Piše: Mr. Semir Imamović
Čitajući ovih dana izjave pojedinih islamskih učenjaka i daija o Gazi, koje se svode na to da je Hamas (pokret islamskog otpora), a ne Izrael, pravi krivac za ono što se događa Palestincima, ali i da palestinski narod, zbog svoje navodne naklonosti prema šiizmu i socijaldemokratiji (???) i drugim zabludama, ne zaslužuje muslimansku pomoć i saosjećanje, i kada tome dodam neke ranije izjave i fetve o opravdanosti vojnog udara i korištenja sile protiv demonstranata u Egiptu, po principu ”bolje spriječiti, nego liječiti”, odnosno bolje ubiti 5000 demonstranata nego im dopustiti da naprave nered u državi, ne mogu a da se ne zapitam kako se moglo desiti da oni, koji su svojim znanjem, iskustvom, dobrom informiranošću, širokom erudicijom, mudrošću i razumijevanjem vjerskih propisa i prioriteta, u ovim teškim vremenima trebali biti uzor islamskom ummetu, svojim primjerom mu pokazati pravi put, te njegov ogromni ljudski i materijalni potencijal usmjeriti i iskoristiti na najbolji mogući način i ”izvući” ga iz ovih iskušenja sa najmanjim mogućim žrtvama, postanu njegovi najveći obmanjivači, zbunjivači, protagonisti i zaštitnici zla i tiranije. Kako to da prosječan muslimanski čovjek, ma gdje on bio, bio Arap ili nearap, pismen ili nepismen, zna šta se događa u Palestini, Siriji, Iraku, Egiptu, i zna na čijoj strani treba biti, a oni sa svim spomenutim odlikama i prednostima to ne znaju? I ne samo da ”ne znaju”, nego svojim iracionalnim i krivim tumačenjem vjerskih tekstova, izvrtanjem stvarnih činjenica i zamjenom teza, pokušavaju cijeli islamski ummet dovesti u zabludu po pitanju kristalno jasnih stvari i onemogućiti ga u bilo kakvoj pozitivnoj akciji i incijativi, makar to bila dova. Tvrdnja da su Palestinci, odnosno njihova prva i jedina borbena linija, Hamas, čuvari islamskog i arapskog obraza i topraka, sami ”skrivili” izraelsku agresiju, i da ne zaslužuju pomoć i intervenciju muslimanskih zemalja zbog svoje navodne šiitske i komunističke orjentacije, i kojekakvih budalaština, nije ništa drugo do pokušaj sapiranja vlastite i savjesti svojih nalagodavaca, arapskih lidera, ako je ti ljudi uopće i imaju. Kakva je razlika između njihovih tvrdnji i tvrdnji Radovana Karadžića da su Bošnjaci sami sebe granatirali u Sarajevu, ubijali u redovima za vodu i hljeb, iscrpljivali, izgladnjivali, ne bi li tako iznudili međunarodnu vojnu akciju.
Vjerovatno se pitate kao i ja: kako je moguće da neko ko se predstavlja kao islamski alim i da'ija, i ko bi valjda trebao znati da je nepravda – nepravda bez obzira od koga i prema kome bila usmjerena i da se zločin i ubijanje nedužnih ljudi, žena i djece, ne može ničim opravdati, jer ”je ubistvo jednog nedužnog čovjeka ravno ubistvu cijelog čovječanstva”, može izreći ovoliku hrpu gluposti i nebuloza, ili što bi rekao naš narod ”što ni pas s maslom ne bi mogao pojesti”. Kakav su to grijeh mogli učiniti prema Allahu, dželle šenuhu, pa da ih On ovako kazni: učini ih slijepim pored očiju, gluhim pored ušiju i bezosjećajnim pored srca i duše? Odgovor na ovo pitanje mogli bi potražiti u jednom kur'anskom primjeru, koji na veoma slikovit način pojašnjava šta se inače desi kada čovjek zloupotrijebi Božije blagodati, kao što su znanje, bogatstvo, pozicija i ugled. Primjer, kako se to navodi u nekim tefsirima, govori o učenjaku iz Benu Israila, po imenu Bel'am ibn Baura (postoje i druga tumačenja), čije su dove bile primane, pa ga je Musa, ‘alejhi selam, poslao, vladaru Medjena, da ga pozove u vjerovanje u jednog Gospodara, ali mu je ovaj ponudio dunjalučke ukrase, i on je počeo slijediti vjeru vladara, ostavljajući vjeru Musa, alejhi selam. Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, je ovako opisao njegov slučaj: ”I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi”. (Prijevod značenja, El-E'araf, 175. – 177.). Dakle blagodat znanja, kao jedna od najvećih Allahovih blagodati, ukoliko se ne vrjednuje i ne iskoristi na pravi način, tj. ne stavi u službu dobra, istine, pravde, uzdizanja Allahove riječi, pomaganja obespravljenih, može postati čovjekov najveći neprijatelj ali i uzrok dunjalučke i ahiretske propasti, poniženja i sramote, a ima li većeg poniženja i sramote od javnog zalaganja za uništenje muslimana (jedan od tih učenjaka je rekao da Hamas treba zbrisati sa lica zemlje), i iznalaženje ispriki za zločince i tiranine. ”Navedeni primjer je univerzalan jer u svakom mjestu i vremenu postoje ljudi koji dođu u posjed provjerenih i važnih informacija na bazi kojih mogu donijeti uzvišene odluke od općedruštvenog značaja. Međutim, donošenje uzvišenih odluka koje uzvisuju i uzdižu ljude nije toliko vezano za posjedovanje skupa informacija koliko je vezano za posjedovanje skupine izgrađenih karakternih osobina. Jer, za poznavanje puta potrebno je samo znanje, a za kretanje njime izgrađen jak karakter (npr. pravednost, hrabrost, osjetljivost na patnje nemoćnih, mržnja prema nepravdi itd.). I to su dvije različite stvari koje se ne podrazumijevaju.” (Fenomen dahtanja psa, Edin Tule). Iz svega navednog jasno je da za ispravno razumijevanje stvari i pojava, pravedno postupanje, hrabrost i odvažnost nije presudno znanje, u najširem smislu te riječi, nego prije svega bogobojaznost, iskrenost i besira (”unutrašnje oko”), koju Allah, dželle šenuhu, daje čistim i neuprljanim dušama i srcima, a što nedvosmisleno potvrđuju kur'anske riječi: ”O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. – A Allahova dobrota je neizmjerna.” (Prijevod značenja, El-Enfal, 29.).
POVEZANA TEMA: Fenomen dahtanja psa
