Prije nekoliko mjeseci obilježena je dvadeset i osma godišnjica od iračke invazije na Kuvajt. Snage Saddama Husseina, tadašnjeg iračkog predsjednika, za dva dana su pregazile cijeli Kuvajt i pripojile ga Iraku. Nakon toga uslijedila je intervencija međunarodnih snaga predvođenih SAD-om, a savez je nakon sedam mjeseci istjerao iračke snage iz Kuvajta.
Danas, nakon skoro tri decenije, politička karta Zaljeva i regije mnogo je drugačija. Ovaj članak pokušava analizirati pet stvari za koje se prepostavlja da bi se najvjerovatnije desile da Irak nije izvršio invaziju na Kuvajt.
Mubarakov Egipat bi doživio bankrot
Sredinom osamdesetih godina Egipat je zapao u veliku finansijsku krizu u koju je nastavio da tone sve dublje. Unutrašnji dug je ubrzo dostigao 84% u odnosu na bruto domaći proizvod, egipatska vlada nije bila u stanju da nametne porez na prodaju robe, koji je namjeravala uvesti da bi smanjila deficit budžeta. Uvođenje poreza spriječile su masovne demonstracije trgovaca poznate kao demonstracije el-Moski. Egipat je bilježio konstantno smanjenje priliva budžetskih sredstava a nije imao nikakvog načina da se izbavi iz krize zbog sve većeg vanjskog duga i bojkota od strane niza arapskih zemalja zbog egipatskog sporazuma o trajnom miru sa Izraelom.
Iračka invazija na Kuvajt je bila kao Božiji dar za Egipat koji je, odmah nakon savezničkog napada na iračke snage, ponudio učešće ogromnog broja svojih snaga u tom napadu. Zaljevske zemlje i Sjedinjene Države su to prihvatile, a Egipat je zauzvrat dobio ogromnu finansijsku pomoć od zaljevskih zemalja i SAD-a.
Ekonomski ekspert Samir Sujelman u svojoj knjizi Snažni režim i slaba država, objavljenoj 2004. godine, piše: „Mubarakov režim je krajem osamdesetih bio na rubu bankrota i samo čudo ga je spasilo“, aludirajući na zaljevski rat u kojem je Egipat učestvovao sa 35 hiljada vojnika uz podršku tenkova i teškog naoružanjem.
Mubarakov režim je za učešće u napadu na iračke snage dobio 1,726 milijardi dolara, a vanjski dug u iznosu od 47,6 mijardi dolara smanjen je 1991. godine na 34 milijarde, a 1994. godine na 24 milijarde dolara, nakon što je Pariski klub otpisao 50% nekih dugova Egipta, a Sjedinjene države 13,7 milijardi egipatskog duga ovoj državi.
Kuvajt bi bio dio saudijsko-emiratskog saveza protiv Katara
Kuvajtska neutralnost prema zaljevskoj krizi i odbijanje da stane na stranu KSA i UAE u blokadi Katara itekako su povezani sa kuvajtskim iskustvom iračke okupacije. To iskustvo je temeljni faktor u vanjskoj politici Kuvajta nakon oslobađanja od iračke okupacije. Kuvajt nije prestao da se plaši novih invazija susjeda, stoga kuvajtski vladari nastoje da očuvaju stabilnost saveza zaljevskih zemalja i protive se vojnim intervencijama, jer se boje da bi opet došao red na njih.
Merjem el-Kazimi, profesorica na Zaljevskom univerzitetu za nauku i tehnologiju, se slaže s navedenim i smatra da je sjećanje Kuvajćana na iračku okupaciju snažan poticaj za kuvajtsko posredništvo u zaljveskoj krizi. Pored toga, ona ističe da je Vijeće za saradnju zaljevskih zemalja formirano na inicijativu bivšeg kuvajtskog vladara Džabira El-Sabaha, te da to vijeće predstavlja snažan štit za Kuvajt, koji se, stoga, grčevito bori da spriječi tri zemlje da izvrše vojnu invaziju na Katar.
Sjedinjene Države ne bi bile jedini faktor utjecaja u Zaljevu
SAD su iskoristile strah zaljevskih zemalja da bi mogle biti izložene sličnoj invaziji kao i Kuvajt, naročito jer su te zemlje bile izuzetno slabo vojno opremljene i nesposobne da se same odbrane.
Zaljevski rat je ojačao utjecaj SAD-a u Zaljevu i omogućio im da svoje potrebne za naftom podmiruju od zaljevskih zemalja, a nakon oslobađanja Kuvajta SAD su konstantno radile na preuveličavanju značaja svog vojnog prisustva u regiji.
U tim okolnostima Katar je 1991. godine sa SAD-om potpisao sporazum o vojnoj saradnji u sklopu kojeg su izgrađene američke vojne baze u toj zemlji. Samo izgradnja američke vazduhoplovne baze koštala je Katar oko milijardu dolara. U jednoj od tih baza u Kataru nalazi se sjedište Komande ameriške treće vojske.
Saudijska Arabija je također požurila u zagrljaj američkom „zaštitiniku“ i 1990. godine dozvolila da se američke trupe stacioniraju u bazama u Saudijskoj Arabiji.
UAE su 1994. godine sa SAD-om potpisali sporazum o vojnoj saradnji, a američku zaštitu je zatražio i Bahrejn i 1997. godine okončao izgradnju američke vojne baze na svojoj teritoriji. U toj bazi se nalazi Komanda američke pete flote.
Irak bi postao najvažnija tursitička destinacija stanovnika Zaljeva
Početkom osamdesetih godina Irak je imao posebno mjesto, a iračo pšredsjednik je nazivan zaštitnikom „istočne kapije“ arapskih zemalja. Kuvajtska djeca su u školama učila kako je irački predsjednik arapski junak od kog strahuje cionistički okupator i kojem zapadne zemlje ne smiju ništa. No, sve to se promijenilo u mržnju, nakon iračke invazije. Mržnja Kuvajćana prema Iračanima išla je dotle da se djeci u školama naređivalo da precrtaju iračku zastavu gdje god se nalazi u školskim knjigama. Napisano je desetine pozorišnih komada u kojima se ismijavaju Iračani.
Možda ne bi bilo atentata na Refika Haririja
Sud u Kuvajtu je 1984. godine je osudila na smrt mladića po imenu Ilijas Fuad Sab, zbog učešća u terorističkom napadu libanskih šiijskih grupa, potpomognutih iranskim režimom, na američke i francuske trupe u Bejrutu godinu dana ranije. Kasnije se ispostavilo da je Ilijas ustvari Mustafa Bedruddin, koji će kasnije postati član Glavnog vijeća Hezbolaha i savjetnik Hasana Nasralaha.
Bedruddin se nalazio na spisku specijalnog suda u slučaju Hariri, kao jedan od glavnih osumnjičenika za atentat na Haririja, ali je izbjegao zemaljskom sudu pravde zbog Hezbolahovog utjecaja u Libanu.
Smrtna presuda nad ovim šiijskim teroristom nije izvršena, jer je, usljed anarhičnog stanja koje je nastalo invazijom iračkih snaga na Kuvajt 1990., Mustafa Bedruddin sa svojim društvom pobjegao iz zatvora i nedugo potom se obreo u Libanu gdje je nastavio terorističku karijeru sve dok 2016. godine nije ubijen u Siriji. Prema medijima bliskim njegovoj organizaciji, poginuo je u napadu izraelske avijacije.
