Piše: Dr. Nasir el-Omer
Preveo i prilagodio: Semir Imamović
Malo ko je u arapsko-muslimanskom svijetu mogao zamisliti da će skeč sa jedne arapske televizije, u kojem se kroz šalu daje podrška cionističkom napadu na Hamas i pojaz Gaze, postati stvarnost: da će Arapi između Hamasa, s kojim se ne slažu u nekim pitanjima, i cionističkog režima, odbarati ovog drugog i da će u odlučnom trenutku stati na stranu neprijatelja, međutim na našu žalost, to se upravo desilo u ovoj posljednjoj izraelskoj agresiji na Gazu. Arapski muslimanski narodi se već decenijama žale na kukavički odnos svojih vlada prema palestinskom pitanju, i to je nešto na što su se na određeni način svikli, ali im sigurno nikada nije na um palo da bi jednog dana neka arapska država mogla stati, rame uz rame, sa izraelskim neprijateljem a protiv svog vlastitog naroda, međutim to se upravo događa pred njihovim očima. Pera, statusi na društvenim mrežama, riječi na satelitskim kanalima, su odjednom postale otrovne, njima se po prvi put u našoj povijesti poziva neprijatelj da okupira i sravni sa zemljom naše domove i pobije naše sinove, bez i trunke stida i dvosmislenosti.
Razdvajanje safova
Ali sve je to bilo očekivano! Onaj ko se kreće putanjom poniženja, poginjanja i klečenja, bez obzira koliko duga ona bila, neminovno će jednog dana dospjeti do tačke otvorene izdaje i saradnje sa neprijateljem. O čemu se ovdje, u suštini, radi? Radi se o tome da oni koji su s pravom sumnjali u izdajice vlastitih vrijednosti, konstanti, domovine i naroda, nisu mogli pretpostaviti da bi se sa dvosmislene, jednog dana, moglo preći na otvorenu retoriku, sa diplomatskih izjava na otkrivanje svih karata i prljavštine koju kriju bolesne duše, kao što nisu mogli pretpostaviti da će se to desiti baš u ovom, odsudnom, trenutku, no upravo su to trenuci u kojima jedino iskreni ljudi zadržavaju prisebnost i ostaju dosljedni svojim idealima, a obavezno padaju munafici, za koje je to prilika da ”izbace” iz svojih prljavih duša, ono što su godinama skrivali, misleći da je to ”njihov trenutak”, ili ”trenutak njihovog velikog trijumfa”, jer konačno mogu javno iskazati ono što su krili u prsima, makar to bilo i uz određenu dozu stida. Današnji licemjeri su puno hrabriji od svojih predaka. Njihovi preci su se ”tek” bojali da bi mogla biti objavljena sura koja bi otkrila ono što skrivaju, a oni se otvoreno hvališu svojim licemjerstvom. ”Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: “Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.” (Et-Tevbe, 64.). Nakon što obznane svoje prave namjere i vjerovanje, oni prestaju biti licemjeri a postaju iskreni vojnici u neprijateljskim redovima. Oni su to već uradili, kada su javno pozvali neprijatelja da ubija naše sinove i pripadnike naše vjere, pod raznim izgovorima. Šta je bilo bolje: da su se i dalje skrivali iza lažnih i prozirnih parola ili to što su konačno skinuli krinke sa svojih lica i pokazali otvoreno neprijateljstvo prema identitetu i vjeri vlastitog naroda?! Bilo kako bilo, Allah je odredio da se upravo u ovom trenutku desi furkan – razdvajanje safova, da svako govori jezikom svoga srca i da svako odabere svoju stranu. ”Razdvajanje safova” je obilježilo ovu epohu islamske povijesti. U većini arapskih država trenutno na je sceni ”razdvajanje” u najširem smislu te riječi, koje nikada nije bilo toliko izraženo kao danas. Odavno je to prestalo biti pitanje ”borbe sa vlastitim identitetom” unutar muslimanskog svijeta, i prešlo u fazu otvorenog svrstavanja na stranu okupatora. Neki naši sinovi su svojevoljno odabrali da budu u jevrejskom bojnom safu, niko ih nije natjerao na to. Oni su nam sami otkrili svoja prava imena koja su čuvali za ovaj trenutak, Šimon, Menahim, David, Kohin…
