Piše: Semir Imamović
Kada bi se uzela lista nacionalnih pitanja i stavila ispred srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika, vidjeli bismo da su Srbi i Hrvati složni oko fundamentalnih stvari, a da se razlike u mišljenjima odnose na marginalna pitaja. Kod Bošnjaka je obratno, kod nas se bošnjačka politika cijepa oko glavnih pitanja, a sporedna i ne postoje. U posljednjih 15-tak godina sve što je najvažnije za opstanak i čast Bošnjaka našlo se na tapetu podjela. Dijelili smo se oko Armije RBiH i besmislenih optuživanja za tzv. islamski terorizam. Dijelili smo se oko generala Alagića, strpali ga u zatvor, poslali ga u bolest, skratili mu život svojim neslogama, umjesto da ovaj biser patriotizma čuvamo, baš, kao zjenicu oka. Djelili smo se, i dijelimo se, i oko vjere, kao da tu može biti išta upitno. Pa, dijelili smo se oko akcije za ukidanje vjeronauke u školama, jer su neki smatrali da srpska i hrvatska djeca treba da se uče vjeri, jer je to multikulturno, a da bošnjačkoj djeci vjera ne treba. Mnogo je primjera koji pokazuju kako je bošnjačka politika ostala nedorasla za osnovne funkcije, za imanje saglasnosti oko onih neupitnih stvari koje jedan narod čine narodom. Normalno je zapitati se – da li je to i koliko je to bošnjačka politka? Propitivanje neupitnih stvari, pretresanje i negiranje svega što je za Bošnjake bitno, može biti isključivo u interesu velikosrpske i velikohrvatske politike, koje se hrane slabošću Bošnjaka. Što su Bošnjaci slabiji, to su razaratelji Bosne jači. Iz ove logičke postavke proizilazi teza da su podjele unutar Bošnjaka maslo, odnosno, rezultat srpskih i hrvatskih obavještajnih mešetarenja u bošnjačkoj politici. Kako se to radi? Nekome dadneš pare, nekoga uslikaš u nedoličnoj situaciji, nekoga ucjeniš na nešto, nekoga ubaciš na platni spisak kao savjetnika, itd, itd. Nauka je to koja se uči na vojnim školama – kako potkupiti protivnika, kako ga k'o vola privezati u svoju štalu. Na žalost, rijetke su situacije u prošlosti koje bismo mogli uzeti za primjer jedinstva bošnjačke politike. Valjda je potrebno da nešto bude toliko neupitno, i toliko provokativno, da bode oči, pa da sve bošnjačke stranke progovore u isti glas i u isti čas. Takva se situacija nametnula u vezi protesta roditelja i djece iz Konjević Polja. Diskriminacija koja se vidi iz aviona. Pa, ipak trebalo je više od mejsec da bošnjačka politika upali na kurblu i shvati kako je aparthied nad djecom iz Konjević Polja njeno, a ne svemirsko pitanje. Nedavni sastanak četiri vodeće bošnjačke pokitičke partije sa Bošnjacima iz Konjević Polja pokazao je kako je lijepo i korisno kada rade zajedno. Zašto se ne može tako voditi državna bošnjačka politika? I zašto svako vuče na svoju stranu u sudbonosnim pitanjima za Bosnu i Bošnjake? Koliko je sjajno to što su se bošnjački rogovi u vreći sabrali oko jednog pitanja, toliko treba biti oprezan, jer iza svakog roga stoje strani vjetrovi koji bi da poremete svako bošnjačko suglasje. Kad bi se pitao narod, košto se ne pita, ovo iskazano jedinstvo bi moralo biti i ostati sveto slovo bošnjačke politike. I ne samo na deklarativnoj osnovi. Narod hoće da vidi jedinstveno djelovanje bošnjačke politike. U konkretnom slučaju to bi značilo formiranje koordinacionog tima koji bi u ime četiri bošnjačke politike stalno radio sve dok se ne riješi pitanje obrazovanja djece iz Konjević Polja. Rješenja ima. Jedno od njih je da se u Konjević Polju osnuje privatna škola, koja se s lahkoćom može finansirati iz firmi kojima gazduju ove četiri partije, a da ta škola radi sve dok se zakonski ne riješi pitanje nacionalne grupe predmeta, koje sada osporavaju sljedbenici Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Rješenja postoje, putevi postoje, jedino što nam fali u cijeloj priči jeste ustrajnost i jedinstvo bošnjačke politike. Jedinstvo može brda pomjeriti. A nesloga? Vidjeli smo…
