U tmurnoj i jezivoj hali Šejkovača, koja je danas definitivno najtužnije, najbolnije i najstravičnije mjesto u Evropi, okružen stotinama leševa mojih komšija, od kojih i nakon 22 godine većina njih još uvijek imaju kožu i razne dijelove tkiva, još uvijek ne znam kako, sa svoja dva voljena brata, našao sam se ispred duge metalne konstrukcije na kojoj su poredana tijela koja su tih dana trebala biti identifikovana od strane njihovih najmiijih. Crni džemper sa zelenim šarama koji je moj rahmetli babo posljednji dan svog dunjalučkog života imao svezan oko struka sa ostalim ostacima njegove odjeće bio je izložen na podu, uputio sam kratki pogled prema njegovom tijelu koje je do prsa prekriveno nekom vrstom najlona i bijelom masom koja je vjerovatno imala ulogu da zaustavi dalje raspadanje tkiva koje je još uvijek bilo na njemu i da ublaži taj nepodnošljivi miris raspadajućih tijela koji me automatski vratio nazad u 92. god. u vojni kamion u kojem su odvožena ova izmasakrirana tijela u Tomašicu a pola sata kasnije u tom istom kamionu sam ja izranjavan odvežen u bolnicu.
Iako je tijelo bilo 50 cm ispred mene, neopisivi strah i bol koji su u trenu zavladali nisu mi dozvoli da mu se približim i pogledam gornji dio tijela koji je bio otkriven, uspio sam samo da kleknem pored izložene odjeće, gledajući u njihove ostatke odjednom sam dobio osjećaj kao da je vrijeme stalo, milion slika se smjenjivalo pred mojim očima, kada sam sljedećeg trena dodirnuo majicu na kojoj su bile rupe od metaka i jos uvijek vidljivi tragovi krvi u glavi se odigrao pravi film u kojem su se kao u usporenom snimku nizale stravične scene, la ilahe illallah, bukvalno sam u glavi doživio njegove posljednje trenutke života… sljedeće čega se sjećam je da su me moja dva voljena i hrabra brata već izveli vani gdje sam napokon uspio udahnuti svjež zrak sa kojim mi se vratila i duša za koju mi se činilo da je već bila na pola puta da izađe. Boli me to što nisam imao snage da vidim svog rahmetli babu koji je bio tako blizu iako sam 22 duge i bolne godine iščekivao i sanjao taj susret.
Dragi moj i voljeni babo, dušmani su mi te uzeli onda kada si mi najviše trebao i još su skrivali tvoje tijelo 22 duge i bolne godine ne dajući mi šansu da ti zadnji put poljubim čelo pa makar i mrtvom. Babo, tako mi Allaha ja im nikada neću i ne mogu halaliti niti zaboraviti, a onaj od mojih koji to uradi i sa njima drugovati nastavi, za mene je gori od onih koji su nam ovo uradili i ja se takvih odričem.
Elhamdulillah, naša potraga za tobom je završena, iako je tvoj pronalazak bio bolan sa druge strane svi smo sretni što smo napokon dobili priliku da te dostojanstveno sahranimo i obilježimo tvoj kabur kako bi sutra mogli dovesti našu djecu i pokazati im gdje je ukupan njihov dido kojeg su dušmani mučki otrgli iz naših i njihovih života.
Molim Allaha da ti oprosti grijehe i uvde te u džennet a zločince koji su nam ovo učinili bolno kazni na dunjaluku i ahiretu. Allaha molim da svi naši nestali budu što prije pronađeni kako bi i oni i njihovi najbliži napokon pronašli zasluženi smiraj.
Braćo i sestre, rodbino, prijatelji, poznanici, ako su vam živi roditelji čuvajte ih i pazite kao kap vode na dlanu, onog dana kada ostanete bez jednog ili oba roditelja poželjećete da ste svaku moguću sekundu svog života proveli čineći im hizmet i donosili im osmijeh na lice.
Jasmin Čaušević
Akos.bA
