Današnji dan podsjeća nas na naše tadašnje dileme i nespokojstva, ali i na stradanja, borbe, herojstva i žrtve. Naravno, podsjeća nas i uvijek će nas podsjećati na proljeće.Od tada, od tog marta, prošle su tri duge godine. Tri godine, uistinu, nisu veliki period u životu jednog naroda. Ali, za tri godine na ovom malom parčetu zemlje odigralo se više događaja, dobrih i loših, više borbi, više zločina, više izdajstava i herojstava, više života i umiranja nego u bilo koja tri vijeka naše historije. Nama je bilo suđeno da budemo savremenici tih dramatičnih događaja i da živimo baš u tom vremenu i na tom prostoru. Mi nismo sretna, ali možemo biti ponosna generacija.
S obzirom na obimnu skalu stradanja i patnje, jedno pitanje neizbježno se nameće: je li ovaj stradalnički put, put borbe za slobodu bio jedini mogući izbor i da li je postojao ikakav drugi put da bi se izbjegao ovaj naš tragični sudar sa historijom. Odgovor na ovo pitanja vraća nas na onu burnu, 1991. godinu; na rat u Sloveniji i Hrvatskoj, na njihove referendume, na raspad Jugoslavije, na Vukovar i Dubrovnik i sve drugo što je to pratilo. Mi smo se našli na historijskom raskršću: pognuti glavu i ostati u krnjoj Jugoslaviji, tačnije u Velikoj Srbiji, ili uspraviti se i krenuti u pravcu slobode sa svim rizicima koje je jedan takav izbor nosaio. Odlučili smo se za ovo drugo. Kažem – odlučili, iako nisam siguran da je to prava riječ. Izbora, u stvari, nije ni bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom našeg naroda, sve je teklo neumitno, kao u nekoj antičkoj drami. Našu slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na drugi način. Slobodni ljudi su, ustvari, robovi slobode.
Istina je da patimo i ginemo, ali za slobodu Bosne. A onako bi smo ginuli za tuđi račun, na nekim frontovima protiv Hrvatske, Sandžaka, Kosova, za slavu i veličinu Velike Srbije. Dakle, postojao je samo jedan put i naš narod na današnji dan, prije tri godine, krenuo je tim putem. U tome je smisao 1. marta i našeg današnjeg praznika.
Ja naročito izbjegavam da danas spominjem uobičajene teme, one o Federaciji i konfederaciji, o pravdama i nepravdama mirovnog plana, o plavim putevima i humanitarnoj pomoći, pa i one o ratu i miru. Danas, 1. marta, ja namjerno prešućujem ove, uistinu, važne teme da bih skrenuo pažnju na najvažnije pitanje, na ono što zovemo konstantom naše borbe. Naš cilje je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj će se poštovati čovjek i njegova prava. Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih i jednostranačkih paradržava – kažem to u množini – mi suprotstavljamo naš koncept slobodne i demokratske Bosne. Mržnji i netrpeljivosti mi suprotstavljamo demokraciju i tolernciju.
Ne činimo to zbog njih, njima ništa ne dugujemo. Činimo to zbog sebe. Braneći ovaj princip, koji je izraz civilizacije i koji, zapravo, civilizaciju čini mogućom, mi ćemo svaki dan bivati sve jači i spasit ćemo i sačuvat ćemo Bosnu.
Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana Zemlja je Bosna. Pozivam vas da se za nju izborimo.
