Piše: Haris Sejdić
Prije nekih desetak godina, godina više ili manje, bio sam u posjeti Austriji, tačnije u Beču. Bila je to posjeta privrednika sa prostora Federacije BiH.U delegaciji privredne komore Federacije bilo je nekih dvadesetak privrednika koji imaju sjedište preduzeća na teritoriji Federacije BiH. Kako je posjeta trajala nekoliko dana bilo je vremena da se u međuvremenu obiđu i neke znamenitosti, ali i da se malo “šopinguje”, zbog čega su, da budemo i iskreni i jasni, mnogi i došli. Prilikom tih neobaveznih obilazaka i “šopingovanja”, a na mnoga mjesta smo uglavnom išli smo u grupi, u više navrata su nas pitali odakle smo, a mi koji smo bili Bošnjaci smo govorili da smo iz Bosne i Hercegovine, dok su privrednici koji su bili Hrvati govorili da su iz Hrvatske, mada su i oni i mi bili državljani i stanovnici BiH. Ipak, Hrvati (a i neki Bošnjaci) su svi odreda imali dvojno državljanstvo i hrvatske putovnice pa su to time pravdali, a nama Bošnjacima sa bh pasošima su tada još uvijek trebale vize. Nisam ja tada nešto o tome razmišljao, bilo mi je to normalno.
Nekakako 2007. godine jedna bh delegacija sastavljena od predstavnika kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova, zatim predstavnika policije Brčko distrikta, kao i predstavnika Granične policije i policije manjeg bh entiteta, zajedno sa nekoliko predstavnika iz privatnih zaštitarskih agencija u kojoj sam se našao i ja, bila je u posjeti u Turskoj u Istanbulu na sajmu sigurnosti, i na nekoj popratnoj konferenciji o sigurnosti.
Kada smo u sklopu turističkog i rekreativnog obilaska Kapali čaršije od veselih i grlatih trgovaca bili pitani odakle smo, ponovila se slična priča, Bošnjaci su govorili da su iz BiH dok su Hrvati redom govorili da su iz Hrvatske. Tada mi je to malo već bilo čudno i pa i pomalo mi zasmetalo, naročito ako se ima u vidu da su ti Hrvati bili uposleni u državne strukture, naime bilo je tu u kantonalnih ministara unutrašnjih poslova i komesara ali i visoko pozicioniranih policijskih službenika u raznim policijskim agencijima države Bosne i Hercegovine. Istina, svi su oni imali hrvatske putovnice.
Krajem 2009. godine opet je jedna visoka delegacija sastavljena od predstavnika policijskih agencija se našla na sajmu u Francuskoj u Parizu, i više manje se ponovila ista priča. Naime, ljudi iz delegacije u kojoj je većina bila državnih policijskih službenika, ovlaštenih službenih lica, delegacija koja je došla zajedno, koja je smještena zajedno u jednom hotelu, jedni su se stidljivo predstavljali da su iz Bosne, a ovi drugi što su iz Bosne su ponosno govorili da su iz Hrvatske (Croatia) istina bila su i dvojica sa nama koji su govorili da su iz Beograda odnosno Srbije (iako su zapravo bili sa Pala i imali bh pasoše).
Nedavno sjedim sa jednim mlađim hercegovačkim preduzetnikom, direktorom jedne firme iz Mostara sa nekih stotinjak uposlenih i priča mi kako je bio skoro u Dubaiu. Kako se iznenadio kako su tamo napredni, kako je sve čisto, uredno, perfekcija, ima svega i svačega i uopšte nisu fundamentalisti, ima i alkohola i mesa i muzike i eskort dama i tako to, svega pa hajd. Pa, mu se sve to svidjelo. Uglavnom sve sama pozitiva, usput je je puno Dubai upoznao i preko taksiste koji ga je vozao i koji je bio iz Pakistana ili Bangladeša, Indije, ko će ga znati.
I pitam ja njega u neka doba tog hvalospjeva o Dubaiu, a ponukan iskustvima sa raznih putovanja: “dobro Nikice sve to, ali što si tamo kad si bio u tom Dubaiu i kad su te pitali odakle si , govorio da si iz Hrvatske ???”.
“Paaaaaa, znaaaaaš, jaaaa, otkud znaš, ovaj, ipak niko u svijetu skoro da ne zna za Bosnu, a Hrvatska je poznatija u svijetu, pa imaju i te sportaše, nogometaše”-odgovara mi on, a vidim da se dobro zacrvenio.
“To jest, ali imamo i mi, evo reprezentacija nam je otišla u Brazil, a Bogami ni taj Džeko,a ni Zlatan Ibrahimović nisu nepoznati”-nastavljam ja.
“A to jest, al’ to će se znati tek krajem godine kad prodje prvenstvo u Brazilu, a ja to tako, ja sam Hercegovac, pa to je normalno”.
“I to što kažeš”-rekoh mu, s obzirom na iskustva iz ranijih godina.
Eh, to je ta Bosna tamo jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom. Gdje žive stanovnici koji je ne vole, a oni koji je vole ili imaju problema i sa desnim i sa lijevim, ali i Banjalukom i sa Grudama ili je “vole” za dobru poslaničku platu u parlamentu od desetak i više hiljada i za diplomatske pasuše i imunitet koji ih štiti od zakona. Eto tako nam je to, dobro došli u zemlju Bosnu i Hercegovinu u kojoj ljudi sami sebe najmanje cijene, a onda se bune što ih drugi ne poštuju.
Ali, ja za sebe znam da bolje Bosne nemam i priznajem volim ovu BOSNU I HERCEGOVINU i Krajinu, i Posavinu i Semberiju i Podrinje i Sandžak, to je moja domovina. Volim Bosnu gdje su ljeta vrela i duga, Bosnu u kojoj su zime oštre i hladne. I živim za dan kada Bosna i Hercegovina neće biti robinja, kada će Bosna i Hercegovina biti princeza kako i zaslužuje.
