Kasarna “Dretelj“. – U ovom skladištu nafte nedaleko od Capljine bilo je ukupno zatočeno blizu 5.000 Bošnjaka (u svakom hangaru oko 1.400). Oko 700 žena i starijih u jednom danu je dovedeno u ovaj logor. Najslavnija jedinica HVO-a u Čapljini – brigada “Knez Domagoj”, koju su sačinjavali Bošnjaci – razoružana je, skinute su im uniforme i zatvoreni su u ovu bivšu kasarnu.
Početkom septembra 1993. delegacija MKCK-a ušla je u ovaj koncentracioni logor i zatekla stravično stanje. Iako im HVO nije ni dopustio da vide logoraše najlošijeg izgleda, bili su užasnuti i onima koje su vidjeli. Izjavili su kako nema razlike između Srba i Hrvata u postupku prema Bošnjacima u konclogorima. Kazali su, također, da su zatocenici bili u po dva hangara i tunela za oružje.
Neki zatocenici umrli su od dehidriranosti pod metalnim krovom podzemnog hangara. Stražari su vatrom zasipali krov hangara i tako jednom teško ranili trojicu zatočenika, stoji u izvještaju Tadeusza Mazovietskog.
Na konferenciji za štampu u Sarajevu 7. 9. 1993. predstavnik UNHCR-a Roy Wilkinson kazao je kako su Bošnjaci zatočeni u Dretelju mučeni gladju i žeđu; mnogi su bili prisiljeni piti vlastitu mokraću da bi preživjeli; tokom 60-dnevnog tamnovanja izgubili su između 10 i 30 kg tjelesne težine, a kad su ih nakon oslobođenja kod Jablanice posjetili predstavnici ove organizacije, uvjerili su se da mnogi imaju teške posljedice fizičke i psihičke torture. Najmanje 30 Bošnjaka iz te grupe umrlo je u Dretelju, a više desetina nije se vratilo nakon što su odvedeni u nepoznatom pravcu, vjerovatno u živi stit na prvoj liniji fronta. U hangarima u kojima su bili zatvoreni nije bilo nikakvih ležajeva niti pokrivača, a vrata su otvarana samo jednom dnevno, kad se unosila hrana. Gosp. Wilkinson dalje je potvrdio postojanje fašističkih i sadističkih metoda prema zatvorenicima.
“Kada je jedna grupa zatočenika nakon razmjene iz Dretelja stigla u Jablanicu, izgledali su kao zatočenici iz fašističkih koncentracionih logora”, piše David B. Ottoway. Oni su pričali kako za dva mjeseca nikada nisu znali kada je dan, a kada noć. Armin Sefer, koji je razmijenjen i doveden do Drežnice, odakle je do Jablanice, zajedno sa svojih 300 drugova, pod najvećim rizikom morao putovati 16 km, ispričao je da je iza njega u Dretelju u dva tunela i pet hangara ostalo 2.000 Bošnjaka, te da ih bojovnici HVO-a sve odreda muče. Duševno poremećene logoraše navode da tuku i dave svoje drugove. Očevici ističu kako su ovi zatočenici živi skeleti – obrijanih glava, otrcani i potpuno izgubljeni. Svi oni potječu s područja s kojih su prognani Bošnjaci, kako je istakao logoraš Avdo Demirović.
Stravicno teške uvjete života u čapljinskim logorima zatocenici psihički nisu mogli izdržati. Međutim, hrvatski zločinci nisu imali milosti: njihovim su se stanjem koristili kako bi što više uticali i na one psihički najstabilnije. Tako su, prema kazivanju Muje B. iz Stoca, jednog njegovog sugrađanina, inače teškog duševnog bolesnika, ostavili u tunelu među ostalim zatočenicima. Za njega su skovali limeni kafez i tretirali ga kao podivljalu životinju. Lomeći volju i dostojanstvo ljudi, jače logoraše gonili su da na vrućem asfaltu polugoli leže i očima široko otvorenim gledaju u sunce. Pored toga, upotrebljavali su električnu struju kao oblik mučenja, stavljaljuci žice logorašu u ruke ili ih kačili za njihove uši. Logoraš M. Begic svjedoči kako su ga često “priključivali” na indukcioni aparat i krajeve gole žice kacili mu za uši.
U Dretelju je bilo i zatočene djece. U jednom hangaru bilo ih je na desetine. Dovođena su iz škole, sa školskim torbama. Strašno je, po svjedočenju preživjelih, bilo gledati tu djecu kojoj ruke postaju sve dulje, oči sve krupnije, uši sve veće, a glave sve manje.
Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović iz Stoca, zatočenik u ovom koncentracionom logoru, svjedok je stradanja Bošnjaka, posebno djece, te pijenja krvi mladiću iz Gacka od pobješnjelog zlikovca nekog Mikulića, zadojenog velikohrvatskom ideologijom. Ovdje je svakoj pogibelji bilo izloženo i nekoliko imama.
Usprkos svojedobnim tvrdnjama HVO-a da je raspustio konclogor u Dretelju, utvrđeno je da to ne odgovara istini, te da su logoraši Bošnjaci bili samo premješteni u druge logore. Oko hiljadu Bošnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu, dok su ostali bili prebačeni u koncentracione logore u Gabeli, Rodoču, Prozoru i Stocu.
