Priča o reisu-l-ulemi Naim ef. Hadžiabdiću i našem odnosu prema njemu:
– Imao je običaj da ide na mukabelu u Begovu džamiju. Ne bi odlazio u svoj stan nakon radnog vremena, već bi se zadržao u kabinetu učeći Kur’an i čitajući knjige na arapskom jeziku. Odlazio bi sam, bez pratnje. Govorili smo mu da bi bilo bolje da ga neko prati, ali nije htio da nam povećava naše obaveze. Već je počeo da pobolijeva, a željni njegovog položaja već su ga ogovarali i poručivali da odstupi. Negativan eho se uvlačio i među ljude. Otišao je na jednu mukabelu sa zakašnjenjem, hafizi su već učili, bila je puna džamija, ispred ulaza više ljudi i niko mu se nije htio skloniti da prođe, pa se morao proguravati, izuo cipele i nosio ih, a da mu ih niko nije uzeo, niti ih je imao gdje ostaviti. Moja supruga se zatekla u džematu, vidjela je taj naš jad i čemer, ustala i uzela mu obuću i ostavila gdje je mogla. Ona je njega znala, a on nju nije. Većini reisu-l-ulema neki su pokazivali istu vrstu nepoštivanja. Neko je rekao da ‘’neće daleko stići oni koji ponižavaju i ne poštuju svoje dostojanstvenike i prvake!’’
(Muharem ef. Omerdić, Preporod, novembar 2017.)
