Piše: Advokat John Loftus
Prijevod: Edo Krajinić
John Loftus, je bivši tužilac Američkog odjela za pravosuđe (US Department of Justice) za nacističke ratne zločine, predsjednik Florida Muzeja holokausta i ugledni autor brojnih knjiga o CIA-nacističkoj vezi uključujući i „Tajna Bjelorusije” i „Tajni rat protiv Židova”, koje obje sadrže ekstenzivni materijal o Bush-Rockefeller-nacističkoj vezi.
Za Bush porodicu, to je dugotrajna noćna mora. Za njihove nacističke klijente, holandska veza bila je temelj svih šema za pranje novca. Od 1945 do 1949, jedno od najdužih i, kako sada izgleda, najuzaludnijih ispitivanja nacista osumnjičenih za ratne zločine počelo je u američkoj zoni okupirane Njemačke. Multimilijarderski magnat čelika Fritz Thyssen-čovjek čije mahinacije sa čelikom su bile srce nacističke ratne mašine, pričao je i pričao i pričao zajedničkom US-UK timu za istraživanje. Za četiri duge godine, mnogi timovi istražitelja su pokušali razotkriti Thyssenovu jednostavnu tvrdnju da ne posjeduje ni strane bankovne račune, niti interese u stranim korporacijama, niti sredstava koja bi mogla odvesti do nestalih milijardi sredstava Trećeg Rajha. Istražitelji su u potpunosti zakazali.
Partneri u zločinu
Zašto? Jer ono što je lukavi Thyssen izložio bilo je, u nekom smislu, istina. Ono što saveznički istražitelji nikada nisu shvatili jeste da Thyssenu nisu postavljali pravo pitanje. Thyssenu nisu bili potrebni strani bankovni računi, jer je njegova porodica potajno posjedovala čitav lanac banaka. On nije morao prenijeti svoja nacistička sredstva na kraju Drugog svjetskog rata, sve što je trebao jeste da prenese dokumente o vlasništvu – dionice, obveznice, udjele i trustove – iz svoje banke u Berlinu kroz svoju banku u Holandiji do njegovih američkih prijatelja u New Yorku: Prescotta Busha i Herberta Walkera. Thyssen-ovi partneri u zločinu bili su otac i punac budućeg predsjednika SAD-a.
Saveznički istražitelji potcijenili su Thyssenov doseg, njegove veze, njegove motive, i njegove metode. Cijela mreža financijskih entiteta koju je Thyssen stvorio u 1920. ostala je misterija za ostatak dvadesetog stoljeća, jedan gotovo savršeno skriveni podzemni kanalizacioni kanal za kretanje prljavog novca, novca koji je finansirao poslijeratna bogaćenja, ne samo Thyssenovog industrijskog carstva. .. nego i porodice Bush također. To je bila tajna koju je Fritz Thyssen odnio u grob.
To je bila tajna koja će odvesti bivšeg američkog obavještajnog agenta Williama Gowena, koji sada gazi 80-tu, do samog praga holandske kraljevske porodice. Gowenovima također nije strana kontroverza niti plemstvo. Njegov otac je bio jedan od diplomatskih izaslanika predsjednika Roosevelta kod pape Pija XII, gdje rukovodi uzaludnim pokušajem da se uvjeri Vatikan da osudi Hitlerov tretman Jevreja. To je bio njegov sin, William Gowen, koji je služio u Rimu nakon Drugog svjetskog rata kao lovac na naciste i istražitelj za US Army Counter Intelligence Corps. Upravo je agent Gowen bio taj koji je prvi otkrio tajnu vezu Vatikana za krijumčarenje nacista 1949. To je ujedno bio i isti onaj William Gowen, koji je počeo razotkrivanje tajnog nizozemskog kanala za krijumčarenje nacističkog novca u 1999.
Pola stoljeća ranije, Fritz Thyssen govorio je savezničkim istražiteljima da nije imao interese u stranim kompanijama, da se Hitler okrenuo protiv njega i zaplijenio većinu njegove imovine. Njegova preostala imovina bila je uglavnom u ruskoj okupacionoj zoni Njemačke (za koju je znao da će i onako biti otpisana). Njegov udaljeni (i nesimpatični) rođaci u neutralnom narodu poput Holandije bili su stvarni vlasnici značajnog postotka preostale njemačke industrijske baze. Kao nevine žrtve Trećeg Rajha, oni su lobirali kod savezničke okupacione vlasti u Njemačkoj, zahtijevajući povrat imovine koja je oduzeta od njih od strane nacista.
Prema pravilima savezničke okupacije Njemačke, sva imovina u vlasništvu građana neutralne nacije koja je oduzeta od strane nacista morala je biti vraćena neutralnim građanima nakon pravilne prezentacije dokumenata koji predstavljaju dokaz o vlasništvu. Odjednom, razne vrste neutralnih stranaka, posebno u Holandiji, počele su dokazivati vlasništvo različitih dijelova Thyssenova carstva. U svojoj ćeliji, Fritz Thyssen samo se osmjehivao i čekao da bude pušten iz zatvora, dok su pripadnici holandske kraljevske porodice i holandske obavještajne službe sastavljali njegove predratne posjede za njega.
Krivi trag
Britanski i američki ispitivači možda su teško potcijenili Thyssena ali su ipak znali da im je lagao. Njihove sumnje bile su posebno usmjerene na jednu holandsku banku, Banka voor Handel en Scheepvaart, u Rotterdamu. Ova banka napravila je mnogo posla sa Thyssenovima tokom godina. 1923, kao uslugu njemu, Rotterdamska banka pozajmila je novac za izgradnju prvog štaba nacističke partije sa sjedištem u Münchenu. Ali sve savezničke istrage su nekako stalno vodile nikuda, a svi istražni tragovi su izgledali kao da presušuju.
Da su istražitelji shvatili da je američki šef obavještajne službe u poslijeratnoj Njemačkoj, Allen Dulles, bio i advokat Rotterdamske banke, možda bi pitali neka vrlo zanimljiva pitanja. Nisu znali da je Thyssen također Dullesov klijent. Niti su ikada shvatili da je jedan drugi klijent Allena Dullesa, Baron Kurt Von Schroeder bio nacistički povjerenik za Thyssen kompanije za koje se sada tvrdi da su u vlasništvu Holanđana. Rotterdamska Banka bila je u srcu Dullesove šeme prikrivanja, a on je ljubomorno čuvao svoje tajne.
Nekoliko desetljeća nakon rata, istraživački novinar Paul Manning, Edward R. Murrow kolega, nabasao je na ispitivanja Thyssena u Nacionalnom arhivu SAD. Manning je namjeravao napisati knjigu o nacističkim pranja novca. Manningov je rukopis bio je bodež u grlo Allena Dullesa, njegova je knjiga decidno spomenula Banke voor Handel en Scheepvaart po imenu, iako samo usputno. Dulles se ponudio da pomogne Manningu, koji ništa nije sumnjao, oko njegovog rukopisa, i poslao ga na pogrešan trag, da traži Martina Bormanna u Južnoj Americi.
Ne znajući da je namjerno gurnut u pogrešnom smjeru, Manning je napisao predgovor za svoju knjigu u kojem se osobno zahvalio Allenu Dullesu zbog njegovog nastojanja “da me zadrži na pravom putu, i da tako i nastavim”. ‘”Dulles je tako poslao Manninga i njegov rukopis u močvare opskurnosti. Ista ta “Search for Martin Bormann” muljaža je također koristila za uspješno diskreditovanje Ladislasa Faragoa, još jednog američkog novinara koji je otišao previše daleko u istrazi pranja nacističkog novca. Američki istražitelji morali su biti poslani bilo gdje, osim Holandije.
I tako je holandska veza ostala neistražena sve do 1994, kada sam objavio knjigu “Tajni rat protiv Židova.” Kao stvar historijskog kurioziteta, ja sam spomenuo da je Fritz Thyssen (i posredno, nacistička stranka) dobila svoje rano financiranje iz Brown Brothers Harriman, i njegove filijale, Union Banking Corporation. Union banka, pak, bila je holding kompanija Bushove porodice za niz drugih entiteta, uključujući i “Holland American Trading Company”.
Bila je to javna stvar da je Bushov posjed oduzet od strane američke vlade, nakon što su nacisti zauzeli Holandiju. U 1951. Bushovi su povratili posjed nad Union bankom od US Alien Property Custodian, zajedno sa svojom “neutralnom” nizozemskom imovinom. Ja to nisam shvatio, ali sam i pored toga naišao na veliki komad nestale holandske veze. Bushovo vlasništvo nad Holland-American investment company bila je karika koja nedostaje u Manningovom ranijem istraživanju u istražnom dosjeu o Thyssenu. Godine 1981, Manning je napisao:
“Prvi korak Thyssena u dugom plesu poreznih i valutnih prevara počeo je [u kasnim 1930-im] kada je odložio svoje dionice u holandskoj Hollandische-Amerikanische Investment Corporation da se uknjiže u korist Banke voor Handel en Scheepvaart, NV, Rotterdam, banke koja je osnovana u 1916 od strane Augusta Thyssena Seniora.”
U ovom opskurnom pasusu, u malo poznatoj knjizi, Manning je nesvjesno dokumentovao dvije intrigantne tačke: 1) Union Bank Bush je očevidno kupio iste korporativne dionice koje su Thyssenovi prodavali kao dio svog nacističkog pranja novca, i 2) Rotterdamska banka, daleko od toga da bude neutralna nizozemska ustanova, osnovana je od strane oca Fritza Thyssena. U perspektivi, Manning i ja otkrili smo različite krajeve holandske veze.
Nakon čitanja odlomka u mojoj knjizi o Bushovom vlasništvu nad Holland-American trading Company, penzionisani američki obavještajni agent Williama Gowen počeo je sastavljati dijelove slagalice zajedno. Gospodin Gowen znao je svaki ćošak Evrope iz svojih dana kao sin diplomate, kao američki obavještajni agent, i kao novinar. William Gowen jedini ima zasluge za otkrivanje misterija kako su nacistički industrijalci sakrili svoj novac od saveznika krajem Drugog svjetskog rata.
Godine 1999, gospodin Gowen je putovao u Europu, o svom trošku, da sretne bivšeg pripadnika holandske obavještajne službe koji je posjedovao detaljne insajderske informacije o Rotterdamskoj banci. Savjesni Gowen uzeo je pismenu izjavu, a onda je svoj izvor dao pročitati i ispraviti pogreške. Ovdje je dato, u skraćenom obliku, kako su nacisti sakrili svoj novac u Americi.
Kako je sve počelo
Nakon Prvog svjetskog rata, August Thyssen je „izgorio” zbog gubitka imovine pod teškim uvjetima Versajskog ugovora. Bio je odlučan da se to nikada više neće ponoviti. Jedan od njegovih sinova će se pridružiti nacistima, a drugi će biti neutralan. Bez obzira na to ko će pobijediti u sljedećem ratu, obitelj Thyssen će opstati sa svojim industrijskim carstvom netaknutim. Fritz Thyssen pridružio se nacistima 1923; njegov mlađi brat oženio se u mađarskom plemstvu i promijenio svoje ime u Baron Thyssen-Bornemisza. Baron je kasnije ispoljavao mađarsko kao i nizozemsko državljanstvo. U javnosti, on se pretvarao da mrzi svog nacističkog brata, ali u privatnom životu su se sastali na tajnim sastancima odbora u Njemačkoj da koordiniraju svoje operacije. Ako je jednom bratu prijetio gubitak imovine, on bi prenio svoje imanje na drugoga.
Da pomogne svojim sinovima u šibicarskoj igri, August Thyssen je uspostavio tri različite banke tokom 1920-ih – The August Thyssen Bank u Berlinu, Banka voor Handel en Scheepvaart u Rotterdamu, i Union Banking Corporation u New Yorku. Sve što je bilo potrebno da bi zaštitili svoje korporativne posjede, jeste da braća presele korporativne papire iz jedne banke u drugu. Ovo su radili s nekom pravilnošću. Kada je Fritz Thyssen “prodao” Holland-American Trading Company zbog poreznog gubitka, Union Banking Corporation u New Yorku kupila je dionice. Slično tome, Bushova porodica uložila je u prikriveni nacistički profit u američke korporacije za proizvodnju čelika koje su postale dio tajnog Thyssenovog carstva.
Kada su nacisti izvršili invaziju Holandije u maju 1940, oni su istraživali Banka voor Handel en Scheepvaart u Roterdamu. Fritz Thyssen je osumnjičen od strane Hitlerovog revizora za utaju poreza i ilegalno prebacivanje njegovog bogatstva izvan Trećeg Rajha. Nacistički revizori bili su u pravu: Thyssen je osjetio da će Hitlerova ekonomska politika obezvrijediti njegovo bogatstvo kroz pogubnu ratnu inflaciju. On je švercovao svoj ratni profit kroz Holandiju. Ali Rotterdamski sefovi su bili prazni, bez tragova gdje je novac otišao. Nacisti nisu znali da su svi dokumenti kojima se dokazuje tajno vlasništvo Thyssena tiho isporučeni natrag u August Thyssen Banku u Berlinu, pod prijateljskim nadzorom Barona Kurta Von Schroedera. Thyssen je proveo ostatak rata u VIP kućnom pritvoru. On je prevario Hitlera, sakrivši svoje ogromne profite, a sada je došlo vrijeme da prevari Amerikance putem iste šibicarske igre.
Čim je Berlin pao u ruke saveznika, bilo je vrijeme da se dokumenti isporuče nazad u Rotterdam, tako da “neutralna” banka može tvrditi vlasništvo pod prijateljskim nadzorom Allena Dullesa, koji je, kao šef obavještajne službe OSS 1945. u Berlinu, bio dobro pozicioniran za upravljanje bilo kakvom problematičnom istragom. Nažalost, August Thyssen Banka je bombardovana tokom rata, a dokumenti su sahranjeni u podzemnim trezorima ispod ruševina. Još gore, trezor je ležao u Sovjetskoj zoni u Berlinu.
Prema Gowenovom izvoru, princ Bernhard komandovao je jedinicom holandskih obavještajaca, koja je iskopala inkriminirajuće korporativne papire u 1945. i vratio ih u “neutralnu” banku u Roterdamu. Pod izgovorom da su nacisti ukrali krunske dragulje njegove supruge, princeze Juliane, Rusi su dali dozvolu da holanđani iskopaju trezor i povrate ih. Operacija Juliana bila je holandska prevara saveznika koji su pretražili sve živo za nestalim komadima Thyssenovog bogatstva.
1945, bivši holandski menadžer Rotterdamske banke nastavio je kontrolu samo da bi saznao da je on sjedio na ogromnoj gomili skrivene nacističke imovine. 1947, menadžer je zaprijetio da će obavijestiti nizozemske vlasti, te je odmah otpušten od strane Thyssenovih. Pomalo naivni menadžer banke potom je pobjegao u New York gdje je namjeravao razgovarati sa direktorom Union banke Prescottom Bushom. Kako se Gowenov holandski izvor prisjetio, menadžer je namjeravao “da otkrije [Prescottu Bushu] istinu o Baronu Heinrichu i Rotterdamskoj banci, [kako bi se] neki ili svi Thyssenovi interesi u Thyssen grupi mogli zaplijeniti i konfiskovati kao neprijateljska njemačka imovina. Tijelo menadžera pronađeno je u New Yorku dvije sedmice kasnije.
Slično tome, u 1996, holandski novinar Eddy Roever otišao je u London da intervjuiše Barona, koji je bio susjed s Margaret Thatcher. Roeverovo je tijelo otkriveno dva dana kasnije. Možda je, kako Gowen hladno primećuje, to bila samo slučajnost da su oba zdrava muškaraca umrla od srčanog udara odmah nakon pokušaja da otkriju istinu o Thyssenovima.
Ni Gowen ni njegov holandski izvor nisu znali za potkrepljujuće dokaze u Alien Property Custodian arhivama ili u OMGUS arhivu. Zajedno, ova dva odvojena seta SAD datoteka preklapaju jedni druge i izravno potkrepljuju Gowenov izvor. Prvi set arhiva potvrđuje apsolutno da je Union Banking Corporation u New Yorku u vlasništvu Banke Rotterdam. Drugi set (citirao Manning) potvrđuje da je Rotterdamska banka zauzvrat u vlasništvu Thyssenovih.
Nije iznenađujuće da ove dvije američke agencije nikad nisu razmijenile njihove Thyssen datoteke. Kao što je istaknuti istoričar Burton Hersh dokumentirao:
“The Alien Property Custodian, Leo Crowley, bio je na platnom spisku u New Yorku J. Henry Schroeder banke gdje su Foster i Allen Dulles oba sjedili kao članovi odbora. Foster je napravio poziciju za sebe kao poseban pravni zastupnik Alien Property Custodian, a istovremeno je predstavljao [njemačke] interese protiv Custodiana. “
Nije ni čudo što je Allen Dulles poslao Paula Manninga na krivi trag u Južnu Ameriku. On je bio vrlo blizu otkrivanju činjenice da je Bushova banka u New Yorku bila potajno u vlasništvu nacista, prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Jednom kad je Thyssenovo vlasništvo nad Union Banking Corporation dokazano, to je predstavljalo prima facie za slučaj izdaje protiv Dulles i Bush obitelji za pružanje pomoći i udobnosti neprijatelju za vrijeme rata. ( DRUGI DIO U NOVOM BROJU SAFFA)
