Piše: Hasan Zuabi
Sa arapskog preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
www.saff.ba
Otkako je završila era Šaha u Iranu i otkako je Homeini došao na vlast, Bliski istok je svjedok sektaškog polariziranja čiji intenzitet se, s vremena na vrijeme, pojačavao, shodno društveno-političkim prilikama u regionu, a posebno na arapskom istoku (Levantu). Homeini je svojevremeno, politički drsko, izrekao načelo za izvoz svoje revolucije kada je izjavio: ”Za šest mjeseci ćemo biti u Hidžazu.” (tj. u Mekki i Medini).
Ovaj Homeinijev govor prevazilazi političke okvire. Štaviše njegovo osnovno polazište je vjerska doktrina koja nastoji potpuno ovladati regionom pod lupom šiizma, pomognutog na ovaj ili onaj način od međunarodnih faktora. Tu pomoć danas potvrđuje šutnja Međunarodne zajednice na prljave igre Irana u regionu.
To je zapravo taj “homeinijevski koncept”, kojim upravljaju ajatolasi iz Koma, a koji predstavlja nastavak historijskih nastojanja Irana da prvo ovlada sunijskim područjima u Iranu, a zatim proširi svoj utjecaj na arapski Bliski istok. Taj projekat, poigravanja sa izmjenom strukture regiona, zaustavljen je i donekle spriječen u historijskoj bici kod Čaldirana, koja se odigrala 23.08. 1514. godine.
Budući da se historija ponavlja, trenutačna situacija na arapskom istoku neodoljivo podsjeća na to vrijeme. Bitka kod Čaldirana, koja je, i pored njene važnosti, izostavljena iz historijskih udžbenika današnjih arapskih režima, predstavlja vrhunac stvarnog sukoba koji se danas dešava na arapskom istoku u cjelini.
Kakve su projekcije moguće u aktuelnom sukobu na arapskom istoku?
Kao prvo, tu je slučaj Turske, koji za mnoge predstavlja politički model koji može biti usvojen i primijenjen u svakom političkom kontekstu, dok drugi pak ne dijele to mišljenje. Međutim, ono što ozbiljan promatrač, u sagledavanju aktuelne političke zbilje, ne može ignorirati, jeste postojanje sunijsko-turske strukture, s jedne, naspram šiitsko-iranske strukture, s druge strane.Iran je zemlja šiizma u doktrinarnom i političkom smislu, dok su u Turskoj, i pored toga što stanje izgleda komplicirano, najveće krize učinile da se kod naroda probudi i oživi duboki vjerski osjećaj. Stoga, smatram da ne postoji veća kriza od one koju trenutačno proživljavaju narodi u regionu.
Što se tiče režima Bašara Asada, on u cijelosti slijedi iranski kurs, kako u političkom, tako i u vjersko-doktrinarnom smislu. Možda je, u tom kontekstu, važno podsjetiti na ono što je Bašar Asad rekao pred režimskom ulemom u Damasku: ”Pogrešno je Damask nazivati emevijskim, jer iranski model predstavlja istinski islam.”
Taj govor označava idejni (ideološki) zaokret koji je Asad nametnuo kao kolektivno pamćenje Sirijcima, i ne samo Sirijcima, već svim Arapima. Jer, ako Damask nije emevijska prijestolnica, pa čija je onda?!
Činjenica je da Asad svjestan toga, ali on javno traži i zagovara potpunu idejnu usklađenost sa iranskim projektom, koji za njega simbolizira ”istinski islam”, i to asadovsko ponašanje u Siriji postalo je najvažniji obrazac za iranski projekat, jednako važan za Teheran kao što su važni Irak i Ehvaz. To ne kriju ni ajatolasi iz Koma, tako da je jedan od njihovih glavnih ideologa rekao: ”Lakše bi nam bilo da izgubimo Ehvaz, nego da padne režim Bašara Asada”, i pored činjenice da Iran crpi 90% nafte iz oblasti Ehvaz.
I ono što važi za Siriju, važi i za Hezbollah u Libanonu, Husijune u Jemenu, kao i neke ”uspavane” šiitske čelije na Arapskom poluotoku.
Povijesni kontekst potvrđuje da sektaška polarizacija koja se dogodila u regiji može dovesti do snažne eksplozije čiji se obrisi već naziru. To je ono što se u povijesti već dogodilo. Kada to kažem onda mislim na polarizaciju između Safevida i Osmanlija, odnosno između šiija i sunija, koja je dovela do, već spomenutog, velikog oružanog sukoba kod Čaldirana (23.08.1514.) između Osmanskog carstva, na čelu sa sultanom Selimom I, i safavidsko-šiitske države pod vođstvom šaha Ismaila. Ta bitka završena je pobjedom Osmanlija čime je zaustavljeno safavidsko širenje šiizma za cijelo stoljeće, kao što je zaustavljena alevitska podrška Safavidskoj državi, unutar Osmanskog carstva.
Kao rezultat te borbe bilo je Osmansko zauzimanje safavidskog glavnog grada Tabriza, zatim osvajanje Iraka i Azerbejdžana, nakon čega se Selim I zaputio prema Siriji gdje je, u Bici kod Merdž Dabika, do nogu potukao Mameluke koji su bili saveznici Safavidima.
No, pitanje je šta je dovelo do tog velikog sukoba između dvije strane? Bez sumnje su to, s jedne strane, Safavidi koji su slijedili i nametali šiitsko vjersko učenje, a s druge strane, Osmanlije koji su predstavljali sunitski pravac.
Ovoj bici prethodila je najava Ismaila Safavija o nametanju šiitskog mezheba narodu Irana koji je u većini bio sunijski. On je svoju zamisao sprovodio silom i ugnjetavanjem o kojem je hanefijski učenjak Kutbudin el-Hanefi rekao: ”Ismail Safavi je ubio više od milion ljudi, ubio je mnoštvo istaknutih sunitskih učenjaka, tako da u Perziji nije ostao niti jedan sunijski učenjak, a osim toga, spalio je sve njihove knjige i mushafe.”
Ismail Safavi je svoj poziv prenio i na susjedne regije kao što su Irak, Horosan i Azerbejdžan, što bi se u našem vremenu moglo nazvati ”izvoz revolucije”, metoda koju je izumio Homeini nakon što je došao na vlast u Iranu.
Ovom oružanom sukobu doprinijelo je i to što je Ismail Safavi iskoristio i pridobio za sebe pripadnike turskog plemena Kizilbaša, koji su slijedili alevijski vjerski pravac, i učinio ih okosnicom svoje vojske. Na osnovu ovoga razumijemo duboku spregu u odnosu između alevijske političke elite i iranskih šiija u pogledu sirijske revolucije. Evo, po drugi put ih koriste kao gorivo u borbi protiv sirijskog naroda kako bi ostvarili svoj imperijalistički utjecaj, kao što koriste alevije u Turskoj kao sredstvo pritiska na tursku vladu.
Politički realizam (pragmatizam) koji koristi Iran prema svim zvaničnim politikama u regionu, zapravo je isti onaj politički diskurs koji je svojevremeno koristio Ismail Safavi. Zbog toga nije čudo što Iran, koji se hvališe principijelnošću, koristi najprljavije metode obmane kada je riječ o ostvarivanju njihovih interesa, svejedno radilo se o unutrašnjim ili vanjskopolitičkim pitanjima. Vidjeli smo, naprimjer, kako Iran naziva SAD, ”Veliki šejtan”, dok se u isto vrijeme slaže sa američkom politikom po svim pitanjima. Ovdje želimo skrenuti pažnju na ono što je rekao Ali Laridžani, jedan od glavnih arhitekata iranske politike u proteklom stoljeću. Naime, on je izjavio: ”Da nije bilo Teherana, ne bi pao ni Bagdad ni Kabul. (Tj. ne bi pao ni Bagdad ni Kabul u američke ruke, da nije bilo Irana i njegove pomoći.)
Vratimo se sada ponovo šahu Ismailu koji je, nakon što je doživio težak poraz, sklopio savez sa Portugalom, koji u to vrijeme bio jedna od svjetskih sila, a protiv Osmansko-sunijskog carstva. Dio tog sporazuma sadrži i sljedeći pasus: ”Portugal će poslati svoju flotu kako bi pomogao Perzijancima u invaziji na Bahrejn i Qatif, kao što će Portugal poslati pomoć šahu Ismailu kako bi ugušio revoluciju u Makranu i Balučistanu i time pokazati da su dva naroda, Portugalci i Perzijanci, ujedinjeni protiv Turaka.” Stvar je otišla još dalje, pa je portugalski kralj poslao šahu Ismailu pismo sljedećeg sadržaja: ”Zahvaljujem Vam na Vašem poštovanju prema kršćanima koji žive u Vašoj zemlji. Zbog toga Vam nudim i stavljam na raspolaganje svoju flotu, vojsku i naoružanje da ih iskoristite protiv turskih utvrđenja u Indiji. A ukoliko želite napasti na arapske zemlje ili možda na Mekku, vidjet ćete mene uz Vas u Crvenom moru, pred Džidom ili Adanom, ili u Bahrejnu, ili u Katifu ili u Basri. Vidjet ćete me pored sebe na obali Perzijskoga mora, kako izvršavam sve što poželite.” Taj projekat koalicije i savezništva između Portugala i Safavidske države, uključivao je podjelu Levanta na sfere utjecaja između dvije zemlje. Predloženo je da Safavidi zauzmu Egipat, a Portugalci, Palestinu. I kao što su kazali historičari, Šah nije stao u traženju saveznika protiv Osmanskog carstva, koje je postalo glavna sila koja se ispriječila između Šaha i njegovog izlaska na Sredozemno more.
To je bio šiitski san koji, u naše vrijeme, u korist Irana u stvarnost pretvaraju, najprije otac Asad, a sada njegov sin Bašar. Dakle, to je taj isti projekat koji je pocijepao ummet prije 500 godina. Instrumenti za njegovo sprovođenje još uvijek postoje.
