Piše: Mahir el-Hašimi
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovo je prekrasna priča koju sam čuo iz usta šejha koji je držao predavanje u džamiji u Bagdadu povodom 12. rebiul-evvela, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća…
Šejh je u to vrijeme bio profesor predavač na jednom univerzitetu u SAD-u i do u detalje nam je ispričao ovu priču. Razlog što sam baš ovu priču izabrao da podijelim sa vama u ovom mubarek mjesecu, jeste iznenadna vijest pred kojom je cijeli svijet ostao zapanjen, a to je vijest o nedavnoj smrti svjetskog prvaka u boksu Muhameda Alija.
Osjetio sam moralnu, vjersku i povijesnu odgovornost da prenesem ono što znam o ovom velikom čovjeku, jer postoje mnogobrojna njegova ostvarenja i velika djela koja su nepoznata ljudima iz prostog razloga što je on bio musliman.
Ova priča nastala je u New Yorku gdje je živio jedan muslimanski mladić koji je posjedovao uzvišene težnje i ambicije. Porijeklom je bio Arap i radio je najobičnije poslove kako bi zaradio osnovna sredstva za život. Međutim, i pored slabe zarade i skromnog života, on je želio da sagradi mesdžid u dijelu grada u kojem je živio kako bi muslimani mogli klanjati u njemu. Svoju ideju ispričao je svojim prijateljima i muslimanima poznanicima pokušavajući ih ubijediti u ono što je naumio ne bi li mu pomogli u prikupljanju sredstava za izgradnju mesdžida i ostvarenje njegovog sna.
Svi su odobrili i prihvatili njegovu ideju i počeli su prikupljati sredstva. Uspjeli su sakupiti dovoljno novca da kupe komad zemlje na kojem bi gradili mesdžid. A onda je počelo dugo putovanje po hodnicima Općinskog vijeća radi pribavljanja odobrenja za gradnju džamije. Nakon ogromnog truda koji su uložili oko papirologije, dobili su odoborenje za gradnju džamije iako su na početku mislili da je to nemoguća misija.
Ovdje počinje druga, teža faza ovog poduhvata. Nakon dobivanja odobrenja za gradnju, morali su ispuniti vremenske rokove za izgradnju džamije koji su bili predviđeni općinskim zakonom.
Na tom putu oni su uložili ogromne napore. Kontaktirali su sve poznanike i posjetili mnogobrojna dobrotvorna društva u SAD-u i izvan SAD-a kako bi sakupili novac potreban za gradnju džamije. Nisu ostvarili pretjerano dobar uspjeh, ali su sa prikupljenim novcem ipak uspjeli završiti određene faze gradnje. Nakon toga nestalo je novca i gradnja je potpuno stala. Pokušavali su još u nekoliko navrata sakupljati donacije za džamiju, ali je sve to bilo vrlo skromno i nedovoljno da bi radove priveli kraju.
Dani su nestvarno brzo prolazili tako da naši vrijedni graditelji nisu uspjeli sagraditi džamiju u zadatom roku. Zbog toga su jedno jutro dobili upozorenje iz općine o nužnosti ubrzavanja radova, u suprotnom, bit će im oduzeta dozvola za izgradnju i srušen postojeći objekat, a zatim će zemljište biti prodato na aukciji.
Ubrzo nakon toga stiglo je i drugo upozorenje, a zatim i treće, posljednje, u kojem je određen i datum i vrijeme rušenja objekta. Posljednju opomenu jednoglasno je potpisalo svih trinaest članova Općinskog vijeća, u kojem je tada bilo jedanaest Židova i dva kršćanina.
Tri dana prije termina provedbe odluke rušenja poluizgrađene džamije, dovezeni su bageri i ostala mehanizacija kako bi bili spremni u dogovorenom danu započeti rušenje.
Mladić koji je pokrenuo kompletnu priču i inicijativu izgradnje džamije otišao je u Općinsko vijeće da traži produženje roka izgradnje i da im daju još jednu priliku. Međutim, odgovor Općinskog vijeća bio je da je to nemoguće i da se doneseni zakon i odluka moraju ispoštovati.
Junak naše priče vratio se potpuno skrhan od tuge. Mrak mu je pao na oči i cijeli dunjaluk pred njim se pretvorio u mrak i tminu. Sjedio je u svom stanu ispunjen tugom dok su mu se suze slijevale niz obraze. Osjećao se bespomoćno. No, i pored toga, nije gubio nadu u Allahovu milost. Potpuno se oslonuo i pouzdao u Allaha i svoj slučaj Njemu prepustio.
Dok je onako bespomoćan i tužan prebacivao TV kanale, na jednom od njih naišao je na program koji je vodio bivši svjetski prvak u boksu, Muhamed Ali. Naime, bio je to program uživo, gledaoci su se javljali i iznosili svoje probleme, a Muhamed Ali je pokušavao da im pomogne koliko je mogao u rješavanju njihovih problema. Zapanjen onim što je vidio i čuo, mladić je, poput dječaka koji je pronašao oca nakon što ga je bio izgubio, vrisnuo od radosti koliko je god mogao.
Bez razmišljanja je zgrabio telefonsku slušalicu i javio se u program. Javio mu se lično Muhamed Ali, a onda mu je mladić ispričao svoju priču i objasnio svoj slučaj, moleći ga da pomogne. Zatim je rekao: ”Znam da tražim nemoguće od vas, jer i kada bi nam osigurali dovoljnu količinu novca za izgradnju džamije, mi to ne možemo završiti, jer je prekosutra u osam sati ujutro zakazano rušenje zgrade.” Na to mu je šampion Muhamed Ali, odgovorio: ”Ne brini se! Pouzdajmo se u Allaha i učinimo koliko možemo. Ja ću lično sutra otići u općinu i razgovarati sa članovima vijeća.”
Mladić je, nakon završenog razgovora, spustio slušalicu i nastavio sa svojim tugovanjem, jer je znao da niko nije iznad zakona i da je rušenje džamijskog objekta neizbježno.
Sljedećeg jutra, pored mnogobrojnih muslimana, mnogi novinari, fotografi i brojne novinske agencije okupili su se ispred općinske zgrade, čekajući dolazak Muhameda Alija i ishod njegovog susreta i razgovora sa članovima općinskog vijeća.
Došao je Muhamed Ali s osmijehom na licu, pozdravio okupljene ljude, a zatim je ušao u zgradu općine. Nakon nekoliko minuta Muhamed Ali je sa smiješkom izašao, zajedno s predsjednikom Općinskog vijeća i ostalim članovima. Muhamed Ali je stavio svoju ruku na predsjednikovo rame i, nakon što je pozdravio publiku, rekao je: ”Predsjednik općinskog vijeća (bio je Židov) želi vam nešto važno reći.” Zatim mu je dao mikrofon, a onda je predsjednik rekao: ”Općinsko vijeće odlučilo je poništiti odluku o rušenju objekta i odlučilo je da na sebe preuzme dovršetak izgradnje džamije.” Nakon govora predsjednika Općinskog vijeća nastao je tajac. Ljudi su u nevjerici slušali njegove riječi, a zatim su se začuli tekbiri iz mnogobrojnih muslimanskih grla. Muslimani su bili presretni takvom odlukom. Bio je to veliki događaj u povijesti grada New Yorka.
Junak naše priče nije mogao vjerovati u ono što čuje i gotovo da mu je srce bilo stalo od silnog uzbuđenja. Suze radosnice slijevale su se niz njegovo lice. Iz sveg glasa je izgovorio tekbir, a zatim je učinio sedždu zahvale Allahu, dž.š.
Nakon izvjesnog vremena ovaj mladić otišao je kod Muhameda Alija da mu zahvali i da ga u isto vrijeme upita kako je uspio pobijediti trinaest članova Općinskog vijeća za nekoliko minuta. Muhamed Ali mu je odgovorio: ”Znao sam od početka da je vaš predmet težak i vrlo kompliciran, jer se radi o namjeri izgradnje džamije, a među članovima Općinskog vijeća nema nijednog muslimana. Dakle, nije postojao način da se to riješi, a pored svega i zakon je bio na njihovoj strani. Stoga sam sa njima pokušao razgovarati jezikom koji oni razumiju. Rekao sam im: ‘Hvala vam što se striktno pridržavate zakona i što ga primjenjujete. Zbog toga smo vas i izabrali. Ali zašto niste primijenili isti zakon na zgradu kina u susjedstvu čija izgradnja je zaustavljena više od godinu dana? Zašto niste primijenili isti zakon na tu i tu crkvu čija gradnja je zaustavljena više od dvije godine? Zašto niste primijenili isti zakon na taj i taj noćni klub koji je prestao sa radom skoro godinu i pol? Je li to zato što se radi o džamiji za muslimane?’ Onda sam im rekao: ‘Ako sprovedete odluku o rušenju džamije, ja ću to objaviti u programu uživo i pozvati sve crnce u Americi da ne glasaju za vas u sljedećem krugu izbora.’ Onda sam krenuo da izađem a oni su me zaustavili i počeli me grliti i smirivati, govoreći: ‘Smiri se! Učinit ćemo ono sa čime ćeš biti zadovoljan.’ Nakon toga uzeo sam od njih obećanje i izašao sa predsjednikom Općinskog vijeća koji vam je onda rekao ono što ste čuli. To je Allahova dobrota i milost koju On daje kome hoće.”
Nedugo zatim dovršena je izgradnja džamije koja nosi naziv Omer el-Faruk. I danas je u funkciji i u njoj se okupljaju muslimani New Yorka i klanjaju namaz. Sve to zahvaljujući prije svega Allahu, dž.š., a zatim svjetskom šampionu i junaku islama, Muhamedu Aliju, kao i zahvaljujući velikom trudu jednog muslimanskog mladića čiji je san pretvoren u stvarnost.
