Piše: Fatmir Alispahić
U Banjaluci se 19. septembra održava Konferencija „20 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma“, na koju sam pozvan kao učesnik, a na koju neću otići iz jednostavog razloga – zato što je korisnije da tu subotu sa ženom pravim ajvar, nego da o svom trošku i računu putujem u Banjaluku. Pored članova Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH, te entitetskih čelnika, učešće su potvrdili Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske, Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore, Aleksandar Vučić, premijer Srbije, te predstavnici SAD, Rusije, Evropske Unije. Među njima bih, eto, trebao biti i ja, kao jedini učesnik koji bi ovom auditoriju smio sasuti istinu u lice – o nastavku Srebrenice nad Bošnjacima, o dejtonskom poretku kao okviru za torturu nad žrtvom genocida, o obavezi ukidanja Republike Srpske, zapravo, o svemu o čemu pišem u svojim tekstovima.
Učesnici Konferencije su domaći i strani lideri, sve marka do marke, a ja sam toliko nezavisan i toliko ničiji da se u takvom društvu osjećam kao niko. A neko ko je niko trebao bi kupiti sebi autobusnu kartu, sjesti na autobus, te u ime nevinih žrtava, naroda i države otputovati u Banjaluku da se argumentima i dokazima bori za ukidanje Republike Srpske. Meni je haman suđeno da izigravam matadora za četnike dok me narodne mase tapšu po ramenima! Svi drugi učesnici ove važne Konferencije su neko, jer dolaze odnekle, iza njih stoje države i organizacije, neće sebi kupovati autobusnu kartu, neko će ih ispratiti i dočekati, a ja bih trebao da izigravam hipika u Bošnjaka i da k'o zadnja čvaka dođem ‘nako. …Namjesto da u tu subotu pečem i gulim paprike i patlidžane i kahvenišem u avliji.
Šta (ne) rade nacionalne institucije?
Možebit da nekome ova priča izgleda kao neki cirkus, ali to uopće nije cirkus, već jedan ogledni primjer strateških promašaja u bošnjačkoj (ne)organiziranosti. Dokle će u Bošnjaka pisci imati status klošara i kopiladi, dok će kod ostalih naroda pisci biti zaštićena vrsta? Sve dotle dok u Bošnjaka nacionalne institucije budu uzurpirali samozvani lideri, zapravo, štetotočine koje zbog svojih kraljevskih ambicija ne mogu razumjeti da je snaga naroda u timskom nastupu njegove elite. E, zato sam ja ničiji, i zato moj odlazak u Banjaluku ne pripada bošnjačkog narodu. A kad ne pripada Bošnjacima, zašto bi pripadao meni?
Koliko sam razumio, na ovoj Konferenciji će biti pet-šest Bošnjaka, raznoraznih fela. Da li je moje pojavljivanje na ovom skupu bošnjački interes? Neko će reći da jeste, neko da nije. Ali, oni koji su me pozvali smatraju da moje mišljenje – da Republika Srpska treba biti ukinuta po osnovu presuda Svjetskog suda i Haškog tribunala za genocid – jeste reprezent jednog ili većeg dijela bošnjačke javnosti. Najlakši put da se takvo mišljenje ne čuje jeste da se ja dovedem pred pitanje: kome treba moj istup u Banjaluci? Ako treba da treba samo meni, onda, vala, ne treba ni meni! Eh, da vidimo sada o kakvom se to skupu radi.
Nailazimo na informaciju da je Konferencija “20 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma“ toliko važna da će čak – „Pošte Srpske izdati posebnu markicu sa logotipom Konferencije“. Organizator Konferencije su Grad Banjaluka i „Nezavisne novine“, u partnerstvu s Ministarstvom spoljnih poslova BiH i Predsjedništvom BiH. Neki dan je Bakir Izetbegović, usred Banjaluke, podržao ovaj skup, a isto je učinio i Džonatan Mur, ambasador OSCE-a. Srbijanski „Kurir“ je na naslovnici donio bombastičan naslov da se u Banjaluci – „okuplja region“. U Banjaluci je sve spremno za ovu Konferenciju čiji je prikriveni cilj, tu nema nikakve dileme: glorifikacija Dejtona, odnosno, betoniranje Republike Srpske.
– Cilj Konferencije “Dvadeset godina Dejtonskog mirovnog sporazuma” je da na jednom mjestu okupi značajne domaće i međunarodne faktore, koji su na ovaj ili onaj način uticali na potpisivanje i na kasnije postojanje tog sporazuma i otvoriti dijalog o ovoj značajnoj temi – kaže se u zvaničnom materijalu.
Ovdje su zanimljiva dva upitnika. Prvi je nastojanje velikosrpske politike da preko ove Konferencije ojača poziciju Republike Srpske, kroz tezu da nema mira bez dejtonskog poretka. Drugi je činjenica da jedan bošnjački autor koji ne pripada nikome, nikakvoj stranci, udruženju ili lobiju, eto, ne može otputovati na jedan takav skup, iako bi njegovo učešće možda bilo važno za nacionalne interese.
Prvo ćemo da razriješimo ovo drugo, pa ćemo kao drugo da razriješimo ovo prvo. Ne zbog Fatmira Alispahića, već zbog ma kojeg bošnjačkog intelektualca, nedopustivo je, i neodrživo je, da nacionalne institucije u Bošnjaka postoje za račun onih koji su ih zaposjeli i koji ih drže kao svoje ćaćevine. Ja živim u Tuzli, ali nikad nisam ušao u prostorije BZK „Preporod“, jer me nikad niko, od obnavljanja bošnjačke zajednice prije 25 godina, nije pozvao. Može li to biti normalno? Za to vrijeme sam desetak puta bio gost gradačačkog „Preporoda“, znam gdje je „Preporod“ u Jablanici, Bugojnu, Travniku, Zenici, Goraždu, Sarajevu, pa i u Hrvatskoj, sa svima sam sarađivao, na njihov poziv, ali, u Tuzli ja ne postojim. Nije to dobro – dragi muftija! – ne zbog mene, već zbog drugih koji će doći poslije nas! Moje vrijeme hoda nizbrdo. Razumijem ja strahove, ali, ta negativna selekcija, da se uklanjaju oni koji mogu, u ime onih koji ne mogu, ništa nam dobrog neće donijeti.
Ova Konferencija je naštimana da sakrije istinu i realnot U vrijeme nezapamćenog terora nad bošnjačkim povratnicima, ukidanja bosanskog jezika s ciljem nastavka genocida nad Bošnjacima, u vrijeme bestidnog pristajanja vlasti Republike Srpske uz genocidne ideje, događa se ovaj veliki trijumf velikosrpske politike u Banjaluci, jer je ova Konferencija naštimana da sakrije istinu i realnot, a veliča laž i obmanu da je Dejtonski sporazum uvjet mira i demokratije. Razumljivo je da ta laž odgovara svima oko nas, ali je neshvatljivo da odgovara nama, Bošnjacima, čiji će predstavnici u Banjaluci govoriti u slavu Dejtona, namjesto da kažu istinu koju znamo i mi i oni.
Slično je i sa drugim nacionalnim adresama. Osnivanje Bošnjačke nacionalne fondacije ja sam razumio upravo u cilju obezbjeđenja logistike za konkretne situacije. Skupljeni su koferi eura, uglavnom bez traga, a projekti zbog kojih su od naroda skupljane pare, nisu pomjereni s mrtve tačke. Narod je davao pare za Muzej genocida nad Bošnjacima, i za slične projekte, a ne za propale kandidature na izborima i za građevinske poduhvate. I ovo malo nacionalnih institucija u Bošnjaka što ima, naopako je nasađeno, kao privatno vlasništvo uske grupe interešdžija, koji trguju svim i svačim u namirivanju privatnih računa. Zato su mnogi bitni nacionalni projekti osuđeni na propast, na čekanje ili na tavorenje. Bilo je obećano da će Svjetski bošnjački kongres i Bošnjačka nacionalna fondacija pokrenuti proces za realizaciju Presude Svjetskog suda, s ciljem ukidanja Republike Srpske, pa je zavladala tišina, valjda u računici da se pašaluk u Novom Pazaru kompenzira za postojanje Republike Srpske. Bilo je obećano da će bošnjačke institucije iz kriminogene Fondacije „Popis 2013“, reagirati na ukidanje preko 200.000 popisanih Bošnjaka, pa je zavladala tišina, valjda u računici da je puno velikosrpskih para ubačeno u bošnjačku izdaju, pa bi se štošta moglo saznati. Ubi nas rasprodaja babovine!
Nikada se Bošnjaci nisu okupili da razgovaraju, slobodno i otvoreno, o aspektima svoje nacionalne (ne)organizranosti i korumpiranosti. A zašto? Zato što svako isključuje onog drugog, od njega svijet postaje, svako je lider nad liderima, a malo ćeš gdje susresti zagovaranje timskog rada, pozitivne selekcije, bez koje nema narodnog dobra. Pogledajte Srbe i Hrvate, ugledajte se na njih, tamo centarfora igra onaj koji daje golove, a ne onaj kojemu je ovaj dajđa, onaj amidža. Princip mora biti timski rad za kolektivno dobro, namjesto lidera koji hodaju brzo, gledaju mrko i govore oštro. Prošla su ta vremena kad je bilo moderno izgledati kao Bata Živojinović!
Njonjavi bošnjački stavovi
Nego, otkud ja u Banjaluci? Zvalo je mene prije nekoliko mjeseci da napišem kolumnu za „Nezavisne novine“ u povodu 20 godina Dejtona. Reklo mi da će se među autorima tematske kolumne o Dejtonu pojavljivati i ličnosti kao što su američka ambasadorica Morin Kormak, Volfgang Petrič, Valentin Inzko, Stjepan Mesić, Edvard Ferguson, Nenad Kecmanović, Muhamed Filipović, i dr. Na kraju će biti objavljena knjiga sa tekstovima ovih 40-tak autora, a koja će biti osnova za raspravu na Konferenciji u septembru. Rekoše mi da nemaju honorara za tu kolumnu, piše se džabalame, bezbeli računaju da je u mene plata ko u Valentina Inzka pa mi 100 maraka gor-dol ne znači ništa. Rekoh: može džabe, ali pod jednim uslovom – da mi ne dirate tekst i da mi ne dirate naslov. Peke – reče kulturni Srbin s druge strane tastature. Tada sam napisao tekst pod naslovom „Genocid ukida Republiku Srpsku“, koji je uredno objavljen, pa čak i najavljen na naslovnoj stranici „Nezavisnih novina“. Alternativa ovom stavu jeste da bi genocid mogao betonirati Republiku Srpsku, kao trajnu kategoriju, što znači da se zločin genocida nad muslimanima isplatio i da će u budućnosti biti razumijevan kao vrlina i kao preporuka. Jer, ako Presude za genocid neće ukinuti Republiku Srpsku, onda će genocid nad Bošnjacima, i njegovo prikrivanje, biti tumačeni kao izraz antifašizma i antiterorizma. A to nam se upravo događa!
Na Konferenciju u Banjaluci me zovu, bezbeli, u računici da ću stavove iz teksta ponoviti u diskusiji, te da će moje mišljenje biti najdublja krajnost u opciji da se politički aspekt dejtonskog poretka redefinira u skladu za Presudama za genocid. Ona druga, velikosrpska krajnost se očituje kroz naslove koje su objavili sudionici Konferencije, a koji glase: „BiH ne bi preživjela raspakivanje Dejtona“ (Milorad Dodik), „Raspakivanje Dejtona bi najdirektnije ugrozilo mir“ (Mladen Ivanić). Ovoj velikosrpskoj viziji Dejtona – kojemu je alternativa novi rat – pridružuju se oprezno međunarodni zvaničnici, sa naslovima: „Dejton se može mijenjati samo političkim konsenzusom“ (Edvard Ferguson), „Promjena Dejtona nema bez domaćeg konsenzusa“ (Miroslav Lajčak), „Ustav se mijenja u bh. parlamentu“ (Valentin Inzko).
Najzanimljivije je vidjeti šta misle bošnjački sudionici Konferencije. Srbi, dakle, izmjene Dejtona tumače kao početak novog rata, što je faktor zastrašivanja svih koji razmišljaju o ukidanju entiteta. U tome im podršku daju svi diplomatski centri, plasirajući laž da je za izmjene Dejtona potreban konsenzus, ili, da je potreban parlament. Pitanje je: A da li je dejtonski poredak rezultat demokratske volje ili, pak, prisile i ucjene? Kako od nečega što je silom nametnuto, što je negiralo referendumsku odluku bh. građana, možete tražiti demokratske norme, tipa konsenzusa ili odluke parlamenta? Dejtonski poredak je rezultat prisile, u koji spada i genocid u Srebrenici, i kao takav treba biti ukinut bez ikakvih rasprava. Kad se za porijeklo neke robe dokaže da je stečena krivičnim djelom, kao što je dokazano da je Republika Srpska odgovorna za genocid, tu onda ne može biti rasprave.
Ove činjenice u Banjaluci nema ko osim mene reći, a što se vidi iz njonjavih naslova bošnjačkih učesnika: „Ne postoji klima za ustavnu reformu“ (Šaćir Filandra), „Entiteti propustili osigurati svim građanima ravnopravnost“ (Ramiz Salkić), „Naša kuća, Dejton 2.0, Bosna i Hercegovina – zašto, kako, šta?“ (Zlatko Lagumdžija), itd. Dok Srbi tačno znaju šta hoće, dotle Bošnjaci glade Dejton da se kogod ne uvrijedi. Trebalo se dogoditi suprotno – da Bošnjaci, na talasu međunarodne pozornosti u vezi sa 20. godišnjicom genocida u Srebrenici, organiziraju jedna ovakav skup u Sarajevu, pa da složno, kao Srbi, ukazuju da nema budućnosti, nema mira, nema ljudskih prava i demokratije, sve dok postoje entiteti, dok postoji Republika Srpska koja je po Presudama međunarodnih sudskih instanci kriva za genocid. A krivica za genocid je različita od krivice za ratni zločin, jer iza genocida stoji državni mehanizam, koji treba biti ukinut, a iza ratnog zločina stoji pojedinac, koji treba biti zatvoren. Ali, bošnjačka politika je toliko nepismena, tupava, mutava, pa i korumpirana, da ne postoji mogućnost da ta politika bude išta drugo osim pasivni posmatrač i objekt svoje sudbine – k'o krava kad je povedeš na klanje. Stalno nam se događa da od gotovine pravimo veresiju, dok drugi, koji su složni, pametni, pronicljivi, pout Albanaca na Kosovu, ili Srba u Bosni, eto, od veresije prave gotovinu. Zar je bilo ičeg normalnijeg nego da iskoristimo penal pred nama, da opucamo tu loptu koja nam je došla sa Presudama koje logički vode ukidanju Republike Srpske?! Ali, kako Republika Srpska može biti ukinuta ako mi to ne tražimo, već, kao mudri Bakir Izetbegović tvrdimo da je – Republika Srpska trajna kategorija?! Namjesto da rušimo prevaziđeni Dejton, entitete i podjele, da gradimo slobodnu Bosnu i Hercegovinu, mi, evo, prepuštamo velikosrpskom aktivizmu da nam zabija golove, k'o eksere na tabutu. A Konferencija u Banjaluci nije ništa drugo nego velika pobjeda velikosrpske politike, koja ne bi bila tako sjajna da u Bošnjaka ne postoje velemajstori za autogolove.
U vrijeme nezapamćenog terora nad bošnjačkim povratnicima, ukidanja bosanskog jezika s ciljem nastavka genocida nad Bošnjacima, u vrijeme bestidnog pristajanja vlasti Republike Srpske uz genocidne ideje, događa se ovaj veliki trijumf velikosrpske politike u Banjaluci, jer je ova Konferencija naštimana da sakrije istinu i realnost, a veliča laž i obmanu da je Dejtonski sporazum uvjet mira i demokratije. Razumljivo je da ta laž odgovara svima oko nas, ali je neshvatljivo da odgovara nama, Bošnjacima, čiji će predstavnici u Banjaluci govoriti u slavu Dejtona, namjesto da kažu istinu koju znamo i mi i oni.
U Banjaluci niko neće reći oni što bih rekao ja, a ja neću biti tamo da to kažem. Zašto? Zbog ajvara.
