Piše: Said Šteta / www.dnevno.ba
Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da napišem priču o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji, o ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce.
O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Evo prva priča!
Mirnes Mešinović, dijete rudara Hasana i majke Saime domaćice, rodio se 1973. godine u Smajićima. To je ono selo u općini Zenica, pored prelijepog izletišta Bistričak, koje proljetne poplave uništiše. Selo koje se pominjalo tada a danas zaboravljeno kao i ljudi.
Osnovnu školu „Ćamil Sijarić” završio je u Nemili a potom zanat u Industrijskoj školi u Zenici. Tek što je zakoracio u mladost, rat mu je sa obronaka Vlašića donosio taj užas pred sami kućni prag. Nije imao izbora, stao je u obranu domovine. Njega je izabrao rat.
Tih i povučen, na licu je nosio osmijeh umjesto osobne karte. U svijetu nedosanjanih snova, prekinutih i pocijepanih na onoj prvoj stranici života, nije brojao ni dane ni mjesece ni godine. Došla je 1994. godina, kada je ranjen tik pored same kičme. Postaje invalid, ratni, vojni i redaju se odrednice kao na artiklu u policama neke trgovine.
A Mirnes je samo momak zaustavljen u cvijetu mladosti, niti cvate niti vene, nosi ožiljak i nastavlja život na ovome svijetu. Radeći težačke poslove, nije imao šansu, da se zaposli u nekom od državnih poduzeća gdje se upošljavaju privilegirani sinovi i kćeri. Mirnes nije bio na tom spisku. Prestanak rata donio je slobodu ali je ostavio i nepravdu, mnogo nepravde.
Trbuhom za kruhom, noseći one ratne rane, bolne i teške, odlazi put Splita i zapošljava se u brodogradilištu kao varilac. Onda se 2007. godine, na već načeto tijelo, spustila teška bolest. Težački rad, izloženost otrovima, raznim isparavanjima, samo su pomogli onu pogan od bolesti da se okomi na ovog mladog čovjeka.
Majka Saima, već je izgubila dvoje djece, baš dok su bili mali i djeca, pa onda muža. Nije se mirila sa bolešću njenog Mirnesa ali je saburala. Nadala se i samu sebe hrabrila da izdrži. Pa ona je majka, mora biti jaka i nema izbora. I Mirnes se borio, nije posustajao. Rijetke trenutke istinskog druženja, dijelio je sa svojim Udruženjem kluba paraolimpijskih sportova „Baton” gdje je nalazio drugove istih sudbina i skoro u pedalj istih rana i ožiljaka. Sa njima je putovao tamo gdje nikada sam ne bi otišao. Stigao je i do Turske. Tako na putovanju autobusom do Istanbula bilo je upitno hoće li izdržati njegov aparatić koji mu je pomagao u disanju.
Tu su bili drugovi koji su kao njegove pčele oko njega nadvijeni, pratili svaki njegov treptaj oka. Mirnes se samo smijao i nosio onaj svoj dražesni osmijeh do Bosfora. Prosuo ga baš tamo gdje se spajaju dva kontineta. Možda je on i tada znao da neće imati drugu priliku, no nije pokazivao ništa svojim drugovima do vedra duha i široka osmjeha.
Bolest je bila okrutna. Uz njega su bili drugovi, njegovi „Batonci” kako se međusobno vole oslovljavati. Tražili su lijeka i nadali se. Bilo je i napredaka. U tim trenucima Mirnes bi odlazio svojim pčelama koje su ga neobično voljele. Ostajao bi pored košnica zadugo, kao da je pričao s njima. Da li je imao ljubav, jer se još nije bio ni oženio ili su pčele popunile mjesto u već oslabljenom srcu, ostat će nepoznanica.
Samo, svaki put kada bi dolazio od svojih pčela bio je veseliji, nekako je zračio onom toplinom koje nema na svakome licu. Nosio je taj fini medni trag. Njegov brat Asim, demobilizirani borac i sam nezaposen, dok priča o tim trenucima podrhtava mu glas. Kaže, Mirnes je prošlu godinu, koja je bila izuzetno medonosna, skoro sav prikupljeni med podijelio. Nije ga želio prodati. Samo je dijelio. A onda je bolest uznapredovala. Sve je teže sakupljao snagu da ode do svojih pčela.
Početak studenog, prošle godine, Mirnes je izgubio ovu posljednju utrku. Izdahnuo je na rukama svog brata Asima u četrdesetprvoj godini života, stalno spominjući Uzvišenog Gospodara.
Nakon par noći od preseljenja na onaj ljepši svijet, njegova majka Saima usnila je san. Kaže došao joj Mirnes sa onim osmjehom kao kada se tek zamomčio, širokim i nevinim, sav nekako sretan. Gleda ga majka, na nekakvoj cvjetnoj livadi, razigran baš kao jedna od njegovih pčela, sa željom da sleti na svaki cvijet. Čist, veseo i nasmijan sred te mirišljave livade kakva se samo da u snu vidjeti, rekao je majci: “Draga mama nemoj plakati, znaš kako sam bio bolestan i nisam mogao disati, evo me, sad sam dobro. Meni je dobro mama.”
Valjda dobri ljudi, koji na ovom svijetu nisu osjetili dobra, zato i odlaze, ne znam?
Zaiskrila je suza u krajičku oka brata Asima a onda nastavi.
„Ja sada pazim njegove pčele ali ne da mi se pomisliti da ga nema. Sve mislim Mirnes je tu, morebit je kod pčela. Kada ga ne nađem tamo odem do njegova mezara, znam da ću ga tamo naći. Eto, još mislim da je tu,” završi čovjek, priču o bratu, ratniku, invalidu.
Čovjeku koga više nema.
