Piše: Dženana Karup Druško /Avangarda.ba
“Odlazeća administracija”, kako je Milorad Dodik nazvao američku administraciju, sad već bivšeg predsjednika Baracka Obame, potrudila se da skoro svi ruski politički igrači na Balkanu na razne načine budu osujećeni u nastupajućem periodu. Djelovanje odlazeće ili dolazeće administracije je djelovanje najveće svjetske sile i eventualne promjene u spoljnoj politici SAD-a, odnosno ako ih uopće i bude spram Balkana, mogu se očekivati najranije za dvije godine.
Osnovna značajka američke politike na Balkanu je da štiti Dejtonski sporazum, a s tim u vezi i integritet države Bosne i Hercegovine, i da bi se ovakva politika SAD-a promijenila to podrazumijeva ili značajan međunarodni sporazum, ili, čak, novi svjetski poredak. Dok cijeli svijet dolaskom Ronalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD, svako sa svojim željama i strahovima, čeka taj novi poredak, ruski igrači na Balkanu su u posljednjih nekoliko mjeseci bukvalno bili na meti američke administracije.
Crna Gora, Makedonija, Srbija i BiH
Otkrivanje i sprečavanje državnog udara u Crnoj Gori rađeno je u sadejstvu sa američkim sigurnosnim strukturama koje su Milu Đukanoviću na vrijeme dostavile informacije o ruskom pokušaju da ga likvidiraju i preuzmu vlast preko svojih saveznika iz Đukanovićeve opozicije, te time zaustave ulazak Crne Gore u NATO. Prema zapadnim izvorima upravo je informacija o ruskim obavještajcima u Srbiji i Crnoj Gori došla iz – Rusije. SAD ubrzano provode proceduru prijema Crne Gore u NATO – Spoljnopolitički odbor novog saziva američkog Senata jednoglasno je 12. januara odobrio ratifikaciju Protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u. Protokol je dosad ratificiran od strane 21 države među kojima su Velika Britanija, Njemačka, Albanija, Turska… U prijedlogu rezolucije Evropskog parlamenta o Crnoj Gori, predatom početkom januara Odboru za vanjske poslove, navodi se da “Evropski parlament primjećuje pokušaje Rusije da utiče na razvoj događaja u Crnoj Gori. (…) Smatramo važnim da relevantne službe država članica međusobno razmjene informacije koje se odnose na ove incidente, kao i visokom predstavnicom EU i Komisijom”.
Slična situacija je i u Makedoniji, gdje je prošle sedmice premijer Nikola Gruevski – proruski igrač – podnio ostavku. Vlada, ali i sam Guevski, optuživani su da su provodili protuzakonit nadzor, uplitali se u rad medija i pravosuđa, lažirali izbore, imenovanja na ključne dužnosti provodili po rođačkom i ortačkom ključu. Gruevskom su otvorene razne afere, od raskrinkavanja prisluškivanja hiljada pripadnika opozicije, do rezultata posljednih izbora, pri čemu su SAD-a, ali i Evropska unija bili protiv njega i njegove političke koalicije.
Iako je zvanična Moskva podržala, i podržava Tomislava Nikolića u obnovi predsjedničkog mandata, očigledno je da Aleksanadar Vučić, pod pritiskom SAD, ali iz zbog svojih kombinacija unutar Srbije i na međunarodnom planu, ne želi Nikolića u novom mandatu predsjednika Srbije (još uvijek se čeka Vučićeva odluka da li će se ili ne kandidirati na predsjedničkim izborima). Zanimljivo je da je upravo Vučić, među prvima informisan od američkih predstavnika da je Milorad Dodik stavljen na američku, tzv. crnu listu.
Ipak, i dalje, Vučić, kao Buridanov magarac, još uvijek nije odlučio kome da se prikloni: SAD-u i EU, ili Rusiji. U međuvremenu šalje voz na Kosovo koji onda sam zaustavlja, šalje svoje agente u BiH koje zatim hapsi jer su bili u BiH (nakon što su oni javnio progovorili o tome), a po službenim nalozima trebali su biti u Loznici i Bajnoj Bašti, sastaje se sa Bajdenom i Plenkovićem, ide u Davos gdje obećava srbijanski put u Evropsku uniju i suradnju u regiji, a kupuje od Rusa MIG-ove. Ukoliko Vučić završi kao Buridanov magarac, onda je put Srbije sa Nikolićem, Vojislavom Šešeljom, Ivicom Dačićem i Srpskom pravoslavnom crkvom, utrasiran na stvaranju ruske vojne baze i izazivanje sukoba sa NATO-om i EU. Jer, Nikolić i Šešelj su očigledni nasljednici politike Bašara al-Asada i po njima pitanja Kosova, Republike Srpske, Crne Gore, pa i Makedonije se mogu riješiti samo – ratom.
Ponavljajući kako je prostor za konstruktivnu suradnju SAD i Rusije u oblasti borbe protiv terorizma, infomacione bezbjednosti i u nekim drugim (sličnim) oblastima, Nikolaj Patrušev, sekretar Savjeta bezbjednosti Rusije, izjavio je 15. januara za rusku Gazetu, da je postavljen stalan kurs za dalje širenje NATO-a, u koji se “silom uvlače Crna Gora, Makedonija i BiH.” Valjda zato relacije Gruevski-Nikolić, Nikolić-Dodik, Dodik-srpska opozicija u Crnoj Gori funkcioniraju upravo pod patronatom ruskih predstavnika.
Hercegovački kapetan Dragan
Stavljanjem Dodika na američku crnu listu i reagiranjem NATO-a zbog učestvovanja Oružanih snaga BiH na proslavi 9. januara, doći će do prekompozicije političkih odnosa u BiH, ali i regionu. Po svemu sudeći Dragan Čović i Fahrudin Radončić su ostali bez najznačajnijeg partnera u BiH – Milorada Dodika. Nakon pobjede Dodika na lokalnim izborima, i poraza SDS-a, odnosno Saveza za promjene, partnerstvo Dodika, Čovića i Radončića se (dodatno) učvrstilo i slutilo je na velikun koaliciju 2018. godine nakon općih izbora.
Čović je pojačavao pritiske na Bakira Izetbegovića preko Zagreba, kao i svoje zahtjeve za trećim entitetom, ali i kladionicama, ulazeći u sukob ne samo sa Katoličkom crkvom u BiH, nego, sad već, i sa američkom administracijim. Ne čudi šutnja Čovica, jer kažnjavanjem Dodika od SAD ugrožen je i sam Čović koji Dodika podržava već dugo u svemu, pa time i u realizaciji ruske politike u BiH, ali i u regionu. Čović je ugrožen odlukom američke administracije jer i on svojim zahtjevima za trećim entitetom ruši čak dva američka sporazuma za BiH – Vašingtonski i Dejtonski. Da li je Dragan Čović sljedeći kandidat za američku crnu listu?
Neki Čovićevo ćutanje komentiraju kao mudrost, odnosno samozatajnost, no, naprotiv, radi se o Čovićevom strahu od mogućnosti da i za njega budu realizirani neki drugi “raspleti”. Jer, uz činjenicu da gubi najvažnijeg saveznika u BiH (Dodika) za postizanje svojih ciljeva, Čović ima i druge probleme, koje pokušava da zatvara i drži što dalje od javnosti, no tu je prisutno nezadovoljstvo ne samo Crkve, nego i generala, haških i drugih presuđenika, pa i opozicije koja je sve glasnija jer Čović nije ispunio obećanja, prije svega o trećem entitetu data Hrvatskom narodnom vijeću – dao je obećanja i dobio podršku, a zauzvrat je samo učvrstio svoju vlast i HDZ, dok je hrvatski narod bacio u zagrljaj sada već kažnjenom Dodiku, čovjeku s američke crne liste.
No, Čović je još jednom pokazao svoju pragmatičnost, prvi reagirajući i pozivajući sve lidere da se “dogovaraju”, odnosno zakazujući sastanke koje, kako je najavljeno, počinje sa Radončićem, a završava sa Dodikom. Nesumnjivo da će Čović na tim pojedinačnim sastancima dobiti informacije koje su mu potrebne da bi planirao svoje dalje akcije, no nije jasno zašto ostali lideri pristaju na njegovu igru i dozvoljavaju da ih Čović koristi na ovaj način, ponašajući se kao da je on iznad problema koji tinjaju u BiH, a upravo je on svojim djelovanjem i podrškom Dodiku i doveo do ove situacije, deklarativno pričajući kako je za evroatlanske integracije BiH, čemu se po njegovoj interpretaciji u BiH protive svi osim Hrvata, što je bezočna laž, nažalost prihvaćena i u Zagrebu od “kapetana Dragana”, kako nedavno reče Zvonimir Čičak da Čovića nazivaju u Hercegovini.
“Opoziciono” djelovanje Radončića i Ivanića
Ponovni (ini po redu) zaokret u politici Fahrudina Radončića iniciran je pobjedom Milorada Dodika na lokalnim izborima, puno više nego uslovno lošim rezultatima SDA (gubljenjem nekoliko velikih općina) i unutrašnjim raskolima u SDA (izlazak četvorke iz Kluba u Parlamentarnoj skupštini BiH). S toga ne iznenađuje da je Radončić odmah nakon izbora obnovio kontakte sa SDP-om i pozicijom i krenuo u napad na SDA, što je izazvalo reakciju i SDA i Izetbegovića koji su mu poručili da se ne može biti u vlasti, a istovremeno i opoziciono djelovati, kritikujući vlast u kojoj i sam učestvuje.
Mladen Ivanić, kao srpski član Predsjedništva BiH, i članovi SDS-a koji su u vlasti na državnom nivou, ponašaju se slično Aleksandru Vučiću, s tim da je Dodik uspio da ih zahvati grudvom koju je zakotrljao s visoke litice održavajući referendum, i zahtjevima i pritiscima da Oružane snage BiH prisustvuju obilježavanju 9. Januara, nakon čega se Ivanić “isprsio”. No, Tužiteljstvo BiH će po svemu sudeći optužiti Dodika zbog referenduma, ali u ništa boljoj situaciji nije ni Mladen Ivanić koji je nezakonito izveo Oružane snage BiH na ulice Banja Luke, dokazujući se Dodiku, a ustvari je vjerovatno sebi dugoročno otvorio krivični proces i podozrenje međunarodne zajednice, posebno NATO-a.
Ivanića bi mogle skupo koštati loše procjene i uvjerenje da se može ponašati poput Dodika, a bez ikakvih sankcija, i u Beogradu kao član Predsjedništva BiH, s Nikolićem rješavati “probleme” – Kosova. Što je obećao i u svom prvom govoru nakon što je preuzeo predsjedavanje Predsjedništvom BiH poručujući kako će se on zalagati da se – Kosovo vrati Srbiji. Očito zaboravljajući odnos i SAD-a EU po tom pitanju.
Reakcije SAD-a i NATO-a, koje su uslijedile za kratko vrijeme – pored usvajanja Mehanizma koordinacije, usvajanja dokumeta o odbrani i trasiranog NATO puta, otvaranja poglavlja i razgovora sa Evropskom unijom – i zbog političara koji se u vlasti ponašaju kao opozicija (sami sebi) afirmirale su politiku SDA i Bakira Izetbegovića. No, sad predstoji veliko posremanje odnosa sa Hrvatskom i Srbijom i čini se da je Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, važan i pogodan igrač SDA i Izetbegovića.
SAD, Rusija i EU
Stavljanje Dodika na američku crnu listu i reakcija NATO-a zbog izvođenja Oružanih snaga BiH za 9. januar svojevrsni je signal i za Hrvatsku koja bi, ako već nije i do sad, trebala uvidjeti svoje pogreške u ohrabrivanju iluzionističkih ideja o trećem entitetu. Stabilnost i podrška Bosni i Hercegovini je interes i hrvatske države. Srpska i ruska politika se uzalud nadaju da će preko Trumpa doći do oživljavanja ideja Henria Kissingera, bivšeg državnog sekretara SAD-a i dobitnika Nobelove nagrade za mir zbog zaustavljanja rata u Vijetnamu, odnosno da će Trump podržati podjelu Bosne i Hercegovine, što je dugogodišnja želja Rusije koja bi time dodatno ojačala svoj uticaj na Balkanu, ali i bila Hrvatskoj na – granici.
Henri Kissinger je primljen u Rusku akademiju nauka i umjetnosti sa još šest nobelovaca, a 2016. godine imao je i sastanak sa Vladimirom Putinom. U svom govoru na Gorchakov akademiji Kissinger je naglasio da je prioritet rješavanje Ukrajine, kao mosta između SAD-a i Rusije, i rješavanje sukoba u Siriji. Balkan nije spominjao. Rusija podržava Kissingerov stav da je potrebno stvoriti novi svjetski poredak na osnovama dogovora SAD-a i Rusije, pri čemu EU treba staviti u zavisnost odnosa SAD-a i Rusije. Čini se da su ideje Kissingera davno prevaziđene, te da sanjanje o rusko-američkom sporazumu počiva na nekim ranijim idejama detanta i podjela koje su nostalgičarske želje već 91-godišnjeg američkog diplomate i Rusije koja želi da se nametne kao ozbiljan geostrateški igrač.
Očigledno je da pasivnost Evropske unije u pogledu BiH dodatno ohrabruje i HDZ Hrvatske koji smatra da se može pridružiti rusko-srpskoj ideji podjele BiH u kojoj bi Hrvatska pripojila dio BiH, što nije ništa do nastavak Tuđmanovih ideja s početka ’90-tih. Umjesto što Hrvatska ohrabruje ideje o podijeli BiH, morala bi biti veoma svjesna da svaki novi sukob u BiH automatski znači i krizu u Hrvatskoj, jer veoma lako se može desiti da Hrvatska ostane sama u tome – nešto slično se dešava Turskoj koja iako članica NATO-a još uvijek traži saveznike.
Srbija je već postaje ruska baza na Balkanu i svaki eventualni rasplet kojim bi se mijenjale granice na Balkanu nužno znači i targetiranje Srbije kao učesnika eventualnih budućih dešavanja, iako je najrealnija varijanta da se uspostavi status quo na Balkanu, da Crna Gore uđe u NATO koji je već u BiH po međunarodnom sporazumu, kao i na Kosovu i u Makedoniji, tako da će akcije Srbije na razbijanju BiH biti nedostižan zadatak čak i uz rusku pomoć. Vučić bi mogao da privremeno izvuče Srbiju iz ruskog zagrljaja i time osigura stabilnost i za Srbiju i za region. Podrška Srbije izdvajanju Republike Srpske ne može proći mirno i bez intervencije NATO-a zbog čega je moguće da Republika Srpska i njeni građani dožive sudbinu Srba iz Hrvatske ili Srba sa Kosova. Kao što je poznato Srbi nisu pristali na plan Z-4 za kninsku krajinu, ali nisu nisu pristali ni na plan u Rambujeu, i na kraju su izgubili i Kosovo, a prije toga je nestala i para država Republika Srpska Krajina.
Veoma je važno da zbog mira i sigurnosti na Balkanu evropske države podrže američku odluku o Dodiku, na formalan ili faktički način. Rusija je preko Lavrova odmah osudila američku odluku, a sad se očekuje reakcija Zapada, odnosno da neke zemlje, kako se već indirektno najavljuje, podrže odluku američke administracije, čime bi osnažili suverenitet BiH. Podržavanje američke odluke za BiH bi bilo veoma značajno i predstavljalo bi njenu afirmaciju upravo u trenutku kada nova američka administracija treba započeti strategijsko planiranje u pogledu svih značajnih svjetskih problema. Ali u tom pravcu se očekuje i podrška Turske i islamske konferencije, kao i Kanade.
