Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, nakon saglasnosti konsultirajućeg profesora, predao sam (juni 2013. g.) prijavu za doktorsku disertaciju pod naslovom „Medijska funkcija i etička dimenzija odnosa s javnošću Islamske zajednice”, s namjerom da istražim i analiziram na koji način savremena praksa odnosa s javnošću može pomoći IZ da bolje i uspješnije ostvari svoju misiju, vodeći se, između ostalog, i činjenicom da već duže vrijeme radim u Rijasetu na poslovima odnosa s javnošću. S druge strane, ovom problematikom, u njenom užem smislu, u IZ i BiH niko se nije bavio na akademskoj razini, pa sam temu smatrao inovativnom.
Skoro deset mjeseci od pokretanja procedure, konačno sam dobio zvaničnu odluku i ostvario uvid u Izvještaj i prijedlog Komisije koju je formirao Senat Univerziteta u Sarajevu radi davanja mišljenja o podobnosti teme i kandidata. „Kandidat mr. Ekrem Tucaković ne zadovoljava predviđene znanstvene standarde niti je navedena tema podobna za istraživanje kao doktorska disertacija na Fakultetu islamskih nauka Sarajevskog univerziteta”, kaže se pri kraju Izvještaja koji je napisala prof. dr. Fahira Fejzić Čengić, predsjednica Komisije, dok su dva druga člana bili prof. dr. Dževad Hodžić, potencijalni mentor i član, i doc. dr. Aid Smajić, član. Pouzdano znam da je Izvještaj pisala dr. Fahira Fejzić Čengić, kao predsjednica Komsije, te da predstavlja u cjelini njen lični stav, premda su ga i ostala dva član prihvatila. Izvještaj se završava konstatacijom „u slučaju da se ostali članovi Komisije ne slažu sa ovim Izvještajem, molim da se očituju u izdvojenim mišljenjima.” Izdvojenih mišljenja nije bilo.
Generalno, Izvještaj je jezički konfuzan i kontradiktoran, dijelom je napisan u prvom licu jednine („sklona sam stavu”, „ne bih mogla”), dok je na drugim mjestima u trećem licu jednine (stav Komisije). Stoga, ostaje nejasno šta je lični stav, a šta stav Komisije. Iz stila i jezika kojim je pisan vidi se neusaglašenost i subjektivnost, što obesmišljava samo postojanje Komisije. Razumljivo je da jezik bilo kojeg izvještaja iza kojeg stoji tročlana komisija treba odražavati nepristrasan i usaglašen stav i da elementarna korektnost i profesionalnost nalaže da se ovakva vrsta izvještaja ne piše u prvom licu jednine. Jer na koji način se može razaznati šta je lični stav jednog, a šta drugog, a šta trećeg člana Komisije, a šta je stav Komisije kao cjeline?
Također, čitajući sadržaj može se, bez malicioznosti, kazati da pisac Izvještaja još uvijek ne zna i nije zapamtio zvanični naziv Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ili mu njeno tačno ime nije ni bitno. Zvanično ime je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, a ne Islamska zajednica Bosne i Hercegovine (IZBiH).
Javno problematiziram ovaj Izvještaj jer smatram da je, dakle, odveć subjektivan, motiviran ličnim a ne znanstvenim porivima i argumentima. Premda mi, uopće, nije nimalo u interesu da, posebno u postojećim okolnostima i konstelaciji pozicija moći, problematiziram ovo pitanje i osporavam utemeljenost iznijetih stavova, svjestan da se time izlažem samo daljem marginaliziranju i mogućim neprijatnostima, ali to činim da bih ilustrirao, na vlastitom iskustvu, nedopustiv odnos prema kandidatima za najviša akademska zvanja. Naime, ovdje želim potencirati one stavove iz Izvještaja koji su, po mom sudu, naučno, metodološki i logički neodrživi, prelazeći preko nekih drugih vrlo znakovitih detalja i saznanja koja su isplivala na površinu tokom trajanja ove duge trakavice.
Nije prihvatljiv, štaviše mnogostruko je štetan, kriterij po kojem sam, kao kandidat, zato što sam radio i radim u Uredu za odnose s javnošću, za prijavljeno doktorsko istraživanje, kako se navodi u Izvještaju, „u sukobu interesa”, i potom dalje obrazlaže zato što bi kao zaposlenik Rijaseta „analizirao i doktorirao na baš toj instituciji, što bi se moglo okarakterizirati i kao ‘doktorat na svom radnom mjestu’, bez previše prilježnosti i potrebnog rada, truda i marljivosti.” Ovakvo obrazloženje na prvo čitanje učinilo mi se smiješnim i krajnje neozbiljnim, ali je, imajući na umu od koga i usljed čega dolazi, više nego simptomatično.
Naime, umjesto da bude prednost to što se namjeravaju analizirati praktična iskustva IZ i teorijska usmjerenja, pisac Izvještaja je kandidatu to uzeo kao bitan nedostatak i zapreku. Shodno gornjem obrazloženju, oni koji rade u administraciji IZ ne smiju se akademski baviti IZ, jer su u „sukobu interesa”. Ovom autoru nije poznato da se još negdje bavljenje znanstvenim radom kvalificira kao „sukob interesa” i pod tim izgovorom se zainteresirani diskvalificiraju. Nadalje, po ovoj logici bili su u „sukobu interesa” svi profesori na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, kao i svi ostali koji su, radeći na fakultetu ili unutar organa Islamske zajednice, magistrirali i doktorirali na ovom ili drugim fakultetima IZ. Svima njima treba osporiti naučna zvanja, jer su ih stekli na „svom radnom mjestu”. Smatram da je ovaj pristup bio sasvim dovoljan razlog za osporavanje korektnosti i utemeljenosti ovog Izvještaja i njegovo odbacivanje.
Ipak, ovaj pristup najbolje pobija sama akademska praksa, prema kojoj asistenti na fakultetima i naučno-istraživačkim ustanovama, uglavnom, radeći na matičnom fakultetu i na svome radnom mjestu magistriraju i doktoriraju. No, neki bi, izgleda, da fakultete IZ i uposlenike IZ iz toga izuzmu, odnosno propisali bi da najviša naučna zvanja uposlenici IZ stiču na fakultetima izvan IZ?! Znači li to da analize i istraživački radovi uposlenika IZ, a koje se tiču njenog rada, trebaju verifikaciju dobiti negdje drugo, neko tamo treba da usmjeri njihov znanstveni diskurs i obuči ih kako da promatraju i razumijevaju IZ? To mi se čini isuviše podaničkim mentalitetom kojeg treba iskorjenjivati u svakoj prilici, jer je ispod svakog dostojanstva i zdrave pameti upravljanje pogleda u nekoga izvana da kaže šta valja a šta ne. Štaviše, uvjeren sam da IZ iz svoje vlastitosti treba sebe proučavati, analizirati, tragati za vlastitim i njenom biću koherentnim pravcima razvoja, organizacije i izgradnje samosvijeti. Nije dobro da tuđi istraživački projekt ili mišljenje budu vrijedniji od onoga što dolazi iz IZ, što dolazi od njenih kadrova, službenika, od njenih imama i muftija.
Nadalje, Izvještaj sugerira da je područje kojim bi se trebalo baviti prijavljeno istraživanje već istraženo, jer su na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu odbranjena jedna magistarska i jedna doktorska disertacija sa dodirnom i sličnom problematikom. Dalo bi se zaključiti da je stav pisca ovog Izvještaja kako je jedna magistarska i jedna doktorska radnja sasvim dovoljna, odnosno da je time sve istraženo i data posljednja riječ za odnose s javnošću IZ. Koliko je odbranjeno magistarskih ili doktorskih radova na žurnalistici, pravu, ekonomiji i drugim znanstvenim oblastima i još uvijek se istražuju te oblasti, međutim za IZ dovljna su dva istraživačka rada i to na Fakultetu političkih nauka?! Ostaje nejasno po kojem se osnovu određene oblasti zabranjuju za istraživanje, proglašavaju zasićenim i istraženim, i to samo jednim magistarskim i jednim doktorskim radom. Ostaje još nejasnije i neshvatljivije koji pojedinac ili komisija ima kompetenciju proglašavanja zabranjenih ili istraženih naučno-istraživačkih oblasti i tema.
Umjesto na sadržaj sinopsisa, Izvještaj je znatnim dijelom usmjeren na moralnu diskreditaciju kandidata, optužujući ga za pokušaj plagijarizma već spominjane magistarske i doktorske radnje, tvrdeći da je „očito imao ove dvije teze u rukama, prilikom prijave svoje dr. teze”. Bez želje da bilo koga uvjerim ili da se pravdam, pogotovu piscu Izvještaja, radi istine želim kazati da nisam „imao ove dvije teze u rukama”, niti sam imao bilo kakvog uvida u njihov sadržaj, ali ovakve konstatacije pisca Izvještaja svjedoče o proizvoljnosti izrečene kvalifikacije i olahkog, bez ikakvih argumenata, diskreditiranja kandidata. Čak pisac Izvještaja u pomoć poziva etiku i pita se kakva bi bila etika Komisije koja bi potpisala pozitivan Izvještaj za podobnost teme, „a naročito za podobnost ovoga kandidata”. Što implicira da se radi o drugom kandidatu da ne bi bilo etičkih dilema i podobnost ne bi bila sporna.
No, najveće iznenađenje ogleda se u tome što je pisac Izvještaja raskošno demonstrirao svoje proročanske sposobnosti te prorekao budućnost i unaprijed kazao da bi kandidatovo istraživanje „bilo i ostalo zarobljeno u nekritičkom diskursu, u jeftinom povlađivanju ideološki pojmljenom ‘duhu vremena’ pa bi kandidat kako sam navodi, nekritički i direktivno zahtijevao ‘potrebu uvođenja u nastavne programe obrazovnih ustanova IZ predmeta odnosi s javnošću i komunikologija'”. Kandidat je vjerovao da jedino Allah dž. š. zna njegovu sudbinu i budućnost, ali iz ovog Izvještaja se razviđa da pisac Izvještaja iz pročitanog sinopsisa vidi budućnost i zna da će njegovo istraživanje biti nekritičko. Ne samo da vidi budućnost kandidata, nego pisac Izvještaja potcjenjuje inteligenciju budućeg mentora i komisije, jer bi i oni dopustili da to bude nekritičko istraživanje, ili bi ih kandidat „omađijao” pa bi im to promaklo. Znanstveno, nema šta!
U prilog vidovitosti i proročanskim sposobnostima pisca Izvještaja ide i njegova tvrdnja da bi kandidat stekao doktorat na radnom mjestu „bez previše prilježnosti i potrebnog rada, truda i marljivosti”. Drugim riječima, u skladu sa tom vidovitošću pisac kandidatu saopćava da je lijen i da se neće truditi.
Također pisac Izvještaja već unaprijed uzima za grijeh moguće predlaganje uvođenja određenog predmeta u obrazovni sistem IZ, kao da je zabranjeno iznositi stav i predlagati, pogotovo ako se to temelji na rezultatima istraživanja. Možda vidovitost piscu Izvještaja nalaže da unaprijed obznani svoja (pro)viđenja da se za takvo što ne može naći utemeljenje i argument?!
Nastavno-naučnom vijeću Fakulteta islamskih nauka je kazano da nije sposobno razlučiti šta je njihovo područje bavljenja, jer Izvještaj konstatira da FIN nije matičan za nošenje sa ovom temom, makar se ona postavljala u oblast Da'we, ili pozivanja u vjeru. Ovdje se postavlja jedno od krucijalnih pitanja za visokoškolske ustanove IZ i kompletnu IZ: ko će Islamskoj zajednici određivati koje teme i na koji način će biti istraživane u njenim obrazovnim ustanovama, odnosno šta je za IZ relevantno i šta potrebno da se istražuje i proučava. Može li se pristati da centri izvan IZ odlučuju na koji način i kojim istraživačkim temama će se baviti islamski fakulteti?
Uz sve navedeno, odgovorni na Fakultetu islamskih nauka su kandidatu priznali nejednak tretman u odnosu na sve druge kandidate i akademsku praksu. Naime, rečeno mu je da je praksa da komisija u toku ocjene teme omogući kandidatima dopunu i korekciju određenih dionica sinopsisa, ili daje uvjetna mišljenja u smislu sugestije i korekcije teme ili fokusa istraživanja. Ništa od toga u slučaju ovoga kandidata nije bilo.
Moralno-ideološka podobnost kandidata i istraživačke teme, posebno u totalitarnim sistemima, predstavljaju uvijek spreman izgovor za eliminaciju nepoželjnih ličnosti. Međutim takvu praksu ne mogu podržati znanstveni razlozi i demokratski standardi koji obrazovanje smatraju temeljnim ljudskim pravom a naučno-istraživačke teme ne ograničavaju i ne zabranjuju ukoliko imaju metodološku valjanost i naučno relevantne hipoteze i ciljeve. Da u akademskoj zajednici postoji proizvoljnost i iskazivanje ličnih animoziteta prema kandidatima dovoljno se prisjetiti svojevrsne „drame” na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, maj 2012. godine, kada je Nastavno-naučno vijeće Filozofskog fakulteta u Sarajevu, uz punu podršku tadašnjeg dekana, proglasilo Fatmira Alispahića nepodobnim za stjecanje doktorata. Naime, Alispahićeva doktorska teza „Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti” dobila je pozitivnu ocjenu Odsjeka za književnosti naroda BiH, no, prema tadašnjim medijskim izvještajima, jedan broj profesora je okarakterizirao Fatmira Alispahića da je „rasista i pobornik ksenofobije, govora mržnje i nacionalizma, te da kao takav ne može steći doktorat iz humanističkih nauka”, dok su neki za njegovu doktorsku tezu kazali da su bili protiv zbog „njene nedovoljne znanstvene opravdanosti i načina na koji je elaborirana.”
U slučaju ovoga kandidata pisac Izvještaja je stavio Komisiju pred etičku dilemu pitajući se kakva bi bila njena etika ako bi potpisala pozitivan Izvještaj za podobnost teme „a naročito za podobnost ovoga kandidata”. Kakva li sličnost?
Međutim na Filozofskom fakultetu bilo je profesora koji su imali kuraži i javno se usprotivili „lovu na vještice”, i ponovnom uvođenju „verbalnog delikta” u akademsku zajednicu u čemu je prednjačio profesor filozofije Ugo Vlaisavljević. Neki su kazali kako je to bilo prvi put u historiji fakulteta da se takvo nešto dogodilo, da se govori o moralnoj podobnosti kandidata, a ne o temi. Ipak, tada je, 2012. godine, pod velikim pritiskom javnosti onemogućeno rigidno nametanje moralno-političke podobnosti kandidata i tema u akademskim insitucijama. U junu 2012. godine Senat UNSA ocijenio je da se odluka Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta ne zasniva na zakonskim propisima, da je Vijeće postupilo suprotno proceduri te je Senat „zaključio da je prigovor Fatmira Alispahića osnovan i utemeljen, odnosno da je kandidat navedenom odlukom doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge kandidate”.
Nisam se žalio Senatu Univerziteta, ali, videći kako se stvari odvijaju i objašnjenja koja su mi davana tokom skoro desetomjesečnog čekanja, jesam, u međuvremenu, tražio alternativu. Na drugom mjestu. Tamo gdje se s poštovanjem odnose prema kandidatima i nastoje ih pridobiti za svoj fakultet i univerzitet. I hvala Bogu da alternativa postoji. A znana je praksa zatvaranja akademskih vrata „nepodobnima” u Sarajevu i primoravanje da po „bijelom svijetu” traže ono što im nije bilo dozvoljeno kod kuće. A kući su se vraćali ne samo sa stečenim znanjem, nego i utjecajima i ideološkim usmjerenjima kojima su bili izloženi u tim sredinama.
Uskratiti nekome mogućnost obrazovanja zbog mišljenja, političke pripadnosti, boje kože ili neke druge diferencirajuće odlike predstavlja segregaciju. Odobravati, miriti se i šutjeti na segregaciju u doba slobode jeste saučesništvo u najtežem obliku kršenja temeljnih ljudskih prava zagarantiranih međunarodnim konvencijama i demokratskim standardima.
Iskreno, očekivao sam bolje i, narodski kazano, pismenije obrazloženje. Možda u tom slučaju i ne bih javno reagirao.
Unatoč svemu, za mene je i dalje ključno i suštinsko pitanje: može li i smije li IZ dopustiti da joj neko izvana određuje podobnost kandidata i naučno-istraživačkih tema na njenim fakultetima?
P. S. Ne objavljujem ovaj tekst u medijima IZ isključivo zbog toga da bih izbjegao prigovor kako sam ličnim pitanjem uzurpirao medijski prostor IZ i, drugo, da ne bih neke od kolega urednika izlagao neprijatnostima.
