Izraelski politički analitičari vjeruju da je veliki napad izraelske okupacijske vojske na libanski Hezbolah oslabio moć te stranke ne samo u Libanu, što je dovelo do trenutnog sporazuma o prekidu vatre, već i prisilivši taj pokret da smanji svoje snage u Siriji.
Cionistički orijentalist, predavač arapskog jezika na Univerzitetu u Haifi, Yaron Friedman, rekao je: ‘Sjećamo se da je Hezbolah prije desetak godina dobio upute od Irana da pošalje hiljade boraca u Siriju da se bore uz Assadovu vojsku, a Iran je iskoristio prednost građanskog rata u Siriji za slanje desetine hiljada boraca, kroz šijitske milicije iz Iraka i Libanona.’
Friedman je dodao u članku objavljenom u novinama ‘Maariv’ da je ‘direktna vojna intervencija ruskih zračnih snaga 2015., uz podršku ruske mornarice, pomogla preokrenuti tok borbi u korist Assada. Savezništvo Rusije, proiranske milicije i režimske vojske uspjelo je vratiti kontrolu nad oko 70 posto sirijskog teritorija.’
“Sada se stabilnost koja je postignuta u Siriji u proteklih osam godina počinje ljuljati. Zašto je podrška Assadu opala? Assadova vojska ozbiljno je oslabljena tokom ratnih godina od 2012. do 2017., a predsjednik je postao potpuno ovisan o ruskoj podršci kroz zračne i pomorske baze u regijama Tartus i Latakija i prisutnost šijitskih milicija raširenih po cijeloj zemlji, uključujući glavni grad Damask ”, objasnio je Friedman.
Istakao je da je ‘od 2022. godine učešće Rusije opalo zbog rata u Ukrajini, a sada kao rezultat rata u Libanu, Hezbolahova podrška Asadovom režimu je skoro potpuno opala, te postoji velika sumnja da li šiitske milicije iz Irak mogu popuniti prazninu u svjetlu njihove vojne slabosti.’
„Ekonomska kriza u Siriji negativno utiče na moral režimske vojske, jer plate njenih vojnika jedva da su dovoljne za život. Većina interesa sirijskog predsjednika usmjerena je na sjever, gdje još uvijek postoji čitava regija (Idlib na sjeverozapadu Sirije) pod kontrolom opozicije već deset godina. Ova regija je pod okriljem Turske, a njen front sa režimskim područjima je svjedok rata iscrpljivanja koji traje više od osam godina. Iran izbjegava rješavanje pitanja u regionu kako bi opravdao svoj nastavak prisustvo u Siriji”, smatra Friedman.
Iskorištavajući rat u Libanu tokom posljednjeg rata izraelske vojske i Hezbolaha, društvenim mrežama proširili su se mnogi video snimci na kojima se vidi kako opozicioni aktivisti u Idlibu slave i likuju zbog teških udaraca koje je izraelska vojska zadala Hezbolahu. Ovo nije radost zbog pobjeda Izraela, već radost zbog slabljenja neprijatelja koji je podržavao Assadov režim i sudjelovao u masakrima nad civilima u Siriji prije deset godina.
Znamo da izraelski udari nisu bili ograničeni samo na Liban; Ciljevi Hezbolaha bombardovani su i unutar Sirije. Pokretanjem operacije oslobađanja Halepa baš u vrijeme potpisivanja primirja između Izraela i Libana, opozicija u Idlibu je iskoristila slabost ‘osovine otpora’ lojalne Iranu i prodrla na granicu Idliba južno prema gradu Halepu – ekonomskoj prijestolnici sjeverne Sirije.
Opozicija je ujedinila svoje frakcije i uspostavila zajedničku operacijsku salu. U protekloj sedmici, ove snage su napale sela na periferiji sjeverozapadnog Alepa.
U opozicionoj ofanzivi nazvanoj ‘Odvraćanje agresije’, zauzeta su desetine sela i gradova na ruti Idlib-Halep, presječeno je nekoliko puteva, uključujući autoput 5M – glavni put za Halep. Zauzeta je i komandna baza 46. puka sirijske vojske, u kojoj se nalaze brojni tenkovi.
Friedman i drugi izraelski analitičari optužuju Tursku da je naoružala i ujedinila opozicione snage, a to je prema njima uradila kako bi uspostavila postepenu kontrolu nad sjevernom Sirijom. Nedavno su turske snage pojačale svoje napade na kurdsku samoupravu. “Turska, kao i Iran, iskoristila je sirijski građanski rat za kontrolu velikih područja zemlje.”
Izraelski analitičari su zabrinuti šta će se desiti ako opozicione snage zauzmu Halep i okolne regije. Oni smatraju da će to poremetiti planove Izraela i arapskih zaljevskih zemalja koje planiraju normalizirati odnose sa cionističkim režimom.
Yaron Friedman kaže da Izraelci znaju da je Assad daleko od toga da je prijatelj Izraela, međutim “činjenica je da Sirija nije vodila rat protiv Izraela više od pedeset godina, a Bashar al-Assad je nije učinio ništa u korist Hamasa ili Hezbolaha od početka rata u Gazi.”
Na kraju je rekao: „Važno je razjasniti prirodu sirijske opozicije. Uopšte ne obuhvata demokratiju. Kontrola pobunjenika, posebno džihadiskih organizacija, nije dobra vijest za region. Assad je diktator i masovni ubica, ali je i ogorčeni neprijatelj sunitskog političkog islama. U slučaju Sirije, izreka „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ apsolutno nije tačna. Naprotiv, islamistička opozicija koja nastoji da transformiše Siriju u globalni centar za džihad mnogo je opasniji neprijatelj. Opcija koja ostaje Siriji pod Assadovom vlašću pod ruskim sponzorstvom je manje od dva zla za Izrael.”
