Arapske zaljevske države danas se nalaze u jednom od najneugodnijih strateških položaja u modernoj bliskoistočnoj politici. One nisu primarni borci u sukobu koji se odvija između Irana, Izraela i Sjedinjenih Država, niti su daleki promatrači. Umjesto toga, nalaze se direktno na liniji vatre – geografski, ekonomski i politički.
Projektili i dronovi pogodili su naftna postrojenja, luke i vojne instalacije diljem zaljevske regije. Rafinerija Ras Tanura u Saudijskoj Arabiji, koja prerađuje više od 550.000 barela nafte dnevno, bila je među visoko profilnim metama. Omanska luka Duqm – važno logističko središte – također je napadnuta. Katarska infrastruktura za ukapljeni prirodni plin navodno je pogođena, što je prisililo privremenu obustavu proizvodnje LNG-a i izazvalo oštar porast globalnih cijena plina.
Za zaljevske države, ovi napadi predstavljaju više od pukih sigurnosnih incidenata. Oni su, zapravo, ugrozili same temelje njihovih dugoročnih razvojnih strategija.
Tokom protekla dvije decenije, zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara uložile su znatna sredstva u transformaciju svojih ekonomija. Njihovi su gradovi postali globalna središta finansija, turizma, logistike i inovacija. Neboderi, energetska čvorišta i trgovački koridori simboliziraju viziju stabilnosti i prosperiteta.
Napadi dronovima koji se zabijaju u visoke zgrade ili energetska postrojenja ugrožavaju spomenute vizije. Šteta nije samo fizička – ona je reputacijska, pri čemu investitori, turisti i multinacionalne kompanije pomno prate kada se nestabilnost pojavi u regijama koje su nekada smatrali sigurnima.
Ono što situaciju čini posebno složenom jest to što zaljevske države nisu tražile ovaj sukob. Mnogi arapski lideri u regiji više su puta naglasili da trenutni sukob između Irana i Izraela nije njihov rat.
Zaljevske zemlje čvrsto vjeruju da “to nije naš rat”, naglašavajući da njihov prioritet ostaje mir, stabilnost i gospodarski razvoj.
Ipak, geografija, u trenutnom kontekstu Zaljeva i Irana, otežala je neutralnost.
Iran je priznao pokretanje napada na američke vojne instalacije u nekoliko bliskoistočnih zemalja kao odgovor na zajedničke američko-izraelske udare koji su ubili visoke iranske lidere, uključujući vrhovnog vođu Alija Khameneija. Ali u praksi, ti osvetnički udari nisu ostali ograničeni samo na vojne ciljeve.
Izvještaji pokazuju da su projektili i dronovi sletjeli u Saudijsku Arabiju, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Kuvajt i Oman – zemlje koje nisu bile izravno uključene u izvorni sukob.
Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian insistirao je da Teheran poštuje suverenitet svojih susjeda. U poruci upućenoj regionalnim arapskim liderima, izjavio je da Iran vjeruje da “sigurnost i stabilnost regije moraju biti postignuti kolektivno”. Međutim, akcije na terenu zakomplicirale su tu poruku.
Majed Al-Ansari, glasnogovornik katarskog ministarstva vanjskih poslova, oštro je osudio napade, upozoravajući da udar na zemlju poput Omana – dugo poznatu po svojoj diplomatskoj medijaciji – “predstavlja napad na sam princip diplomacije”. Ovaj osjećaj odražava dublju zabrinutost među zaljevskim čelnicima: da bi eskalacija mogla uništiti same mehanizme potrebne za sprečavanje šireg regionalnog rata.
Do sada, otkako je rat izbio u regiji Zapadne Azije, zaljevske države reagirale su s velikom suzdržanošću. Sistemi protivzračne odbrane diljem regije presreli su većinu dolazećih dronova i projektila. Početni izvještaji sugerišu stope presretanja iznad 90 posto u nekoliko zemalja. Istodobno, Vijeće za saradnju u Zaljevu aktiviralo je zajedničke operacije protivzračne odbrane i izviđačke misije, pozivajući se na članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda, signalizirajući svoje pravo na kolektivnu samoodbranu.No, čak i usred ovih odbrambenih priprema, glasovi unutar regije nastavljaju upozoravati protiv žurbe prema izravnoj konfrontaciji. Bivši katarski premijer šeik Hamad bin Jassim Al-Thani upozorio je da se zaljevske države ne smiju “uvući u izravnu konfrontaciju s Iranom”, tvrdeći da bi takav scenarij “iscrpio resurse obiju strana i omogućio Izraelu da ojača u regiji”.
Ovo upozorenje visokog katarskog dužnosnika obuhvaća stratešku dilemu s kojom se danas suočava Zaljev.
S jedne strane, kontinuirani napadi na energetsku infrastrukturu i civilna područja ne mogu se tolerirati unedogled. S druge strane, direktna vojna eskalacija mogla bi zapaliti regionalni rat koji nijedna strana na kraju ne bi kontrolirala.
Bliski istok je doživio decenije dugotrajnih sukoba – od iransko-iračkog rata do ratova u Iraku, Siriji i Jemenu. Svaki sukob ostavio je duboke ožiljke na regionalnim privredama i društvima. Malo čelnika u Zaljevu želi da se ta povijest ponovi; stoga diplomacija ostaje ne samo poželjna, već i nužna.
Zemlje poput Katara i Omana dugo su služile kao posrednici u osjetljivim regionalnim pregovorima. Ove diplomatske tradicije sada se mogu pokazati vrijednijima nego ikad. No, razmjere trenutne krize također mogu zahtijevati uključivanje šireg međunarodnog posrednika sposobnog razgovarati sa svim stranama.
Za lidere Zaljeva koji traže put iz eskalacije, multilateralni posrednički napor mogao bi ponuditi praktičan put naprijed.
Cilj ne bi bio veliki geopolitički dogovor preko noći. Umjesto toga, cilj bi bio hitne mjere izgradnje povjerenja: zaustavljanje napada na civilnu infrastrukturu, zaštita energetskih koridora i uspostava komunikacijskih kanala za sprječavanje pogrešnih procjena.
Za kreatore politika diljem Zaljeva, izazov je sada uravnotežiti hitne sigurnosne imperative s dugoročnom vizijom stabilnog regionalnog poretka utemeljenog na međunarodnom pravu. Koncertirani multilateralni napor koji okuplja regionalne i globalne aktere – uključujući sile u usponu poput Kine – mogao bi ovu krizu pretvoriti u priliku za rekalibraciju sigurnosne arhitekture regije i jačanje kolektivnih sigurnosnih okvira.
Update
