U tekstu pod naslovom «Kako je Obamina administracija gurnula Tursku u ruski zagrljaj», objavljenom u The Washington Postu, Josh Rogin piše kako su brojni razlozi usmjerili vladu Redžepa Tajjiba Erdogana ka usklađivanju vanjske politike sa Moskvom, daleko od utjecaja Washingtona. Erdogan je na vlast došao zahvaljujući, pored ostalog, i oštroj retorici prema zapadnim zemljama. On je suočen sa unutrašnjim pritiscima da se oštro usprotivi politici SAD-a, a neuspjeh Obamine administracije na Bliskom istoku, napose u slučaju sirijske krize, utro je put najnovijem zapletu.
Bivši član turskog parlamenta, Aykan Erdemir, kazao je: “Za Erdogana Sjedinjene Američke Države nisu relevantan faktor u političkim konstelacijama na Bliskom Istoku, jer je na Bliskom istok djelovanje važnije od retorike a, iz njegove perspektive, SAD više pričaju nego što rade.” Moskovski sastanak o sirijskoj krizi došao je nakon neuspjelih diplomatskih napora Johna Kerryja i Sergeja Lavrova, koji su trajali od februara 2016. godine. Oni su se fokusirali na pokušaj uspostavljanja primirja u Siriji, s posebnim naglaskom na Halep.
Turska vlada godinama je pokušavala sarađivati sa Obaminom administracijom oko postizanja konstruktivnog rješenja, ali su stalno odbijani. Propali su pokušaji Američkih zvaničnika da postignu sporazum sa Turcima oko njihovog učešća u borbi protiv ISIL-a, kao što je propao plan zajedničke podrške opozicionim snagama. Glavni razlog je odbijanje SAD-a da prihvati turski zahtjev za uspostavljanjem zone zabrane letenja na sjeveru Sirije i pojačavanjem pritiska na Asadov režim. Uz to, podrška Obamine administracije kurdskim borcima izazvala je dodatne tenzije, jer Turska smatra da je grupa koju su SAD podržale direktno povezana sa terorističkim organizacijama koje djeluju u Turskoj. Napredovanja kurdskih pobunjenika u Siriji nagnala su Tursku da vojno intervenira kako bi spriječili povezivanje teritorija i stvaranje paradržave na granici sa Turskom.
“Turci su rekli: ‘Ova administracija ne želi učiniti ništa konkretno po pitanju Sirije i morat ćemo pričekati administraciju sljedećeg predsjednika, ali hajde do tada da vidimo šta možemo postići sa Rusima.’”, objašnjava Andrew Tabler, sa instituta The Washington Institute for Near East Policy, i dodaje: “Svima je jasno da je Obamina administracija potpuno bespomoćna u ovom slučaju. Mi smo sada potpuno izbačeni iz igre.”
Problem je što novi politički proces koji predovdi Rusija ima male šanse za uspjeh u postizanju trajnog mira i konačnog političkog rješenja. Moguće je da Turska pristane na to da uskrati podršku nekim opozicionim grupama i dopusti sirijskom režimu da ostvari jaču kontrolu nad Halepom. Ipak, Sirijska armija je previše iscrpljena i nema kapaciteta da samostalno nastavi osvajanja novih područja.
Dolazeća Trumpova administracija može prihvatiti faktičko stanje, a to je da Rusija upravlja procesom rješenja sirijske krize, ali ne bi smjeli dopustiti da se Turska nastavi udaljavati od Zapada. Daljnje udaljavanje Ankare od zapadnih saveznika može se spriječiti odlučnijim angažmanom nove administracije na Bliskom istoku i popravljanjem američko-turskih odnosa. Turskoj je, dugoročno gledano, bolje sa SAD-om i NATO-om, nego sa Rusijom i Iranom, ali njeno vraćanje zapadnim saveznicima može očekivati samo kada SAD vrati kredibilitet svojoj regionalnoj politici.
Pripremio: Abdullah Nasup
