Autor: Dr Ramzy Baroud / Middle East Monitor
Izrael je nehotice pritisnuo dugme za resetovanje svog rata s palestinskim narodom, vraćajući takozvani sukob na početak.
Osim nekoliko sebičnih palestinskih zvaničnika povezanih s Palestinskom samoupravom (PA), čini se da većina Palestinaca nije zaokupljena povratkom u mirovni proces, pa čak ni uključena u rasprave o dva državna rješenja.
Razgovor među Palestincima se sada uglavnom bavi svim aspektima palestinske borbe, počevši od etničkog čišćenja Palestine prije 76 godina, događaja poznatog kao Nakba ili Katastrofa.
Nakba se obilježava 15. maja svake godine. Priroda godišnjeg događaja se, međutim, mijenja iz jedne faze palestinske borbe u drugu. Zaista, godišnjica Nakbe dobija svoje značenje iz političkog konteksta tog vremena – uzdignuta je u vremenima nade, snižena u vremenima očaja, poraza i sukoba.
U ranim fazama palestinske borbe, odmah nakon protjerivanja gotovo 80 posto ukupnog arapskog stanovništva Palestine, pravo na povratak nije bilo slogan ili simbol. To je, barem u glavama većine izbjeglica, bila realna mogućnost.
To pravo je sadržano u međunarodnom pravu Rezolucijom 194 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz decembra 1948. U to vrijeme, palestinsko izgnanstvo se smatralo privremenim – stoga se izraz ‘privremena skloništa’ povezivao sa skromnim stanovima u izbjegličkim kampovima neposredno nakon rata. . Ovi izbjeglički kampovi proširili su se od same Palestine do drugih zemalja širom Bliskog istoka.
Tada je arapski nacionalizam bio moćan politički pojam koji je definirao panarapski politički diskurs, čiji centar su bili Egipat, Sirija i Irak. S vremenom je, međutim, postalo jasno da arapski oslobodioci ne dolaze da oslobode Palestinu i da rezolucije UN-a o Palestini nisu namijenjene za implementaciju. Bile su samo ‘mastilo na papiru’, Palestinci bi često izgovarali.
Iskustvo je naučilo Palestince da budu cinični u pogledu uzvišenih obećanja, posebno kada su ‘privremena skloništa’ koje su obezbijedili UN postala stalna, svakodnevna stvarnost.
Palestinci su ionako nastavili obilježavati Nakbu, jer je njihovo kolektivno sjećanje postalo njihovo glavno oružje u borbi protiv izraelskog brisanja.
Uspon Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1960-ih, njen naglasak na oslobođenju cijele Palestine i korištenje revolucionarnih slogana i oružane borbe oživjeli su nade među običnih Palestinaca da je pravo na povratak još uvijek moguće.
Ove nade su, međutim, propale nakon prisilnog izgnanstva PLO-a iz Libanona 1982. i potpisivanja sporazuma iz Osla između Izraela i sve irelevantnijeg palestinskog vodstva 1993. godine.
Oslo i njegov lažni mirovni proces pod vodstvom SAD-a omogućili su Izraelu da zaključi ono što je započeo tokom palestinske Nakbe. Najveće dostignuće Izraela bilo je stvaranje palestinskog entiteta koji će mu pomoći da ostvari svoju konačnu pobjedu nad palestinskim narodom. PA je postao taj entitet, što je dovelo do širenja frakcijskih i klasnih podjela u palestinskom društvu.
Od tada je Izrael uspio anektirati velike dijelove onog što je preostalo od historijske Palestine, kontrolirati neslaganje Palestinaca kroz PA i opsjedati Gazu kao čin kolektivne kazne za svoj stalni otpor. Svi ratovi vođeni protiv Gaze posljednjih godina trebali su poslužiti kao podsjetnik Palestincima na moć Izraela i palestinsku inferiornost.
Palestinci su, međutim, nastavili obilježavati Nakbu, iako je pravo na povratak, kao politički koncept, postalo marginalno, o kojem se gotovo nikada nije raspravljalo, ni u Izraelu ni u PA kao hitnom političkom pitanju.
Posljednje godine su pokazale da je Izrael bio spreman preći u potpuno novu fazu politike, onu koja ne obraća ni najmanju pažnju palestinskim aspiracijama.
Izraelska okupacija, ilegalna naselja, okupirani Jerusalem i sve druge kritične teme koje su palestinci bile važne prestale su biti dio izraelskih predizbornih kampanja, ili čak dio izraelskog političkog diskursa, općenito. Ovakav način razmišljanja definirao je sve glavne izraelske političke grupe, od ekstremne desnice do ljevice.
Izraelu se činilo da je važno samo širenje ilegalnih naselja, aneksija Zapadne obale, normalizacija njegove vojne okupacije i povremeni vojni napadi i ratovi koji su imali za cilj slomiti Otpor.
Međutim, 7. oktobar je sve to promijenio. Novi politički diskurs koji se pojavio iz Gaze nakon rata natjerao je međunarodna preispitivanja o Palestini i borbi Palestinaca.
To se iskristalisalo u riječima glasnogovornika kineskog ministarstva vanjskih poslova Wang Wenbina, koji se na konferenciji za novinare 15. maja obratio palestinskoj Nakbi.
‘Sedamdeset i šest godina kasnije, historijska nepravda koju je pretrpio palestinski narod, daleko od ispravljanja, dodatno se pogoršala’, rekao je Wenbin povezujući prošlost sa sadašnjošću, Gazu sa historijskom Palestinom.
Ovaj novi diskurs sada uzima maha, a segmentacija palestinske historije koja je rezultat Osla brzo nestaje u korist zdravog pristupa pravdi u Palestini. Iako Washington i nekoliko njegovih zapadnih saveznika insistiraju na povratku na status quo beskonačnih pregovora, drugi više nisu privrženi toj vrsti zagušljivog, sebičnog diskursa.
Ova promjena u perspektivi nije bila samo rezultat neuspjeha Osla i razmjera izraelskog varvarstva i genocida u Gazi, već uglavnom zbog nepokolebljivosti i otpora samih Palestinaca.
Pokazalo se da kolektivno pamćenje nije samo akademski pojam, već oružje u rukama običnih ljudi.
Zahvaljujući palestinskom sjećanju, Palestinci su ponovo ujedinjeni oko svog razumijevanja prošlosti, postojanosti sadašnjosti i nade u pravednu budućnost.
