Piše: Mustafa Bećirović / Preprorod.info
Srijeda je, 3. februar 2021. godine, lijep i sunčan, haman pa proljetni dan u zimsko doba.
Naslonjen na prozor da mi lice upije što više vitamina D, gledam pocrvenjele krovove i prva udvaranja golubova, te žutog mačka kako se skriva i vreba. Najlakše je loviti na krovu kad se možeš skriti iza toplog dimnjaka, dok ne smrzne.
Radujem se susretu i ručku sa svojim muftijom s istoka.
Jedva ga ugrabim, jer me njegova dinamika zaobilazi. Jednom, dok smo hodali i obilazili zatrpane i urušene spomenike našeg postojanja, ja sam za njim trčao k'o što je Musa trčao za Hidrom. Gdje god dođemo nađemo neku stijenu, nišan, kabur, tekiju, turbe, gdje je riba skliznula u more i to na desetinama hektara oduzete vakufske zemlje, a i one druge.
Bosna ti je to poharana. Nema čeperka zemlje na kojoj ne bismo trebali napraviti neki spomenik koji boli, što bi rek'o Simon Wizental. Taj naš spomenik mora boliti svakog trenutka da bi smo mogli “izdržati svoj slučaj”.
Dok sjedimo za stolom u Preporodovom restoranu i pričamo, svako o svom projektu, jedna gospođa u bijelom šeširu i crnom gospodskom kaputu sjeda za susjedni sto i naručuje voćni čaj. Lijepo izgleda za svojih sedamdesetak godina, bez ijedne bore na licu. Čudo je koliko je botoks moćan da podmladi lice, samo trebaš biti žensko.
Dugo i čudno me gleda i ne skida pogled. Kurtoazno joj klimnem glavom, ne bih li je zaustavio, a ona će: “Jeste li Vi Bakir?”
Rekoh: “Nisam”, a ona će: “A šta Vam je Bakir?” Rekoh: “On mi je Predsjednik?”
Lice joj se izboralo od bijesa, valjda popustio botoks, i ne vodeći nikakvog računa i obzira o kulturnoj distanci, nastavi: “Aaaa, muslimanci, džumanci, tako znači.”
Rekoh: “Gospođo, ja nisam musliman”, ne bih li je vratio na svoje mjesto, a ona u maniru izvještačene i neuravnotežene žene nastavi: “Ja sam likovna umjetnica i promijenila sam ime, zovem se Kristina.”
“Drago mi je gospođo”, rekoh, “i ja sam iz sličnih razloga promijenio ime, zovem se Bakir, a pogađajte kako se prezivam”.
