, ali uporno pominju 68 (?) žrtava iz Vozuće tražeći linč za Mahmuljina i Džaferovića nakon 20 godina. Pominjanjem broja od 68 žrtava, razne Markovićke, Majkićke, Galijaševićke , Stevanović, u stvari ponovo prizivaju aveti prošlosti, a radi ubiranja jeftinih političkih poena. Pri tome zaboravljaju da je tokom proteklog rata samo jedna granata sa srpskih položaja ubila 68 civila na Markalama, samo jedna granata sa Ozrena usmrtila je 75 mladića i djevojaka na Kapiji u Tuzli, u samo jednoj masovnoj grobnici Tomašici, više od 20 godina je skrivano preko 450 tijela nesrba iz Prijedora. U samo jednoj općini – zaštićenoj zoni UN Srebrenici je ubijeno preko 8000 Bošnjaka, u samo jednom gradu Sarajevu tokom troipogodišnje opsade ubijeno je hiljadu djece.
Gdje nas to vodi nabrajanje strašnih žrtava veliko srpske politike i agresuje? Samo u Zavidovićima 138 civilnih žrtava koje su najvećim dijelom posljedica upravo Vozućkog ratišta , a slične podatke imaju i u Maglaju, Banovićima, Živinicama , Tuzli, Gračanici….
Puko nabrajanje žrtava vodi nas u zamku da se odmah počnu prebrojavati žrtve i na suprotnoj strani , pa se vlastiti zločini pokušavaju pravdati zločinima suprotne strane , što je bogohulno i društveno neprihvatljivo.
Žrtve su žrtve i zahtijevaju barem minimum pijeteta bez obzira da li su „naše“ ili „njihove“. S druge strane, radi objektivnosti , mora se napraviti ozbiljna analiza i stvoriti slika svih žrtava, u ovom slučaju, iz Vozuće. Jer priča o Vozući nije nastala 10.09.1995. godine. Svako objektivan i željan istine i pravde, treba se upitati : Šta je bilo prije? Šta se događalo ranije?
A događalo se slijedeće:
Već početkom 1992.godine, u nekim kafanama u ruralnom dijelu Zavidovićke općine, na repertoar su uvrštene pjesme poput :“Spremte se, spremte…“, „To su straže đenerala Draže…“. Postavljene su barikade prema Ribnici i Zavidovićima i na području Gostovića. U samu Vozuću (s.Kalaiše), iz Tuzle je izmještena oklopno motorizovana četa sa rezervistima JNA u funkciji zastrašivanja i demonstracije sile. Nerijetko golobradi mladići u „Rambo“ stilu okitili su se redenicima, šajkačama i poznatom ikonografijom. Bošnjačke nane su vraćane sa šaltera pekare uz obrazloženje da za njih nema hljeba pošto moraju hraniti svoju vojsku. Javna dobra, šumska mehanizacija,transportni kapaciteti,odjednom su postali „srpski“. Na širem području Vozuće živio je podjednak broj Srba i Bošnjaka (po nekim podacima bilo je oko 3200 Bošnjaka i 3000 Srba). Ali, sve je odjednom postalo „srpsko“, prije svega: „Srpska opština Vozuća“, „srpska policija „, „srpska TO“. Krajem 1991. i početkom 1992.godine život Bošnjaka u Vozući je bio pun strah i neizvjesnosti. Zbog toga su Bošnjaci počeli polahko da se iseljavaju.
Govoriti o zbivanjima u bližem okruženju Vozuće do 25.06.1992.godine oduzelo bi previše vremena, mada su događaji u selu Adžići , na Tripića Visu, Željovoj, Kapetanovom Brdu , Predražićima i Ribnici usko povezani sa događajima u Vozući koji će uslijediti nakon tog datuma i imaju uzročno-posljedničnu vezu.
25.juna 1992., tačno u 06.00 sati otpočeo je opšti napad na bošnjačka sela i zaseoke. Minobacači , topovi, samohotke, tenkovi, patovi, pamovi bili su naspram tek formiranog odreda TO Vozuća koji je raspolagao sa oko 30 poluautomatskih i automatskih pušaka, jednim puškomitraljezom, nešto lovačkih pušaka i desetak pištolja. Linije odbrane nisu ni postojale , dijelom i zato što Bošnjaci Vozuće nikako nisu mogli da povjeruju da će ih napasti komšije Srbi sa kojima su kroz istoriju dobro živjeli. Isti taj narod se našao u okruženju, formirani su zbjegovi. Vladao je haos i zbunjenost, a do 27.06. drama je završena tako što je Vozuća etnički očišćena. Neki zbjegovi su se izvukli, samo zahvaljujući borcima Vozuće i Banovića. Ručno su zapaljena i izgorjela sela Gare, Zabrdo, Brdo,, Bukvići, Vukovine, Delići i Hodžića Polje, zapaljena je i najstarija kuća u Vozući, ona Hatkina, koja je bila svojevrstan simbol Vozuće. U svojoj kući u selu Brdo ubijeni su i zapaljeni nepokretni Salko i Kalajka Softić. Masakrirani su Mehanović Ziba i Hakija Muharemović. Samo u dane 25. i 26.06. 1992.g. poginulo je 26 civila, a neravnopravna borba će trajati naredna dva mjeseca.
Uz nadljudske napore boraca iz tog vremena koji su bili naoružani samo hrabrošću, spriječene su puno veće žrtve i stradanje civilnog stanovništva.
Vozuća je etnički očišćena
Na području gdje je živjelo 3000 Bošnjaka , ostale su da žive samo Mehinagić Ulfeta (udata u porodicu Petrović) i njezina sestra Dževahira.
Preživjeli i izbjegli su se obreli u susjednim opštinama Banovići, Živinice,Tuzla,Olovo …i širom svijeta: od Norveške do Kanade .
Nepotpuna lista ubijenih Bošnjaka u Vozući od strane četničko – srpskih snaga
- Hamdija Softić (starac), spaljen živ u svojoj kući zajedno sa majkom Zlatkom,
- Zlatka Softić (starica), spaljena živa zajedno sa sinom Hamdijom u svojoj kući,
- Salko Softić, nadimak Žuna (starac) također biva spaljen u vlastitoj kući.
- Ziba Mehanović, polivena benzinom i spaljena živa pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće.
- Fuad Softić
- Džebrail (Džebo) Demirović, strijeljan u blizini sela Delići
- Fikret Turbić (Zrno), strijeljan u blizini sela Delići
- Senad Čamdžić (Džino) , strijeljan u blizini sela Delići (Demirović, Turbić i Čamdžić sahranjeni u isti mezar)
- Fikret Mehanović
- Hakija Muharemović.
- Mehmed Đerzić
- Hamid Husić (Šuco)
- Bećir Husić
Dio Bošnjaka je odveden u selo Miljevići (srpsko selo sa provizornim logorima za Bošnjake odakle su dalje odvođeni u zloglasne logore na Ozrenu kao što su Rosulje i Tumare) iznad Vozuće. Dijelu Bošnjaka koji nisu htjeli napustiti domove ili su pak uhvaćeni prilikom bijega ni danas nema traga.
Za zločine još niko nije odgovarao
Time drama o Vozući nije bila završena. Završen je samo prvi čin. U narednih 1174 dana jedinice ARBiH će pokušavati osloboditi Vozućki džep uz sporadične uspjehe (maj 1994. Vijenac i u junu 1994.godine , Šuplja bukva-Svinjašnica). Važan događaj iz 1995. dogodio se krajem maja 1995.godine kada je oslobođena greda Podsjelovo, što je bio nagovještaj konačnog sloma . Ovi uspjesi su najdirektnije uticali da se iz Vozuće iseli oko 90% civilnog srpskog stanovništva. Srpski vojni o politički rukovodioci si bili svjesni da se Vozuća ne može vojnički odbraniti, pa je civilno stanovništvo , već od 1993.godine, organizovano iseljavano u dubinu Ozrena (selo Panjik) i dalje prema Doboju, Modrići , Kotorskom…
Operatvni značaj Vozuće je bio utoliko veći, što je Tuzlanski bazen sa oko milion stanovnika i izbjeglicama iz istočne Bosne , bio faktički odsječen od ostatka države, pa je dostavljanje , čak i humanitarne pomoći, bilo otežano i onemogućavano. Jer lokalni putevi preko Zvijezda planine prema Olovu i Ribnici i dalje preko Vrane i Milankovića , prema Banovićima i Tuzli, su zimi bili teško prohodni i ugroženi vatrom neprijatelja. Redovno je otvarana vatra sa Bradinja prema svemu što se kreće u Ribnici (Čak i po jasno označenim vozilima UMPROFOR-a).
Pored svakodnevnih ljudskih gubitaka, tokom tri i po godine, Armija RBiH je oko „Vozučkog džepa“ imala raspoređene relativno velike snage ekvivalenta šest do osam brigada ( u kasnijoj fazi –dvije divizije). To je, na jednoj strani pravilo ogromne iscrpljujuće troškove, a na drugoj strani je ograničavalo ARBiH i sprečavalo da ona aktivno i u punoj mjeri ispolji operativno strategijsku inicijativu. Oslobađanjem Vozuće bi se dobile velike snage koje su se mogle upotrijebiti na drugim važnim ratištima.
Dakle , u geografsko smislu, relativno mali prostor „Vozućkog džepa“ i tih trinaest kilometara presječenog puta je paralisalo život civila i vojnika u Zeničkoj i Tuzlanskoj regiji .
Pojednostavljeno rečeno , Srbi su uporno branili Vozuću, ne zbog samog tog naselja, već zato što su znali koliko ona znači za Armiju R BiH i državu u cjelini.
Postojao je i ogroman problem običnom čovjeku Vozućaninu koji se obreo u Zavidovićima da dođe do svoje familije u Banovićima. Goriva za ovaj 300 km dugačak put (u oba smjera) nije bilo , a kraćim putem pješice trebalo je 8-10 sati pješačenja. Sve to zbog 13 km prekinutog puta dolinom rijeke Krivaje kojim se kretalo hiljadama godina. Presijecanje puta Tuzla – Zenica je bilo potpuno neprirodno i toga su bili svjesni i Srbi u Vozući. Zbog davanja moralne podrške i stvaranja lažne slike o značaju Srpstva u Vozući, ovu enklavu često su obilazili vojni i politički prvaci RS na čelu sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i Vasilijem Kačavendom. Tako se Vozuća okitila atributima : „Srpski Staljingrad“, „Bastion pravoslavlja“, „Mala Moskva“, „Južni Srbobran“ ,“Južna baklja Ozrena“ i sl. Stvaran je mit o nepobjedivosti Srba iz Vozuće. Razbuktavana je vjera i nada da će se dići sve Srpsko u odbrani Vozuće.
Drugi čin Vozućke drame dogodio se 10.09.1995.g. Tada su pripadnici 2.korpusa i 3.korpusa ARBiH za samo jedan dan oslobodili Vozuću. U narednih mjesec i po dana oslobođena je i polovina Ozren planine. Ovaj vojnički uspjeh rezultat je temeljitih organizacijskih priprema, povoljnog odnosa snaga, dobre koordinacije između komandi dva korpusa , stečenog ratnog iskustva i visokog borbenog morala pripadnika ARBiH. Borci su ovoga puta, pored hrabrosti i odličnog logističkog obezbjeđenja , bili naoružani i sa odlučnošću da se Vozuća mora osloboditi.
Za motiv pisanja ovog članka bitno je istaći da su se u sastavu združenih snaga 35.dKoV, koje su napadale na objekat Paljenik, nalazili i strani dobrovoljci (mudžahedini) , uglavnom iz afroazijskih zemalja, za koje srpska strana, „Kebo i njegovi svjedoci“ tvrde da imaju neke nove dokaze o izvršenom zločinu.
Prilikom razmatranja problematike ratnih zločina treba imati u vidu da je u svim borbenim dokumentima jedinica ARBiH (od čete do korpusa) precizno regulisan postupak sa ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskom konvencijom i humanitarnim pravom ( Putem Zapovijesti, dakle, naredbodavno). Pisani dokumenti i živi svjedoci mogu potvrditi koliko se insistiralo na civilizovanom i humanom ponašanju tokom izvođenja borbenih dejstava. Naglašavano je da „MI“ ne smijemo biti kao „ONI“. Starješine koje su prisustvovale na referisanjima kod komandanta 3.korpusa znaju koliko je on lično insistirao da se spriječe i sankcionišu sve devijantne pojave, čak i paljevine i pljačke napuštenih objekata. O tome postoje i pisani dokumenti. Bataljon Vojne policije 3.korpusa je danonoćno ulagao napore na očuvanju reda i sprovođenju zakonitosti. Insistirano je da, zbog stalnog napredovanja naših jedinica, čim prije počne da se uspostavlja vojna i civilna vlast na tek oslobođenim teritorijama. U tom smislu su angažovane jedinica „Balte“ sa strane 2.korpusa i specijalna jedinica policije iz CSB Zenica. Drugi dan nakon oslobođenja u Vozući je uspostavljena policijska stanica iz sastava ljudstva PU Zavidovići.
U ovoj legitimnoj vojnoj operaciji poginulo je oko 155 pripadnika ARBiH, a preko hiljadu ih je ranjeno uz 12 nestalih. Zarobljeno je 213 srpskih vojnika koji su kasnije razmijenjeni. Preciznih podataka o poginulim i ranjenim Srpskim vojnicima i civilima nema, ali se pretpostavlja da se radi o puno većem broju od broja 68 koje ovih dana pominju „političari“. Procjenjuje se da je u prva dva dana Operacije poginulo oko 150 srpskih vojnika
Za događanja na Vozućkom ratištu procesuiran je i osuđen po komandnoj odgovornosti komandant GŠ ARBiH general Rasim Delić. On nije dočekao da presuda postane pravosnažna jer je u međuvremenu preminuo, a doprinos srčanom udaru koji je uzrok smrti, dao je i boravak u pritvoru Međunarodnog suda za ratne Zločine u Hagu. Ironijom sudbine komandant ARBiH je procesuiran i preminuo puno prije nego što je komandant VRS general Ratko Mladić i došao u Hag.
Drama o Vozući ima i dodatnu vrlo bitnu dimenziju o kojoj javnost, uzburkana aktuelnim političkim igrama, vrlo malo zna.
Među autentičnim Srbima iz Vozuće iz ratnih vremena , pa i danas, vlada uvriježeno mišljenje , od boraca do komandanata, da je Vozuća izdana – prodana od strane političkog i vojnog rukovodstva RS. Da se ne radi o teoriji zavjere govore slijedeći argumenti iz srpskih izvora (knjiga N.Cvjetkovića „Odbrana Vozuće 1992-1995“) :
Na mirovnim pregovorima tokom 1993., a prema Oven-Stoltenbergovom planu Srpska strana se trebala odreći 12% teritorije , a u tih 12% se nalazila i Vozuća. Već tada je bilo jasno Srbima Vozuće da će ona biti ostavljena- prodata-predana.
U aprilu i maju 1994.godine planom Kontakt grupe predviđeno je da RS pripadne 49% teritorije BiH, a hrvatsko-bošnjačkoj federaciji 51%. Vozuća se ponovo našla van RS.
Nakon toga političko i vojno rukovodstvo je počelo diskretno da ostavlja Vozuću. U martu 1995.g. je gotovo prestala komunikacija Vozuće sa taktičkom grupom Ozren, operativnom grupom Doboj i komandom 1.kraiškog korpusa. U takvoj mučnoj situaciji se pokušavalo kontaktirati i tražiti pomoć direktno od Ratka Mladića, ali umjesto njega, načelnika štaba 4.ozrenke brigade primio je Manojlo Milovanović (Razgovor je bio neugodan i bez posebnih zaključaka i konkretnih rezultata).
Kod samih Vozućana javlja se sumnja da postoje nejasnoće oko gubitka Vijenca i da se radilo o izdaji. Čak i borci Laktaške brigade , prilikom odstupanja sa Šuplje Bukve komentarišu gubitak tog objekta :“u pitanju je izdaja“
Događaju se i nerazjašnjena ubistva , a dezertiranje je svakodnevno.
Srpski obavještajci su prisluškivali veze jedinica ARBiH putem prislušnih uređaja tajnog naziva „Izvor“ i „Potok“. Dragocjeni podaci sa „Potoka“ su odjednom presušili. Sumnja se da je neko sa srpske strane izdao gdje se nalazi lokacija tog uređaja.
Kod branilaca Vozuće javlja se zebnja i strah od budućnosti
Osjećaj ostavljenosti je pojačan kada je propao pokušaj spajanja Vozuće sa srpskim snagama oko Olova i na Nišićima („rezervni koridor“ ). Moral je dodatno urušilo neslaganjnje vojne strukture i političkog vrha RS oko krucijalnih pitanja tokom 1994.godine, kao i sankcije koje je SR Jugoslavija uvela RS , a što se vrlo negativno odražavalo na dolinu Krivaje.
Par mjeseci prije pada Vozuće drastično su smanjena sljedovanja MTS za branioce. Umjesto 5 tona goriva mjesečno, brigada je dobijala 600 litara što nije bilo dovoljno ni za pravljenje hljeba. Zalihe mina , granata i sitne municije smanjene su na minimum (desetak borbenih vozila je bilo potpuno bez granata). Komanda 4.ozrenske brigade je u magacinu imala onoliko metaka kolika je bilo onih ljudi koji su napadali. Pretpostavljene komande su okrenule leđa „Srpskom Staljingradu“ kada se radi o MTS, a s druge strane, popuna jedinica ljudstvom je vršena pobjeguljama, švercerima i ljudima bez morala. Broj dezertera u samo jednoj brigadi dostigao je cifru od 2711.
Neposredno pred napad, srpske snage su preko prislušnog uređaja „Izvor“ znale gotovo sve detalje o planovima jedinica ARBiH. Znalo se da se ovaj put radi o vrlo ozbiljnim namjerama oko 14000 pripadnika ARBiH. Zbog toga je od vojnih struktura u Doboju tražena materijalna pomoć i smjernice šta da se radi. Nisu dobili savjet , a materijalna pomoć je bila zanemarljiva (uvredljivo mala).
Kada su otpočela borbena dejstva i strašna borba, na zahtjev iz Vozuće za pomoć, komandant taktičke grupe Ozren Novak Đukić, obećao je da može poslati samo jedan vod (20-30 vojnika)
Istog dana , iz Vozuće izvještavaju Novaka Đukića da je probijena linija 2. ozrenske brigade od strane snaga 2.korpusa, on demantuje te navode i tvrdi da to nije tačno.
Naređenje komandanta 1.kraiškog korpusa koje je potpisao general Arsić Vladimir da „nema povlačenja iz Vozuće“ stiglo je u jedinice VRS kada je već sve bilo gotovo.
Kod komandnog kadra jedinica VRS u Vozući preovladavalo je mišljenje da niko iz obruča ne bi izašao živ da su ispoštovali tadašnja naređenja pretpostavljene komande.
Pojedini visoki oficiri ARBiH bili su iznenađeni izostankom bilo kakve reakcije viših nivoa komandovanja VRS. Naime, u ranijim borbenim dejstvima na Vozućko-Ozrenskom ratištu, kada bi jedinice ARBiH probile linije i ozbiljnije zaprijetile , odmah bi reagovala viša komanda VRS, uvela u borbu desetak tenkova i stanje bi se smirilo, a linije nerijetko vratile.
I sami borci su tokom trajanja borbi nailazili na tople ostatke hrane na šporetima, ne vjerujući da niko nije upozorio ljude na napad.
Imajući u vidu obim priprema, oprativni razvoj i kapacitete ARBiH u ovoj Operaciji, može se sa sigurnošću tvrditi da bi Vozuća bila oslobođena bez obzira na reakciju srpske strane.
Prema srpskim izvorima na Vozućkom ratištu je tokom cijelog rata ukupno poginulo nešto više od 2000 boraca i oko 200 civila (na obje strane).
Od ukupno 1008 vojnika i 62 civila koji su (prema srpskim izvorima) , tokom rata poginuli na srpskoj strani, vjerovatno je dobar broj onih koji su „morali“ stradati u vihoru rata. Ali ogroman broj je mogao biti pošteđen i spašen da je vojno i političko rukovodstvo RS drugačije postupalo, barem krajem rata. Svojim nečinjenjem , u prvoj polovini septembra 1995.g. oni su napravili ambijent u kome su stradali mnogi ljudi, napravljen je pakao i haos u kome su se mogli dogodit i ratni i drugi zločini. Oni koji danas špekuliraju ratnim zločinima, nasjedaju na igre srpskih obavještajnih službi i njenih pripadnika, na žalost i iz našeg naroda.
Već smo naveli da je po komandnoj odgovornosti za Vozuću odgovarao komandant ARBiH. Naš stav je da za zločine treba da odgovaraju svi oni koji su ih naredili, a zatim oni koji su ih neposredno izvršili. Odgovorni su i oni koji ih nisu sprečili, ali oni se, u ovom slučaju, nalaze na srpskoj strani.
Na žalost , uvijek će, izgleda , postojati ekstremni politički jastrebovi koji manipuliraju žrtvama, a radi borbe za fotelje. Pri tome im odgovara da uznemire javnost i u RS i u Federaciji BiH.
Iskreno se nadamo da pravosudni organi ove države neće podleći atmosferi linča i da će spriječiti da gospodin Mahmuljin i gospodin Džaferović budu samo kolateralna šteta u političkim egzibicijama naših vajnih „političara“ na svim stranama.
I na kraju ističemo da je završna operacija oslobođenja Vozuće bila briljantna vojnička pobjeda na koju trebaju biti ponosne i sadašnje i buduće generacije, a posebno neposredni učesnici.
