Autor: Muhammad Shams al-Din
Nakon svakog atentata koji je Izrael izvršio na nekog od vođa Hezbollaha, unutar krugova ovog pokreta postavlja se isto pitanje: Kako su ga pronašli?
Unutar Hezbollaha, operativna sigurnost je gotovo sveta. Lideri ovog pokreta pridržavaju se strogih, visokih protokola sigurnosti kako bi izbjegli digitalni nadzor. Ali u ovom dobu stalnog digitalnog nadzora, stroga disciplina sama po sebi više nije dovoljna. Prijetnja se proteže na širi krug, obuhvaćajući cijelu mrežu podrške ciljanoj osobi, koja postaje – često nesvjesno – najslabija karika kroz koju se meta identificira.
U jednom od najšokantnijih obavještajnih proboja u novijoj povijesti, Izrael je u septembru 2024. godine detonirao hiljade pejdžera i voki-tokija.
Bio je to razoran čin daljinske sabotaže, usmjeren ne samo na ubijanje pojedinaca, već i na sijanje sumnje u same komunikacijske alate. Hezbollah se suočio s posljedicama kompromitiranih opskrbnih lanaca i rizicima nepouzdanog digitalnog uvoza.
Obračun između Izraela i libanonskog otpora ušao je u eru automatizirane inteligencije: algoritmi postaju vojnici, telefoni postaju ratišta, a podmorski kablovi postaju lansirne rampe za digitalno ratovanje.
Otpor pod opsadom svoje digitalne sjene
Da bi se razumjelo kako su atentatori prodrli u teško utvrđene krugove Hezbollahovog vodstva, prvo se mora razumjeti višeslojni tehnološki arsenal koji se koristi protiv njega. Infiltracija je rezultat integracije desetaka nadzornih sistema u jedinstveni, podatkovni sistem u stvarnom vremenu.
U prošlosti, hakiranje je značilo provaljivanje u telefon ili računare. Danas se paradigma promijenila. Meta više nije uređaj, već digitalno okruženje koje okružuje osobu.
Izraelska obavještajna služba više se ne mora izravno infiltrirati u Hezbollahove sisteme. Ona nadzire ljude oko mete, signale koje emitira njegovo okruženje i podatke koje on – nesvjesno – dijeli sa članovima svoje porodice, prijateljima, pa čak i susjedima.
Ciljana osoba možda nosi telefon bez pristupa internetu, izbjegava javne mreže i živi bez ikakvog digitalnog identiteta. Nije važno.
Nadzor se fokusira na njegovog vozača, čiji telefon bilježi svaki pokret; na Wi-Fi mrežu zgrade, koja potvrđuje njegovu prisutnost, na pametne automobile, na kamere koje snimaju njegovo lice i na aplikacije koje identificiraju ko je u blizini. Tako njegovo okruženje postaje kompromitirano.
Ovaj model se naziva Environmental Fingerprint Profiling i to je najopasnija ranjivost sa kojom se suočava bilo koji pokret otpora integrisan u civilno društvo.
Metapodaci i smrt tišine
Zapadni mediji često su hvalili Hezbollahovu upotrebu šifriranih komunikacija – i to s pravom, jer su njegovi unutarnji sistemi praktično neprobojni. Međutim, često se zanemaruje da šifriranje ne sprečava prijenos metapodataka.
Metapodaci nisu sadržaj, već kontekst: ko je zvao, kada, gdje, koliko dugo i s kim. To je nevidljiva sjena svake sigurne komunikacije. A kada se ti podaci kombiniraju s umjetnom inteligencijom, to postaje katastrofa.
Sami obrasci – vrijeme, kretanje, ponavljanje – dovoljni su za otkrivanje identiteta.
Osoba ne mora govoriti. Sama tišina ostavlja trag. A taj trag je dovoljan da ga ubije.
Podmorski kablovi: Nevidljivi front
Iako većina ljudi zamišlja satelite kao izvor informacija, stvarnost je mnogo jednostavnija: Više od 95% globalnog internet saobraćaja prolazi kroz podmorske kablove.
Liban je povezan sa nekoliko njih, koji povezuju Kipar, Grčku i Egipat — i ovi koridori su se pretvorili u obaveštajna lovišta.
Ukrštanje podataka se dešava neprestano. Digitalni tokovi se masovno prikupljaju, skladište u regionalnim centrima, a zatim se kasnije analiziraju.
Tel Avivu nije potrebno dešifrirati poruku u stvarnom vremenu. Analiza “lokacije telefona”, “šifriranog razgovora” ili “digitalnog rukovanja” je dovoljna, čak i sedmicama kasnije.
Obavještajne agencije više ne love samo žive signale — one kopaju po digitalnoj prošlosti, rekonstruirajući vremenske linije onoga što se činilo prolaznom ili zaboravljenom aktivnošću.
Serija atentata ne počinje s prijenosom uživo… već sa signalima zakopanim u arhivama sjećanja.
Nova stvarnost Bejruta: grad kamera i mikrofona
Najopasnija promjena u libanonskom nadzornom krajoliku je širenje biometrijskog ciljanja — putem prepoznavanja lica i glasa.
Kamere u trgovinama, sigurnost zgrada, prometne kamere, telefoni ljudi.
Ovaj vizualni materijal automatski se učitava na servere kojima upravljaju strane kompanije, a odatle se otvara polje.
Softver za prepoznavanje lica više ne treba ni jasnu sliku; analizira hod, strukturu lubanje i položaj očiju.
Ne radi se samo o slikama. Radi se i o zvukovima: sam vođa možda ne snima, ali oni oko njega snimaju. WhatsApp poziv, glasovna poruka, porodični snimci, iz tih fragmenata konstruira se novi audio otisak, još jedna smrtonosna nit.
Uši na nebu
Izraelski dronovi više nisu samo oči. Postali su uređaji za otkrivanje skrivenih signala: uspavanih telefonskih signala, Wi-Fi mreža, Bluetooth signala iz automobila.
Ti se signali analiziraju kako bi se utvrdilo rade li šifrirani uređaji unutar zgrade.
Opasnost nije u jednom dijelu informacije, već u njezinoj integraciji.
Podaci drona unakrsno se uspoređuju s metapodacima, zemaljskim izvorima, analizom umjetne inteligencije i ekološkim otiskom… kako bi se stvorila precizna karta prisutnosti mete.
Zatim dolazi karta ubistva.
Nakon što je model dovršen, sistem generira toplinsku kartu pouzdanosti mete, koja identificira optimalno vrijeme, broj ljudi u blizini, tačku udara, pa čak i kako minimizirati kolateralnu štetu.
Umjetnoj inteligenciji se zatim daje dopuštenje da informacije pretvori u akciju.
Stroj postaje izvršitelj.
Strojevi odlučuju ko umire
Pomak prema algoritamskom atentatu izaziva duboku zabrinutost u vojnim krugovima diljem svijeta.
Analitičari upozoravaju na brzinu i autonomiju ove vrste ratovanja.
“Umjetna inteligencija omogućava analizu ogromnih količina podataka, uključujući ISR. Ubrzava ciklus ‘pronađi-instaliraj-prekini-iskoristi-procijeni’. To znači da se identifikacija i filtriranje ciljeva sada obavlja u djeliću vremena u usporedbi s prošlošću”, kaže penzionisani australijski general Mick Ryan.
Stručnjak za kibernetičku sigurnost Alan Woodward dodaje:
“Precizno ciljanje temelji se na podacima prikupljenim s uređaja, GPS-a te prepoznavanja lica i glasa. Samo umjetna inteligencija može munjevitom brzinom povezati te podatke kako bi tačno odredila prisutnost mete.”
Obavještajni izvještaji otkrivaju kako funkcioniraju izraelski sistemi za odabir meta poput AI sistema Lavender.
“Sistem klasificira pojedince na temelju njihove sličnosti s profilima poznatih boraca, putem pokazatelja kao što su ponašanje telefona, chat grupe, geografsko kretanje… kako bi se proizveo rezultat vjerovatnosti’ koji pojedinca čini “legitimnom metom.”
Kako se oslanjanje na umjetnu inteligenciju širi, etička pitanja se gomilaju o granici između vojne preciznosti… i algoritamskog ubijanja.
Bojno polje je posvuda
Izraelski rat protiv Hezbollaha prešao je tradicionalna bojna polja.
Sada cilja digitalne sjene boraca, lišavajući ih anonimnosti koja je bila njihova prva linija odbrane.
Sigurnost se više ne mjeri sposobnošću vođe da nestane, već opsegom u kojem ga njegova okolina može zaboraviti.
Bitka više nije u izbjegavanju pojavljivanja – već u tome da se ne ostavi nikakav trag: nikakav znak, nikakva sjena, nikakav trag koji su ostavili drugi.
Sljedeći rat neće biti odlučen samo na brdima juga ili granicama okupirane Palestine, već pod morem, u orbiti, preko serverskih farmi, u frekvencijskim pojasevima i unutar uređaja u našim džepovima.
